Dalmatinski sabor
.jpg)
Dalmatinski sabor je djelovao u Zadru od 1861. do 1912, pod austrijskom vlašću. Bio je zemaljski parlament austrijske Kraljevine Dalmacije.[1]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Po patentu cara Franca I od 3. avgusta 1816, Dalmacija, Dubrovnik i Boka kotorska tretirani su kao poseba cjelina, sa italijanskim kao službenim jezikom. Ta cjelina je od 1817. nazivana Kraljevina Dalmacija. Glavni grad ove pokrajine bio je Zadar sa zemaljskom vladom, na čijem je čelu bio upravitelj - gubernator. Od 1850. taj najviši organ zove se Namjesništvo, na čelu sa namjesnikom. Namjesnici su bili vojna lica koji su bili i zapovjednici austrijske vojske u Dalmaciji i upravitelji civilnih poslova. Dalmaciju su činila 4 okruga: zadarsko (sa 10 kotareva), splitsko (sa 12 kotareva), dubrovačko (sa 5 kotareva) i kotorsko (sa 4 kotara).[2]
Srbin katolik Matija Ban se zalagao za narodni duh i sjedinjenje slovenskih pokrajina, pa je govorio da će nakon ujedinjenja u Dalmaciji činovnici biti samo Dalmatinci (a ne stranci), u Hrvatskoj - Hrvati, u Slavoniji - Slavonci, a u Granici - graničari.[3] Austrija se protivila tom sjedinjenju, pa je stvorila Dalmatinski sabor, da bi Dalmacija ostala odvojena od ostalih pokrajina. Dalmatinski namjesnik i pravoslavni Srbin Lazar Mamula je sprovodio austrijsku politiku, pa je onemogućio predstavnicima Dalmacije da pođu na Bansku konferenciju u Zagreb.[4] Boka, Dubrovnik i južna Dalmacija su bili više za sjedinjenje, a sjeverna Dalmacija protiv.
Februarskim patentom stvoren je i Dalmatinski sabor koji je imao 43 zastupnika. 41 zastupnik je biran od naroda, a dva su bili virilisti, srpski pravoslavni dalmatinski vladika i katolički zadarski nadbiskup. Mandat zastupnika je trajao 6 godina, a po novim izborima su imali pravo biti ponovno birani.[5]
Od 10 saziva Sabora Kraljevine Dalmacije u Zadru, u prvih 7 saziva predsjednici su bili Srbi (ukupno 34 godine), a u posljednja tri saziva Hrvati (ukupno 23 godine). Po tri puta predsjednici Sabora bili su Spiridon Petrović (1861-64, 1864-67, 1867-70) i Đorđe plemeniti Vojnović (gotovo 20 godina, tj. 1876-83, 1883-89, 1889-95), a jednom Stjepan Mitrov Ljubiša (1870-76). Ljubiša je u posljednjem govoru u Dalmatinskom saboru između ostaloga rekao:[6][7]
...ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srbin pravoslavne vjere. Izlazeć odavle, ostavljam u saboru mladijeh sila, koji, ako ih je Srpkinja zadojila znati će braniti prava svoje narodnosti i vjere... Tko je to ovdje bolji Srbin od mene? Moj se grob znade od Kosova...
Austrijski premijer je davao instrukcije dalmatinskom namjesniku da zatvori Sabor u Zadru čim se povede riječ o sjedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom.[8]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Perić 1978, str. 7.
- ^ Perić 1978, str. 9.
- ^ Perić 1978, str. 11.
- ^ Perić 1978, str. 15.
- ^ Perić 1978, str. 17.
- ^ Pavlinović, Mihovil (1882). Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, pp. 46., 47. Zadar.
- ^ Bakotić 1991, str. 64.
- ^ Artuković 2001, str. 141.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Perić, Ivo (1978). Dalmatinski sabor 1861 - 1912. (1918.) god. Zadar: JAZU.
- Bakotić, Lujo (1991). Srbi u Dalmaciji od pada Mletačke republike do ujedinjenja. Dobra vest, Novi Sad.
- Artuković, Mato (2001). Srbi u Hrvatskoj (Kuenovo doba). Hrvatski institut za povijest - podružnica za povijestSlavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod. ISBN 953-6659-09-3.