Dvorska kancelarija

Dvorska kancelarija (njem. Hofkanzlei) bila je visoko državno nadleštvo u Svetom rimskom carstvu, a zatim u Ugarskoj i Austriji.

Sveto rimsko carstvo

Dvorsku kancelariju je 1528. osnovao car Ferdinand I. Na čelu joj je bio vrhovni kancelar (lat. Supremus cancellarius), a bila je podijeljena na osam teritorijalnih odjeljenja na čijem čelu su bili sekretari. Među tim odjeljenjima postojalo je i jedno posebno za Ugarsku i Hrvatsku.

Nadležnost joj se svodila na izdavanje povelja i drugih akata po kraljevom naređenju, izdavanje privilegija i odlikovanja, redigovanje kraljevske propozicije za sabore, dopisivanje sa saborima, sastavljanje instrukcije kraljevskim povjerenicima koje je kralj slao na sabore itd. Dvorska kancelarija nikad nije bila nezavisan izvršni organ već samo pomoćni organ, u prvom redu samoga kralja. Do 1620. godine bila je nadležna za sve habzburške zemlje, uključujući i Njemačku. Godine 1620. u Beču je za austrijske nasljedne zemlje osnovana Austrijska dvorska kancelarija, a 1690. bila je za ugarske i hrvatske zemlje reformisana Ugarska dvorska kancelarija, koja je postojala još od ranije.

Ugarska

Car Ferdinand I je osnovavši 1528. godine Dvorsku kancelariju ostavio u funkciji i drevnu Ugarsku dvorsku kancelariju. Godine 1531. ona se iz Budima preselila u Beč da bude kralju pri ruci. Na čelu kancelarije do 18. vijeka nalazio se crkveni velikodostojnik (nadbiskup ili biskup) kao vrhovni dvorski kancelar (lat. Sumus aulae cancellarius). Uz njega su još bili i dvorski savjetnici (lat. Consililiarii aulici) te referenti, isključivo Mađari i Hrvati.

Glavna nadležnost Ugarske dvorske kancelarije bila je da bude posrednik između kralja i palatina te kralja i bana u svim poslovima unutrašnje uprave Ugarske i Hrvatske, i to u poslednjoj instanci, kada je sam kralj trebalo da donese konačnu odluku. Zbog toga Ugarska dvorska kancelarija nije donosila samostalna definitivna rješenja, nego je prije svega podnosila kralju svoje prijedloge. No ubrzo je postalo uobičajeno da kralj prijedloge Ugarske dvorske kancelarije proslijedi dalje Austrijskoj dvorskoj kancelariji, a ova ponekad opet dalje Tajnom vijeću da čuje njegovo mišljenje. Na taj način je Ugarska dvorska kancelarija došla u zavisnost od Austrijske dvorske kancelarije na veliko nezadovoljstvo ugarskih i hrvatskih staleža. Austrijska dvorska kancelarija je čak počela sve češće presudno uticati i na ugarsku i hrvatsku upravu i pravosuđe, tada još sjedinjeno s upravom. Ugarska dvorska kancelarija reformisana je 1690. godine. Tada je dobila svoje nadležnosti, ali se nije potpuno osamostalila od Austrijske dvorske kancelarije.

Nadležnosti Ugarske dvorske kancelarije posle 1690. godine su bile sljedeće:

• Poslovi kraljeve pisarnice tj. izrada kraljevih pisama i ugovora sa stranim državama i dinastijama radi objave rata, zaključenja mira, primirja, osnivanja saveza, zaštite interesa Mađara i Hrvata u inostranstvu i stranaca u Ugarskoj i Hrvatskoj.
• Poslovi u vezi s izdavanjem privilegija, dostojanstava i službi koje je kralj dodjeljivao fizičkim i pravnim licima, zatim izrada kraljevskih dekreta u pitanju ostavština, koje su bile zaplijenjene zbog izvršenog zločina, izdavanje osiguranja, nesmetanog prolaza i zaštite (lat. Salvus conductus) te pisama pojedinačne zaštite (lat. Literae protectionales), ozakonjenje, oslobađanje od stanja bez časti, uvođenje vanbračnog djeteta u prava zakonito rođenih, pupilarni poslovi (poslovi u vezi djece bez staratelja i siročadi), imenovanje staratelja, ako on nije postojao na temelju testamenta ili zakona i sl.
• Poslovi u vezi s kraljevim pravima u izvršnoj vlasti, upravi, sudstvu i uopšteno u brizi za održavanje poretka što znači poslovi policije, pravosuđa, nastave, odgoja, zdravlja, poljoprivrede, zanata, manufakture, izgradnje kanala i vodovoda, regulisanje reka, nadzor nad javnim putevima i saobraćajnicama te saobraćaja na kopnu i moru, zaštita od zloupotrebe zemljišne feudalne vlasti, poslovi slobodnih kraljevskih gradova upravne prirode, poslovi obezbjeđenja vršenja pravosudnih funkcija, kasacije nepravilnih sudskih odluka, delegiranje sudske vlasti u slučajevima u kojima je sam kralj sudija, istraživanja radi utvrđivanja statusa plemstva, izdavanje instrukcija za sudove i dr.
• Poslovi koji su proizilazili iz statusa po kojem je Ugarska dvorska kancelarija bila vjerodostojno mjesto (lat. Locus credibilis) poput izdavanja punomoći, testamenata, transakcija i drugih ugovora slične vrste, izdavanje svjedočanstava o takvim ugovorima i izdavanje njihovih prepisa, držanje i vođenje kraljevskih knjiga (lat. Libri regii) u koje su se upisivale sve donacije, podjele plemstva i imenovanja.

Austrija

Austrijska dvorska kancelarija je osnovana 1620, a 1654. godine postala je organ koji je odlučivao te dobila kolegijalnu organizaciju. U njen djelokrug ušli su zadaci iz područja spoljnih, unutrašnjih, pa i vojnih poslova. Za područje austrijskih zemalja ona je postala vrhovni sudski i upravni organ, koji je konkurisao u sudskim poslovima Tajnom vijeću, a u vojnim Tajnoj konferenciji.

Austrijska dvorska kancelarija bila je u oblasti spoljnih poslova organizovana u njemačko i latinsko odjeljenje. Njemačko odjeljenje rješavalo je predmete koji su se odnosili na Sveto rimsko carstvo, a latinsko odjeljenje predmete ostalih država. Godine 1720. na čelo kancelarije došla su dvojica načelnika od kojih je jedan bio nadležan za dinastičke poslove Habzburga i spoljne poslove, a drugi za unutrašnje poslove i pravosuđe.

Literatura

• Ivan Beuc, Povijest državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1918), Zagreb, 1969, str. 176—178.