Enlil

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Enlil
Бог ветра, ваздуха, земље и олуја
Statueta Enlila kako sedi na svom prestolu sa mesta Nipur, datirana od 1800. do 1600. p. n. e., sada izložena u Iračkom muzeju

Enlil kasnije poznat kao Elil, drevni je mesopotamijski Bog povezan sa vetrom, vazduhom, zemljom i olujama u mesopotamskoj mitologiji. Prvo se pojavljuje kao vrhovni bog Sumerski panteon. On je prethodnik i uzor kasnijih božanstava različitih drevnih orijentalnih naroda. Akada, Vavilonca, Asiraca i Hurita. Enlilov kultni centar nalazio se u Nipuru.[1]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Enlilovo ime potiče od drevnog sumerskog jezika (EN 𒂗) i znači „gospodar“ i LIL (𒆤), čije je značenje kontroverzno i koje se ponekad tumačilo kao vetar i kao vremenski fenomen (što Enlila čini bogom vremena i neba). „Lord Vind“ ili „Lord Storm“) ili alternativno kao znak duha ili fantoma čije se prisustvo može osetiti kretanjem vazduha ili možda kao prikaz delimične semitske reči pozajmice umesto sumerske reči. Enlilovo ime nije genitivna konstrukcija, što sugeriše da je Enlil viđen kao personifikacija LIL, a ne samo kao uzrok LIL.

Pjotr Stejnkeler je napisao da značenje LIL možda zapravo i nije trag za određeni Enlilov božanski domen, bilo oluje, duhovi ili nešto drugo, jer je možda Enlil bio „tipični univerzalni bog bez ikakvog određenog domena.[2]

Božanstvo[uredi | uredi izvor]

Enlil je bio bog zaštitnik sumerskog grada Nipur i njegovo glavno središte obožavanja bio je hram Ekur koji se tamo nalazio. Ime hrama doslovno znači „Planinska kuća“ na drevnom sumerskom jeziku. Smatralo se da je Ekur izgradio i uspostavio sam Enlil. Smatralo se da je to „konopac za privez“ neba i zemlje, što znači da se na njega gledalo kao na „kanal komunikacije između zemlje i neba“. Himna napisana tokom vladavine Ur-Namu, osnivača treće dinastije Ur, vrlo detaljno opisuje Ekur, navodeći da su njegove kapije isklesane scenama Imduguda, manjeg božanstva koje se ponekad prikazuje kao džinovska ptica, ubijajući lava i orla koji je ugrabio grešnika. Njegov kult je propao nakon što su Nipur opljačkali Elamiti 1230. p. n. e., a na kraju ga je zamenio vavilonski bog Marduk na mestu vrhovnog mesopotamskog boga. Vavilonski bog Bel je sinkretički bog Enlila, Marduka i pastirskog boga Dumuzida.[3]

Enlil igra vitalnu ulogu u sumerskom mitu o stvaranju; on odvaja An (nebo) od Ki (zemlja), čineći svet tako nastanjivim za ljude. U sumerskom mitu o potopu, Enlil nagrađuje besmrtnošću Ziusudru jer je preživeo poplavu, a u vavilonskom mitu o potopu Enlil je i sam uzrok potopa, poslavši potop da istrebi ljudsku rasu, koja je stvarala previše buke i sprečavala njega od spavanja. Mit o Enlilu i Ninlilu govori o Enlilovom serijskom zavođenju boginje Ninlil u raznim oblicima, što je rezultiralo koncepcijom boga meseca Nane i božanstava podzemnog sveta Nergala, Ninazua i Enbilulua. Enlil je smatran pronalazačem matičnjaka i zaštitnikom poljoprivrede. Enlil takođe ima istaknuto mesto u nekoliko mitova koji uključuju njegovog sina Ninurtu, uključujući Anzu i Ploču sudbina i Lugale.[4]

Ikonografijia[uredi | uredi izvor]

U mesopotamskoj ikonografiji Enlil nije prikazan antropomorfno, već je označen simbolom kape rogate krune, koji se sastojao od sedam parova presavijenih bikovih rogova. Takve krune su važan simbol božanstava koja su u njima prikazana otprilike od 3. veka. p. n. e. Oblik i značenje kape rogate krune ostali su nepromenjeni od ranog perioda sumerske praistorije do vremena persijskog osvajanja i dalje.[5]

Sumerani su imali sistem numerologije, gde su određeni brojevi, prema narodnom verovanju, nosili određeno sveto značenje. Prema ovom sistemu, Enlil je imao broj. Enlil se pored Anua i Enkia smatrao delom trijade bogova. Sva tri ova božanstva personifikovala su fiksne zvezde na noćnom nebu: Anu je označavo Nebeski ekvator, Enlil severno nebo, a Enki južno. Enlil je bio povezan sa Volar sazvežđem.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]