Pređi na sadržaj

Irinej Lionski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sveti Irinej
Datum rođenjaoko 130
Datum smrtioko 202
Državljanstvogrčko
Zanimanjeepiskop

Irinej Lionski (rođen oko 140. - umro oko 202.) (gr: Ειρηναίος) je bio hrišćanski episkop u Lionu u 2. veku.[1][2][3]

Rođen je oko 140. godine u gradu Smirni u Maloj Aziji. Bio je učenik episkopa smirnskog Polikarpa. U mladosti je dobio široko jelinsko obrazovanje, a iz njegovih spisa se vidi da je dobro poznavao jelinsku poeziju, filozofiju, ali i druge nauke i da je lepo pisao na grčkom jeziku.[4] Pod nepoznatim okolnostima, napustio je Smirnu i prvo je otišao u Rim, a zatim u Galiju (današnju Francusku). Za vreme vladavine rimskog cara Marka Aurelija postao je sveštenik crkve u gradu Lugdunumu, današnjem Lionu, u Galiji. Godine 178, je izabran za episkopa u Lionu, umesto episkopa Potina koji je mučenički umro te godine.[5] Kao episkop crkve borio se protiv gnostika. Irinej je branio vezu između Isusovog i jevrejskog boga, u raspravi sa Markionom koji je tvrdio da je Isusov bog različit od boga starog zaveta.[6]

Za vrema pape Viktora I pomogao je u rešavanju problema oko praznovanja Uskrsa.

Irinej je takođe bio najveći hrišćanski bogoslovski pisac i veliki učitelj crkve, međutim od njega su ostala sačuvana samo dva spisa u celosti:

  • Izobličenje i opovrgavanje lažnog gnosisa“, poznatije pod skraćenim nazivom „Protivu jeresi“. Delo se sastoji od pet knjiga koje sadrže opis gnostičkog učenja Valentina, pobijanje gnostičkog učenja argumentima ljudskog uma, razmatranje pitanja Crkvenog Predanja i Svetog Pisma i pitanje vaskrsenja čoveka.
  • Izlaganje apostolskog učenja“. Delo poznato samo po naslovu sve do 1904. godine, kada je ponovo pronađeno u prevodu na jermenski jezik. Objavljeno je 1907. godine na istom jeziku, a kasnije i na drugim jezicima. Ovde pisac izlaže osnovne istine hrišćanskog učenja.

Poznato je još da je Sv. Irinej napisao i sledeća, izgubljena, dela: Ο znanju, Ο monarhiji ili Ο tome da Bog nije tvorac zla, Ο ogovaranju, Ο osmorici i Ο raskolu.

Vreme njegove smrti je nepoznato. Po svedočanstvu blaženog Jeronima Irinej je umro mučenički za vreme gonjenja hrišćana pod rimskim carem Septimijem Severom. Crkva ga praznuje kao svetitelja i mučenika.

Učenje Irineja Lionskog

[uredi | uredi izvor]

Kao bogoslov, Irinej je najzaslužniji za sledeće teme: učenje ο Svetoj Trojici, učenje ο Logosu, učenje ο jedinstvu bića Božijeg, učenje ο ovaploćenju Logosa, za eklisiologiju, sotiriologiju, antropologiju, za učenje ο Svetom Predanju i Svetom Pismu i za mnoge druge teme. Irinejevo poimanje antropologije slično je onom kod Teofila Antiohijskog. Obojica prvog čoveka, Adama, shvataju kao otvoreno biće kome je bilo potrebno uzrastanje. Suprotno gnosticima, Irinej čoveka tumači biblijski. Kompletan čovek je samo onda kada ima i dušu i telo. Irinej tome dodaje još i treći element - duh. Ne postoji etička suprotstavljenost između duše i tela. Svaki od ova tri elementa ima svoju funkciju u ličnosti[7]

Greh prvih ljudi sastojao se u tome što su članovi čovekovog bića izneverili svoju funkciju, iz čega je u biću nastala disharmonija. Time je započeo proces svođenja čoveka na "samo telo". Spasenje se sastoji u ponovnom uspostavljanju harmonije čovekovih elemenata. Ali da bi do te harmonije došlo, neophodno je pre toga uspostaviti jednu drugu harmoniju - harmoniju između čoveka i Boga. Ona je ostvarena u ovaploćenju Boga Logosa. Spasenje podrazumeva jednu promenu u načinu života čoveka, život u zajednici s Bogom, u kojoj čovek poprima i svojstva prirode Božije - to je proces oboženja čoveka.

Za Sv. Irineja, Bog je Tvorac, "Otac svih", on je "izvor svega dobroga". Naše znanje ο Bogu dolazi kroz Logosa. Irinej je u svom učenju ο Logosu prevazišao sve pisce pre njega. Dok su oni Logosa posmatrali u kosmološkoj perspektivi, Irinej ga posmatra šire: Logos ima ne samo tvoračku nego i sotiriološku i obožilačku funkciju. Večni Logos postao je čovek radi čovekovog spasenja i oboženja, ali i dalje je ostao ravan i jednak Svome Ocu. Utvrđujući protiv gnostika autentičnost Božanskog Otkrivenja koje drži Crkva, Irinej se poziva na dogmatsko jedinstvo četiri Jevanđelja, a onda i na Sveto Predanje. Dok su gnostička lažna "jevanđelja" međusobno različita, Jevanđelja Crkve su međusobno saglasna, zato što sva četiri govore istinu.

U to vreme još nije bio stvoren kanon novozavetnih knjiga, ali je Irinej već tada znao da ukaže na ona četiri Jevanđelja koja zaista pripadaju Crkvi, dok će sva druga biti odbačena. Jevanđelja od Mateja, Marka, Luke i Jovana prihvaćena su zato što izražavaju veru Crkve. Osnovni kriterijum istine jeste Sveto Predanje kao prenošenje pravila vere. Predanje Crkve je svuda isto i jedno zbog toga što ono ima samo jedan izvor - Gospoda Isusa Hrista, dok su gnostička predanja mnogobrojna zbog toga što su tvorevina mnogih ljudi. Istina pripada celoj Crkvi, i zato je nemoguće govoriti ο apostolskom prejemstvu bez povezanosti sa apostolskom istinom - samo Crkva vođena Duhom Svetim, može da posvedoči tu Istinu. Episkopskim prejemstvom prenosi se pravilo vere, a bez pravila vere nema valjanog episkopskog prejemstva.[4]

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ James L. Papandrea"The First Theologians: Irenaeus and Tertullian"
  2. ^ Eusebius of Caesarea, Ecclesiastical History Book v. Chapter v.
  3. ^ A. Poncelet, "Irenaeus, Saint" Catholic Encyclopedia 1917 (Catholic Answers)
  4. ^ a b Pravoslavlje
  5. ^ Žitije Svetih
  6. ^ Adversus Haereses, Book 4, Chapter 36 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. jun 2006), Pristupljeno 8. 4. 2013.
  7. ^ „SPC”. Arhivirano iz originala 23. 11. 2020. g. Pristupljeno 09. 10. 2020. 

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]