Pređi na sadržaj

Дарвинова жутика

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Darvinova žutika
Darvinova žutika u Hajd parku
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Divizija:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Vrsta:
B. darwinii
Binomno ime
Berberis darwinii
Hook.
Sinonimi
Spisak
    • Berberis costulata Gand.
    • Berberis darwinii var. magellanica Ahrendt
    • Berberis knightii (Lindl.) K.Koch
    • Mahonia knightii Lindl.
Isklijalo seme u stratifikatu.

Darvinova žutika (Berberis darwinii Hook.) je vrsta koju je otkrio Čarls Darvin tokom svog putovanja brodom „Bigl“ 1835. godine, i po njemu dobila ime. Sinonimi su Berberis costulata Gand., Berberis darwinii var. magellanica Ahrendt, Berberis knightii (Lindl.) K.Koch, Mahonia knightii Lindl.

Areal[uredi | uredi izvor]

Vrsta je poreklom iz Južne Amerike, Patagonije (jug Čilea i jug Argentine), gde nastanjuje vlažna senovita šumska planinska staništa.

Opis vrste[uredi | uredi izvor]

Zimzelen trnovit žbun visine 3-3,5 m, gusto razgranat od zemlje. Grančice sa trorežnjevitim trnovima 2–4 mm dugim.

Naizmenični listovi su ovalni, tamnomaslinastozeleni, dugi 12–25 mm i 5–12 mm široki, oštro nazubljeni. Lice listova je sjajno, a naličje bledo žutozeleno; javljaju se 2–5 zajedno.

Cveta od aprila do maja, hermafroditnim cvetovima (4-5 mm) čija je boja od tamnonarandžaste do svetložute. Cvetovi su u grozdastim cvastima dugim 2-7 cm.

Plodbobica, sazreva u rano leto (juna-avgusta) menjajući boju od zelene do tamnoplave. Dužina bobice je oko 7 mm, a svaka bobica sadrži najčešće dva semena tamnobraon do crne boje, 4-5 mm dužine 3 mm širine, sjajno, sa blagim udubljenjem na bočnim, zaravnjenim stranama [1][2].

Bioekološke karakteristike[uredi | uredi izvor]

Dobro podnosi niske temperature do -15oC. Prilagodljiva je svim vrstama zemljišta uključujući i plitka i suva, ali najviše joj odgovara toplo, vlažno, ilovasto zemljište i polusenka. Ne podnosi jake vetrove[3][4]. Medonosna je vrsta.

Značaj[uredi | uredi izvor]

Darvinova žutika dobro podnosi intenzivno orezivanje na panj jer se brzo i lako obnavlja. Zbog toga je vrlo pogodna za formirane žive ograde, ali i slobodno rastuće kada lučno povijene grane prepune cvetova izgledaju vrlo atraktivno. Zbog dobro razvijenog korena primenjuje se za sprečavanje erozije. Lako se ukršta sa drugim vrstama žutika pa je dobar roditelj za međuvrsne hibride. Masovno se širi semenom preko plodova koje ptice konzumiraju tako da je potencijalno invazivna. Na Novom Zelandu predstavlja ozbiljnu pretnju autohtonim vrstama i proglašena je invazivnom [5]. Plod je jestiv, iako vrlo kiseo; rado ga jedu ptice čak kad je nezreo. Mogućnost korišćenja ploda u konzumne svrhe poznata je još od predkolumbovskih vremena kod južnoameričkih plemena.

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Seme Darvinove žutike ima izraženu dormantnost embriona pa se preporučuje stratifikacija. Tretman od 3 meseca nije dovoljan da bi se ona prevazišla; četvoromesečne i petomesečne stratifikacije u perlitu i bez supstrata (gola stratifikacija) dale su različit uspeh. Stratifikacija u perlitu je kod četvoromesečnog i kod petomesečnog tretmana dala dobru klijavost – oko 73%, dok je gola stratifikacija dala znatno lošije rezultate[2].

Pored razmnožavanja semenom, može da se razmnoži i poluzrelim reznicama u jesen ili zimu[6].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Berberis darwinii in Flora of North America”. efloras.org. 
  2. ^ a b Marković Marija, Grbić Mihailo, Skočajić Dragana, Đukić Matilda, Đunisijević-Bojović Danijela (2017): Effect of different seed treatments on the dormancy breaking and germination of Darwin's barberry (Berberis darwinii Hook). VIII International Scientific Agriculture Symposium “AGROSYM 2017” Jahorina, Book of Proceedings: 567-571
  3. ^ Bean. W. (1981): Trees and Shrubs Hardy in Great Britain. Vol 1 - 4 and Supplement. Murray
  4. ^ Huxley. A. (1992): The New RHS Dictionary of Gardening. . MacMillan Press. ISBN 978-0-333-47494-5. 
  5. ^ McAlpine, Katherine Grace (2005): Seedling Recruitment Of The Invasive Species Berberis Darwinii (Darwin’s Barberry): What Contributes To Invasion Success? Victoria University of Wellington
  6. ^ Dirr, M.A. and Heuser Jr., C.W. (1987) The Reference Manual of Woody Plant Propagation: From Seed to Tissue Culture. Varsity Press, Inc., Athens.

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]