Diplomatika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Diplomatika (grč. δίπλωμα - isprava, diploma) je pomoćna istorijska disciplina koja proučava isprave (diplome) vlastitom kritičkom metodom radi utvrđivanja njihove vrijednosti kao istorijskog svjedočanstva.[1][2][3][4] Ime dolazi od grčke riječi δίπλωμα : isprava, diploma. Osnovni zadatak diplomatike je da utvrdi da li je neka povelja autentična ili lažna (falsifikat). U diplomatičke izvore spadaju : povelje, pisma, presude, ugovori, računske knjige i sl.

Diplomatika je jedna od pomoćnih istorijskih nauka.[5] Ne treba je mešati sa njenom sestrinskom disciplinom paleografije..[6] Zapravo, njene tehnike imaju više zajedničkog sa tehnikama književnih disciplina kritike teksta[7][8] i istorijske kritike.[9][10]

Definicije[uredi | uredi izvor]

Vebsterov rečnik (1828) definiše diplomatiku kao „nauku o diplomama, ili o drevnim spisima, književnim i javnim dokumentima, pismima, dekretima, poveljama, kodicilima itd, čija je cilj da dešifruje stare spise, da utvrdi njihovu autentičnost, njihov datum, potpise itd.“[11]

Điorđo Senseti (1908–1970) definisao je disciplinu kao „proučavanje Wesen [bića] i Werden [postajanja] dokumentacije, analizu geneze, unutrašnjeg ustrojsta i prenošenja dokumenata, i njihovog odnosa sa činjenicama predstavljenim u njima i sa njihovim tvorcima“.[12]

Međunarodna diplomatička komisija definisala je diplomatiju kao „nauku koja proučava tradiciju, formu i izdavanje pisanih dokumenata“.[13]

Pragmatičnije, Peter Beal definiše diplomatiju kao „nauku ili proučavanje dokumenata i zapisa, uključujući njihove forme, jezik, pismo i značenje. Ona uključuje poznavanje stvari kao što su utvrđeni tekstovi i procedure određenih vrsta dokumenata, dešifrovanje pisanja, i analizu i autentikaciju dokumenata“.[4]

Teo Kelcer definiše diplomatiku kao „učenje i proučavanje povelja“.[14] On tretira pojmove „povelja“, „diploma“ i „dokument“ kao široko sinonimne, a na definiciju „dokumenata“ nemačkog naučnika Harija Breslaua poziva se kao na „pisane izjave zabeležene u skladu sa određenim oblicima koji se smenjuju u skladu sa razlikom u ličnosti, mestu, vremenu i materiji, koji su namenjeni da služe kao svedočenje o postupcima pravne prirode“.[15]

Pravilno govoreći, i kako je današnji naučnici obično shvataju, diplomatika se u suštini bavi analizom i tumačenjem jezičkih i tekstualnih elemenata dokumenta. Ona je, međutim, blisko povezana sa nekoliko paralelnih disciplina, uključujući paleografiju, sigilografiju, kodikologiju i studije provenijencije, od kojih se sve bave fizičkim karakteristikama i istorijom dokumenta, i koje će se često sprovoditi u kombinaciji sa diplomatičom analizom. Izraz diplomatika se stoga ponekad koristi u malo širem smislu, da obuhvati neke od ovih drugih oblasti (kao što je to bilo u Mabilonovom originalnom delu, i kao što se podrazumeva u definicijama Vebstera i Bila koje su gore citirane). Nedavni razvoj nauke u neengleskoj Evropi proširuje svoj obim na kulturnu istoriju dokumentacije uključujući aspekte pragmatične pismenosti ili simboličke komunikacije.

Kristofer Bruk, istaknuti nastavnik diplomatike, reputaciju discipline je 1970. godine nazvao „strašnom i mračnom naukom ... svojevrsnom igrom koju igra nekoliko naučnika, većinom medievista, bezopasnom sve dok ne dominiraju ili zamagljuju istorijsko istraživanje; ili, možda, najčešće od svega, pomoć u razumevanju koja bi bila od velike koristi naučnicima i istraživačkim studentima samo kad bi imali vremena da se odvoje od ozbiljnijih aktivnosti“.[3]

Postanak i razvoj Diplomatike[uredi | uredi izvor]

Autentičnost povelja provjeravana je još u srednjem vijeku kada su pojedine povelje podnošene sudu kao dokazno sredstvo u parnicama. Tako je i papa Inoćentije III (1198—1216) utvrdio izvjesna pravila za ispitivanje autentičnosti starijih bula (papskih povelja) na osnovu pisma, stila, slike na pečatu i načina pričvršćivanja. Za taj posao postojala je i posebna kancelarija, ali njihove su mogućnosti bile ograničene pa su mnogi falsifikati proglašeni za autentične isprave. Do pravog razvoja i postanka diplomatike dolazi tek u XVII vijeku. Dva veoma bitna događaja su se tad desila. Prvi se odnosio na vrijeme poslije Tridesetogodišnjeg rata (1618—1648) u kojem su nestale mnoge povelje na kojima su katolici i protestanti temeljili razne svoje povlastice. Vestfalskim mirom je određeno da se moraju na temelju starih isprava riješiti sva sporna pitanja. To je bio povod da se iskonstruiraju mnogobrojni faslifikati koji su bili uzrok dugim sporovima. Jedan od sporova koji je ostao upamćen je spor između ženskog samostana i grada Lindau. Samostan je temeljio svoja prava na ispravi tobožnjeg cara Ludovika iz XII vijeka. Grad je pozvao učenog profesora Hermana Konringa (Hermann Conring) da da svoje stručno mišljenje. On je tom prilikom napisao raspravu pod naslovom „Censura diplomatis quod Ludovico imperatori fert acceptum coenobium Lindaciense“ u kojoj je prvi put dao pravila za utvrđivanje autentičnosti diplome. Konringova rasprava i metoda koju u njoj primjenjuje vrlo je bliska načelima moderne diplomatike. U Francuskoj se u to doba javlja drugi tip diplomatičkih ratova. Izazvao ih je isusovac Danijel Papebroh (Daniel Papebroch) svojom diplomatičkom raspravom „Propylaeum antiquarium circa veri et falsi discrimen in vetustis membranis“ koju je napisao 1675. u uvodu drugog sveska dijela „Acta Sanctorum“ (za mjesec avgust), a kojom je utvrdio da su falsifikati mnoge merovinške isprave izdane benediktinskom manastiru u Sant Denisu. Benediktinci su se dugo spremali da odgovore Papebrohu. Nakon duge pripreme Žan Mabiljon (Jean Mabillon) je 1681. odgovorio golemim dijelom „De re diplomatica libri sex“, Mabiljon je svoju studiju napisao na osnovu ogromne diplomatičke građe. Analizirao je sve elemente povelje : pisaći materijal, mastilo, pismo, jezik, formule, pečate, potpise i datume. Na osnovu analize utvrdio je pravila na osnovu kojih treba provjeravati autentičnost povelje. Papebroh se priklonio Mabiljonovim studijama bez pogovora. Po uzoru na Mabiljona nekoliko desetljeća kasnije dva njegova sljedbenika Tasin (Rene Prosper Tassin) i Toustan (Charles Francois Toustain) izdaju opsežno diplomatičko djelo u šest svezaka pod naslovom „Nouveau Traite de Diplomatique“ (Pariz 1750-1765). Tu su skicirali istorijsku kritiku stila, formula i običaja koje u pojednim vjekovima poštuju papska pisma i bule, a takođe su dali i elemente za raspravu o sfragistici. Oni su elemente povelje razvrstali na spoljne i unutrašnje.

Poslije Francuske revolucije kad je srušen feudalni sistem i kad su ukinute privilegije koje su se mogle dokazivati poveljama, one gube praktični značaj. Ostale su samo predmet naučnog ispitivanja tako je i diplomatika sačuvala svoj naučni karakter. Početkom XIX vijeka počinju da se osnivaju i prve škole koje su se bavile poveljama. Tako je u Francuskoj 1821. osnovana Škola povelja (École des chartes). Nekoliko godina prije u Njemačkoj je osnovano Društvo za proučavanje starije njemačke istorije (Gesellschaft fur altere deutsche Geschichtskunde), koje se takođe bavilo proučavanjem diplomatičke građe. Među poznatijim diplomatičarima XIX vijeka mogu se još spomenuti : Julius Ficker (1826-1902), Theodor von Sickel (1826-1908) i Heinrich Brunner (1840-1915).

Diplomatički materijal bivše Jugoslavije možemo podijeliti na dvije grupe. Jednoj pripadaju povelje koje su u formalnom pogledu pod neposrednim uticajem vizantijske diplomatičke prakse, a drugoj isprave zapadnoevropskog tipa, pisane pretežno latinicom. Prvoj grupi spadaju u prvom redu srpske srednjovjekovne povelje kojima su posvetili svoje radove Pavle Karan-Tvrtković, Vatroslav Jagić, Ljubomir Stojanović, Stanoje Stanojević, Jovan Radonić i dr. Drugoj grupu pripada hrvatski diplomatički materijal, a njime su se bavili Franjo Rački, Ferdo Šišić, Viktor Novak i dr.

Klasifikacija Diplomatičke građe po formalnim obilježjima[uredi | uredi izvor]

Kada je Ljubomir Stojanović izdavao građu sačuvanu u Dubrovačkom arhivu, pisanu srpskim jezikom i ćirilicom, on je svoje izdanja naslovio „ Stare srpske povelje i pisma“ (jedine dvije objavljene sveske koje čine Prvu knjigu izdala je Srpska akademija nauka 1929. i 1934. godine). Ova podjela na „Povelje“ i „Pisma“ odgovarala je podjeli diplomatičke građe koju su predložili stari diplomatičari dodajući i treću grupu koja se mogla okarakterisati kao „Razno“.

Povelje su pisana svjedočanstva sastavljena u određenom obliku, mada promjenljivom prema mjestu, razdoblju, licu i poslu, o nekom činu pravne prirode. U ovu grupu ulazile bi isprave o davanju neke povlastice, zatim presude, ugovori i dr.

Pisma obuhvataju raznovrsnu prepisku čiji cilj nije obično pravne prirode. Kako je karakter pisama najčešće individualan, ona ne bi ulazila u okvir diplomatičkih studija, ali kad se ne uzme u obzir zvanična prepiska između vladara pisma imaju neka svoja unutrašnja i spoljna obilježja koja se mijenjaju u pojedinim razdobljima. Srednjovjekovna pisma sačuvana na srpskom jeziku imaju po pravilu karakter zvanične prepiske, često sa sadržinom pravne vrijednosti. Nažalost, sačuvana su samo pisma iz XIV vijeka.

U Razno se mogu uvrstiti razne bilješke, obavještenja, izjave svjedoka i sl. U ranom srednjem vijeku ovakav je materijal rijedak. U latinskoj diplomatici upotrebljava se za ovakve belješke opšti naziv „Scripturae“.

Klasifikacija Diplomatičke građe po sadržini[uredi | uredi izvor]

Karakter povelje zavisi od njene sadržine i funkcije njenog autora u društvu. Prema sadržini i društvenoj funkciji autora nekog akta povelje se svrstavaju u privatnopravne i javnopravne.

Javnopravne su one koje izdaju javne vlasti, kao npr : carevi, kraljevi, pape.

Privatnopravne povelje su one koje izdaju privatna lica ili ako ih izdaju javne ustanove koje svojom sadržinom ulaze u oblast privatnog prava i koje se odnose na privatno lice. U povlačenju granice između ove dvije grupe diplomatičari se često razilaze. Pred njih se postavlja pitanje kojoj grupi treba da pripadnu povelje koje su izdavali feudalci. U ranije doba kad su feudalci bili samo krupni zemljoposjednici, njihova su prava po mišljenju pravnika bila privatnopravnog karaktera, pa bi se njihove povelje morale svrstati u grupu privatnopravnih povelja. Kasnije kad su feudalci počeli da raspolažu javnom vlašću, kada su pored kralja oni bili jedini nosioci javne vlasti, oni su izdavali povelje u drugom svojstvu, pa bi zato te povelje trebalo smatrati za javnopravne.

Francuski naučnici određuju karakter povelje prema položaju izvršioca pravnog čina u društvu i državi, a njemački prema vrijednosti povelje i karakteru njene sadržine. Ima još raznih podjela po sadržini, tako neki naučnici dijele povelje na one koje su sastavljene u organizovanim kancelarijama i na masu drugih različitog porijekla. Ponekad se karakter povelje određuje prema pravnom činu na koji se odnosi.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ istrapedia | Diplomatika, Pristupljeno 1. 4. 2013.
  2. ^ „diplomatic, adj. and n.”. Oxford English Dictionary (3rd izd.). Oxford University Press. septembar 2005.  (Potrebna je pretplata ili članska kartica javne biblioteke UK.)
  3. ^ a b Brooke, Christopher N. L. (1970). „The teaching of Diplomatic”. Journal of the Society of Archivists. 4: 1—9. doi:10.1080/00379817009513930. 
  4. ^ a b Beal, Peter (2008). A Dictionary of English Manuscript Terminology, 1450–2000Neophodna slobodna registracija. Oxford: Oxford University Press. str. 121. ISBN 978-0-19-926544-2. 
  5. ^ Drake, Miriam A. (2003). Encyclopedia of Library and Information Science. Dekker Encyclopedias Series. 3. CRC Press. ISBN 0-8247-2079-2. 
  6. ^ Duranti, Luciana (1989). „Diplomatics: New uses for an Old Science”. Archivaria. 28: 7—27 (12). 
  7. ^ Aland, Barbara (1994). New Testament Textual Criticism, Exegesis and Church History. Peeters Publishers. ISBN 90-390-0105-7. 
  8. ^ McCarter, Peter Kyle Jr (1986). Textual criticism: recovering the text of the Hebrew BibleNeophodna slobodna registracija. Philadelphia, PA: Fortress Press. ISBN 0-8006-0471-7. 
  9. ^ Soulen, Richard N.; Soulen, R. Kendall (2001). Handbook of biblical criticism (3rd ed., rev. and expanded. izd.). Louisville, Ky.: Westminster John Knox Press. str. 78. ISBN 0-664-22314-1. 
  10. ^ Soulen, Richard N. (2001). Handbook of Biblical Criticism. John Knox. str. 108, 190. 
  11. ^ Webster's Dictionary (1828); quoted in Oxford English Dictionary (2d ed.)
  12. ^ Cencetti, Giorgio (1985). „La Preparazione dell'Archivista”. Ur.: Giuffrida, Romualdo. Antologia di Scritti Archivistici. Rome: Archivi di Stato. str. 285.  Translation from Duranti 1989, p. 7.
  13. ^ Cárcel Ortí, Maria Milagros, ur. (1997). Vocabulaire Internationale de Diplomatique (2nd izd.). Valencia: Collecció Oberta. str. 21. Arhivirano iz originala 6. 12. 2016. g. Pristupljeno 27. 11. 2013. „La Diplomatique est la science qui étudie la tradition, la forme et l'élaboration des actes écrits.” 
  14. ^ Kölzer, Theo (2010). „Diplomatics”. Ur.: Classen, Albrecht. Handbook of Medieval Studies: Terms – methods – trends. 1. Berlin: De Gruyter. str. 405—424 (405). ISBN 9783110184099. 
  15. ^ Bresslau, Harry (1969). Handbuch der Urkundenlehre für Deutschland und Italien. 1 (4th izd.). Berlin: De Gruyter. str. 1. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Diplomatika na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Дипломатика&oldid=27556579”