Irinej Lionski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sveti Irinej
Datum rođenjaoko 130
Datum smrtioko 202
Državljanstvogrčko
Zanimanjeepiskop

Irinej Lionski (rođen oko 140. - umro oko 202.) (gr: Ειρηναίος) je bio hrišćanski episkop u Lionu u 2. veku.[1][2][3]

Rođen je oko 140. godine u gradu Smirni u Maloj Aziji. Bio je učenik episkopa smirnskog Polikarpa. U mladosti je dobio široko jelinsko obrazovanje, a iz njegovih spisa se vidi da je dobro poznavao jelinsku poeziju, filozofiju, ali i druge nauke i da je lepo pisao na grčkom jeziku.[4] Pod nepoznatim okolnostima, napustio je Smirnu i prvo je otišao u Rim, a zatim u Galiju (današnju Francusku). Za vreme vladavine rimskog cara Marka Aurelija postao je sveštenik crkve u gradu Lugdunumu, današnjem Lionu, u Galiji. Godine 178, je izabran za episkopa u Lionu, umesto episkopa Potina koji je mučenički umro te godine.[5] Kao episkop crkve borio se protiv gnostika. Irinej je branio vezu između Isusovog i jevrejskog boga, u raspravi sa Markionom koji je tvrdio da je Isusov bog različit od boga starog zaveta.[6]

Za vrema pape Viktora I pomogao je u rešavanju problema oko praznovanja Uskrsa.

Irinej je takođe bio najveći hrišćanski bogoslovski pisac i veliki učitelj crkve, međutim od njega su ostala sačuvana samo dva spisa u celosti:

  • Izobličenje i opovrgavanje lažnog gnosisa“, poznatije pod skraćenim nazivom „Protivu jeresi“. Delo se sastoji od pet knjiga koje sadrže opis gnostičkog učenja Valentina, pobijanje gnostičkog učenja argumentima ljudskog uma, razmatranje pitanja Crkvenog Predanja i Svetog Pisma i pitanje vaskrsenja čoveka.
  • Izlaganje apostolskog učenja“. Delo poznato samo po naslovu sve do 1904. godine, kada je ponovo pronađeno u prevodu na jermenski jezik. Objavljeno je 1907. godine na istom jeziku, a kasnije i na drugim jezicima. Ovde pisac izlaže osnovne istine hrišćanskog učenja.

Poznato je još da je Sv. Irinej napisao i sledeća, izgubljena, dela: Ο znanju, Ο monarhiji ili Ο tome da Bog nije tvorac zla, Ο ogovaranju, Ο osmorici i Ο raskolu.

Vreme njegove smrti je nepoznato. Po svedočanstvu blaženog Jeronima Irinej je umro mučenički za vreme gonjenja hrišćana pod rimskim carem Septimijem Severom. Crkva ga praznuje kao svetitelja i mučenika.

Učenje Irineja Lionskog[uredi | uredi izvor]

Kao bogoslov, Irinej je najzaslužniji za sledeće teme: učenje ο Svetoj Trojici, učenje ο Logosu, učenje ο jedinstvu bića Božijeg, učenje ο ovaploćenju Logosa, za eklisiologiju, sotiriologiju, antropologiju, za učenje ο Svetom Predanju i Svetom Pismu i za mnoge druge teme. Irinejevo poimanje antropologije slično je onom kod Teofila Antiohijskog. Obojica prvog čoveka, Adama, shvataju kao otvoreno biće kome je bilo potrebno uzrastanje. Suprotno gnosticima, Irinej čoveka tumači biblijski. Kompletan čovek je samo onda kada ima i dušu i telo. Irinej tome dodaje još i treći element - duh. Ne postoji etička suprotstavljenost između duše i tela. Svaki od ova tri elementa ima svoju funkciju u ličnosti [7]

Greh prvih ljudi sastojao se u tome što su članovi čovekovog bića izneverili svoju funkciju, iz čega je u biću nastala disharmonija. Time je započeo proces svođenja čoveka na "samo telo". Spasenje se sastoji u ponovnom uspostavljanju harmonije čovekovih elemenata. Ali da bi do te harmonije došlo, neophodno je pre toga uspostaviti jednu drugu harmoniju - harmoniju između čoveka i Boga. Ona je ostvarena u ovaploćenju Boga Logosa. Spasenje podrazumeva jednu promenu u načinu života čoveka, život u zajednici s Bogom, u kojoj čovek poprima i svojstva prirode Božije - to je proces oboženja čoveka.

Za Sv. Irineja, Bog je Tvorac, "Otac svih", on je "izvor svega dobroga". Naše znanje ο Bogu dolazi kroz Logosa. Irinej je u svom učenju ο Logosu prevazišao sve pisce pre njega. Dok su oni Logosa posmatrali u kosmološkoj perspektivi, Irinej ga posmatra šire: Logos ima ne samo tvoračku nego i sotiriološku i obožilačku funkciju. Večni Logos postao je čovek radi čovekovog spasenja i oboženja, ali i dalje je ostao ravan i jednak Svome Ocu. Utvrđujući protiv gnostika autentičnost Božanskog Otkrivenja koje drži Crkva, Irinej se poziva na dogmatsko jedinstvo četiri Jevanđelja, a onda i na Sveto Predanje. Dok su gnostička lažna "jevanđelja" međusobno različita, Jevanđelja Crkve su međusobno saglasna, zato što sva četiri govore istinu.

U to vreme još nije bio stvoren kanon novozavetnih knjiga, ali je Irinej već tada znao da ukaže na ona četiri Jevanđelja koja zaista pripadaju Crkvi, dok će sva druga biti odbačena. Jevanđelja od Mateja, Marka, Luke i Jovana prihvaćena su zato što izražavaju veru Crkve. Osnovni kriterijum istine jeste Sveto Predanje kao prenošenje pravila vere. Predanje Crkve je svuda isto i jedno zbog toga što ono ima samo jedan izvor - Gospoda Isusa Hrista, dok su gnostička predanja mnogobrojna zbog toga što su tvorevina mnogih ljudi. Istina pripada celoj Crkvi, i zato je nemoguće govoriti ο apostolskom prejemstvu bez povezanosti sa apostolskom istinom - samo Crkva vođena Duhom Svetim, može da posvedoči tu Istinu. Episkopskim prejemstvom prenosi se pravilo vere, a bez pravila vere nema valjanog episkopskog prejemstva.[4]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ James L. Papandrea"The First Theologians: Irenaeus and Tertullian"
  2. ^ Eusebius of Caesarea, Ecclesiastical History Book v. Chapter v.
  3. ^ A. Poncelet, "Irenaeus, Saint" Catholic Encyclopedia 1917 (Catholic Answers)
  4. ^ a b Pravoslavlje
  5. ^ Žitije Svetih
  6. ^ Adversus Haereses, Book 4, Chapter 36 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. jun 2006), Pristupljeno 8. 4. 2013.
  7. ^ „SPC”. Arhivirano iz originala 23. 11. 2020. g. Pristupljeno 09. 10. 2020. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Bandstra, Andrew J. „Paul and an Ancient Interpreter: A Comparison of the Teaching of Redemption in Paul and Irenaeus”. Calvin Theological Journal. 5 (197): 43—63. .
  • Blackwell, Ben C. Christosis: Pauline Soteriology in Light of Deification in Irenaeus and Cyril of Alexandria. Wissenschaftliche Untersuchungen zum Neuen Testament 2. Reiche 341, edited by Jorg Frey. Tübingen, Germany: Mohr Siebeck, 2011.
  • Froom, LeRoy (1950). The Prophetic Faith of our Fathers. 1. Review and Herald Publishing Association. Arhivirano iz originala (DjVu and PDF) 6. 11. 2014. g. Pristupljeno 2. 3. 2014. 
  • Hoh, J. "Die Lehre des hl. Irenäus uber das Neue Testament". Neutestamentliche Abhandlungen. vii. Munster i. W. 1919. pp. 189–197.
  • Irenaeus, Against Heresies, at New Advent. From Ante-Nicene Fathers, vol. 1, ed. Alexander Roberts, James Donaldson, and A. Cleveland Coze, translated by Alexander Roberts and William Rambaut. (Buffalo, NY: Christian Literature Co., 1885).
  • Litwa, M. David. (2014). „The Wonderous Exchange: Irenaeus and Eastern Valentinians on the Soteriology of Interchange.”. Journal of Early Christian Studies. 22 (2014): 311—40. S2CID 170888989. doi:10.1353/earl.2014.0029. .
  • Nielsen, J.T. Adam and Christ in the Theology of Irenaeus of Lyons: An Examination of the function of the Adam-Christ Typology in the Adversus Haereses of Ireaneus, against the Background of the Gnosticism of His Time. Van Gorcum's Theologische Bibliotheek. Asen, The Netherlands: Koninkliijke Van Gorcum 7 Comp. N.V., 1968.
  • Steenberg, Ireaneus M.C. (2004). „The Role of Mary as Co-Recapitulator in St. Irenaeus of Lyons.”. Vigilae Christianae. 58 (2004): 117—137. doi:10.1163/157007204323120265. .
  • Irenaeus, Proof of the Apostolic Preaching, trans JP Smith, (ACW 16, 1952)
  • Irenaeus, Proof of the Apostolic Preaching, trans John Behr (PPS, 1997)
  • Irenaeus, Against Heresies, trans. Alexander Roberts and William Rambaut, in Ante-Nicene Fathers, vol. 1, ed. Alexander Roberts, James Donaldson, and A. Cleveland Coxe (Buffalo, NY: Christian Literature Co., 1885). Paperback[mrtva veza]
  • Coxe, Arthur Cleveland, ur. (1885). The Ante-Nicene Fathers. Buffalo, NY: The Christian Literature Company. ISBN 9780802880871. 
  • Edwards, Mark (2009). Catholicity and Heresy in the Early Church. Ashgate. ISBN 9780754662914. 
  • Eusebius (1932). The Ecclesiastical History. Kirsopp Lake and John E.L. Oulton, trans. New York: Putnam. 
  • Hägglund, Bengt (1968). History of Theology. Gene J.Lund, trans. St. Louis: Concordia Publishing. ISBN 9780570032939. 
  • Minns, Denis (1994). Irenaeus. Washington, D.C.: Georgetown University Press. ISBN 0-87840-553-4. 
  • Parvis, Sara and Paul Foster, ed. Irenaeus: Life, Scripture, Legacy. Minneanpolis: Fortress Press, 2012.
  • Payton Jr., James R. Irenaeus on the Christian Faith: A Condensation of 'Against Heresies' (Cambridge, James Clarke and Co Ltd, 2012).
  • Quasten, J. (1960). Patrology: The Beginnings of Patristic Literature. Westminster, MD: Newman Press. 
  • Schaff, Philip (1980). History of the Christian Church: Ante-Nicene Christianity, A.D. 100–325. Grand Rapids, Mich: Wm. Eerdmans. ISBN 0-8028-8047-9. 
  • Tyson, Joseph B. (1973). A Study of Early Christianity. New York: Macmillan. 
  • Wolfson, Henry Austryn (1970). The Philosophy of the Church Fathers: Faith, Trinity, Incarnation. Cambridge, MA: Harvard University Press. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]