Žil Beje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Žil Beje
Lični podaci
Datum rođenja(1813-08-26)26. avgust 1813.
Mesto rođenjaPariz, Francuska
Datum smrti7. maj 1876.(1876-05-07) (62 god.)
Mesto smrtiPariz, Francuska
NacionalnostFRA
Naučni rad
PoljeMedicina

Žil Beje (franc. Jules Béhier; Pariz, 26. avgust 18137. maj 1876) je bio francuski lekar.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 26. avgusta 1813. u Parizu. Godine 1837. doktorirao je disertacijom Recherches sur quelques points de pathologie. Godine 1844. stekao je agregaciju i 1849. postao je bolnički lekar. Godine 1864. počeo je da radi na katedri za internu patologiju na Sorboni. Kao profesor radio je na Otel Dju u Parizu (1869—76). Godine 1866. postao je član Nacionalne medicinske akademija (odeljenje za patološku anatomiju).[1]

Zaslužan je za popularizaciju brizgalice u Francuskoj,[2] koja je izumljena 1853.[3] Takođe je poznat po svom pionirskom eksperimentisanju sa narceinom,[4] i po zalaganju za hidroterapiju (hladne vodene kupke) i alkohol za lečenje tifoida.[5] Sa dermatologom Alfredom Hardijem povezan je sa „Behier-Hardijev simptom” (poznat i kao „Behier-Hardijeva afonija”), opisan kao gubitak glasa, znak ranih stadijuma plućne gangrene.

Dela[uredi | uredi izvor]

  • Traité élémentaire de pathologie (sa Alfred Hardijem), (3 dela, 1844—55).
  • Conférences de clinique médicale, faites à la Pitié, 1861-1862 (sa Akileom Adrijenom Prustom), 1864.
  • A Contribution to the history of Leucemia (Intestinal Leucemia), (na engleskom jeziku, 1868).
  • Transfusion du sang : opérée avec succès chez une jeune femme, 1874.
  • Sur le traitement du rhumatisme, 1876.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]