Keča

Koordinate: 45° 45′ 10″ N 20° 50′ 9″ E / 45.75278° S; 20.83583° I / 45.75278; 20.83583
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Keča
rum. Checea
Naselje
RO
RO
Keča
Lokacija u Rumuniji
Koordinate: 45° 45′ 10″ N 20° 50′ 9″ E / 45.75278° S; 20.83583° I / 45.75278; 20.83583
Zemlja Rumunija
OkrugTimiš
OpštinaKeča
Nadmorska visina77 m (253 ft)
Stanovništvo (2013)[1]
 • Ukupno1.812
Vremenska zonaIstočnoevropsko vreme (UTC+2)
 • Leti (DST)Istočnoevropsko letnje vreme (UTC+3)
Geokod682233

Keča (rum. Checea) je selo i jedino naselje unutar istoimene opštine Keča, koja pripada okrugu Timiš u Republici Rumuniji. Naselje je značajno po prisutnoj srpskoj nacionalnoj manjini u Rumuniji.

Položaj naselja[uredi | uredi izvor]

Selo Keča (po nemačkom Kecsa) se nalazi u istočnom, rumunskom Banatu, na nekoliko kilometara udaljenosti od Srbije. Od Temišvara selo je udaljeno oko 30 km. Seoski atar je u ravničarskom delu Banata, blizu Begeja.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Mesto se pominje u ugarskim srednjovekovnim dokumentima 1470. godine. Srpski monasi iz manastira Pećka patrijaršija pohodili su selo sa pravoslavnim stanovnicima 1660. godine. Pećki kaluđeri beleže priložnike: domaćin Stojan, knez Prodan, pop Isak i još nekoliko njih.[2] Keča je bilo veliko mesto, a u njemu su 1767. godine četiri sveštenika. Godine 1764. Keča je pravoslavna parohija u Temišvarskom protoprezviratu.[3] Carski revizor Erler je 1774. godine zabeležio da komorsko selo Keča u Baračkom okrugu, mešanog srpsko-rumunskog stanovništva.[4]

Prema "Rumunskoj enciklopediji", tu je 1717. godine popisano 8 domova. Mesto (Rumunska Keča) je 1738. godine ponovo osnovano i imalo je mešoviti - srpsko-rumunski karakter. Kada je 1772. godine građena pravoslavna crkva, sukobili su se Srbi i Rumuni. Tu je 1802. godine (na periferiji postojećeg naselja) osnovano novo - imanje (naselje Hrvatska Keča) imao zagrebački Kaptol. Dva sela će biti odvojena čitav vek. Godine 1919. nova državna granica između Jugoslavije i Rumunije je razdvojila naselja; Hrvatska Keča je pripala Jugoslaviji, i tu je ostala do razmene teritorija 1924. godine; tada je vraćena Rumuniji.

Po državnom šematizmu pravoslavnog klira u Ugarskoj 1846. godine u Keči živi 2716 stanovnika. Parohija je osnovana i sve crkvene matične knjige se vode od 1779. godine. Hram je posvećen sv. Dimitriju, a parosi su Vićentije Jovanović i Arsenije Popović. Keča je 1863. godine bilo mesto u Hacfeldskom srezu. Krajem 19. veka postojale su dve crkvene opštine Keče - Srpska i Rumunska. Srpska Keča je bila krajem 1891. godine u sastavu Velikobečkerečkog protoprezvirata, i ima 512 stanovnika.[5] Konstatovano je 1900. godine da je crkvena podela u jednom mešovitom mestu kao što je Keča, dobro obavljena.

Po podacima iz 1905. Rumunska Keča je velika opština, u Čenejskom srezu. Tu živi 2656 stanovnika u 530 domova. Srba ima malo, njih 526 pravoslavnih duša (ili 20%) sa 109 kuća. Od srpskih javnih zdanja tu su pravoslavna crkva i narodna škola. Selo ima kompletnu PTT komunikaciju i željezničku stanicu.[6]

Godine 1924. mesto Keča je ustupljeno definitivno Kraljevini Rumuniji, po sporazumu između dve države.[7]

Istorija Srba u mestu[uredi | uredi izvor]

Srbi su se prvo naselili u Keči pre Mohačke bitke. Bilo je drugo naseljavanje pod despotom Brankovićem, kada su mu dati carski patenti od 7. jula 1683. godine i 20. septembra 1688. godine. Zbog srpskog stanovništva (prema pisanom svedočenju staraca i obližnje Klarije) mesto se dugo zvalo "Rac-Keča".[8] Pravoslavna crkva je 1859. godine bila dotrajala, i tada je pored nje izgrađena nova velika posvećena prazniku Silaska sv. Duha.[9] Na ikonostasu stare crkve pisalo je (oštećen namerno deo teksta) o ktitorima hrama: "Za zdravlje...supruge Sande i sinova Nikole i Janka". Za gradnju nove crkve skupljeno je 7118 f. kapitala, i to je bilo dobijeno pre svega od Srba vernika. Tako su Srbi, Toma Arađanin, Joca Pavlov, Laza Radivoj i Arsen Popović dali za zidanje nove crkve 2000 f. Godine 1862. ostavila je Srpkinja, Aleksandra Mikšić za istu namenu 100 f. a Nikola Popović - 75 f. Isti je za crkvu pozajmio 400 f. ali bez kamate, što je dodatni dar od 80 f. Popović je poklonio i 40 hvati slave koji su vredeli 200 f. Građanin Stevan Mikšić poklonio je za gradnju 500 f. Kada je reč o opremanju, pomenuti Arađanin i Arsen Popović su ktitorisali okovano jevanđelje, a Popović je i "ćivot" za crkvu kupio.

Godine 1827. pominje se u Temišvaru Georgije ot Delimanić "veliki sudija i spahija Kečejski".[10]

Jeromonah Vićentije Jovanović eklisijarh manastira Partoš, bio je pre zamonašenja 1774. godine paroh u Keči, i govorio samo "vlaški" tj. rumunski jezik. Godine 1797. u mestu su dva sveštenika koji govore srpskim i rumunskim jezikom. Bili su to parosi, pop Nikolaje Popović (rukop. 1780) i pop Nikolaje Petrović (1791).[11] Paroh pop Jovan Kreniković umro je 1831. godine. Pretplatnici srpske knjige 1845. godine bili su mesni parosi Vikentije Jovanović i Arsenije Popović. Sveštenici u Keči 1868. godine su bili Đorđe Pavlović i Jovan Popović. Nabavili su kao pretplatnici po knjigu "Rasprave Ugarskog sabora 1868. godine o zakonskom predlogu u stvari istočno-pravoslavne crkve".

Deoba sa Rumunima[uredi | uredi izvor]

Raspravna komisija je marta 1866. godine radila u Keči. Na njenom čelu je bio komesar Vučetić vel. sudija iz Žombolja, a srpsku stranu su zastupali u njoj, bezdinski arhimandrit Teofan Živković i bečkerečki prota Danilo Stajić. Radilo se tako što su se domaćini kuća javno izjašnjavali šta su po nacionalnosti, na osnovu čega su prebrojani pripadnici Srba i Rumuna. Izbrojano je u Keči 2000 Rumuna i 500 Srba. Rumuni su svi odreda bili za crkveno odvajanje od Srba, u svoju novu dijecezu. Pošto ih je bilo 4/5 oni su nudili da Srbima zauzvrat isplate 1/5 procenjene imovine, a oni sve postojeće da zadrže. Srbi nisu na to pristajali jer podela po broju glava nije pravična, jer su Srbi gradili i crkvu opremali - pa se trebalo uzeti u obzir - da im se prizna koliko su priložili. Srpska strana je nudila dokaze koji svedoče da je kečanska crkva većim delom srpska zadužbina. Priložili su sačuvane stare "sinđelije" srpskom sveštenstvu u Keči i 1763, 1780. i 1795. godine. Stara crkva u ruševinama kao i nova pored podignuta, bile su u "srpskom kraju" sela, gde nema Rumunskih kuća. Takođe je na srebrnom putiru ugraviran srpski natpis: "dar Marka Popovića 1779, 26. novembra". Popović je i crkveno zvono darovao, ali ono je posle oštećenja bilo preliveno. Navođeni su brojni računi i pisani dokazi u vezi gradnje nove crkve i njenog opremanja. To su bili jači argumenti, od proste većine narodne. Pristali su Srbi, iako je zemlja parohijska bila njihova "predačka", da pored njih i Rumuni jednu parohijsku sesiju. Rumuni su međutim sve u načelu negirali, i po njima "sve je to bilo rumunsko". Ostalo je da viša vlast donese rešenje o kečanskoj podeli.[12]

Parohijsko zvanje je posle odvajanja Rumuna ponovo organizovana 1872. godine, od kad se vode i matrikule. Parohijska filijala je bila Hrvatska Keča, sa 15 Srba pravoslavnih koji nemaju domove, jer su sluge (1905). To je 1902. godine bila siromašna parohija šeste klase.[13] Srbi su za vreme paroha Jovana Popovića i predsednika crkvene opštine Marka Arađana opremali privremenu bogomolju do gradnje nove. Njih 400 siromašnih duša krenulo je iz početka. Objavili su preko novina decembra 1883. godine zahvalnost za primljene poklone namenjene hramu. Tako je srpska crkvena opština u Srpskoj Klariji dala: odeždu, putir, 12 celivajućih ikona i petohlebnicu. Građanin bečkerečki Laza Pira trgovac poklonio je tri prestolna čiraka od kineskog srebra. A kikindska opština je uputila sa svoje strane, tri vrlo skupocene odežde.[14]

Posle odvajanja Rumuna od Srba, postojeća crkva je ostala Rumunima, a Srbi su dobili obeštećenje za gradnju svoje. Nova srpska pravoslavna crkva sada Sv. Georgija, počela je da se gradi po obezbeđenom projektu, nakon licitacije "na manjak" u aprila 1895. godine. Predračunski iznos nove crkve u "Srpskoj Keči" iznosio je 8300 f.[15] A četiri meseca kasnije licitirani su i radovi na ukrašavanju nove bogomolje: za novi templo, pripadajuće ikone i pozlaćivanje. Ikonostas rad Sergija Kojića rođenog Kečanina (iz Kikinde), kao i sam hram, bili su skromni u svakom pogledu. Hram je završen 1895. godine. U mestu je početkom 20. veka srpska pravoslavna crkvena opština, skupština je redovna, pod predsedništvom Tace Mićinog. Pravoslavna parohija je najniže šeste platežne klase, ima parohijski dom i parohijsku sesiju od 32 kj. zemlje. Crkveno-opštinski posed je iznosio 32 kj, a postojala su dva srpska pravoslavna groblja. Sveštenik privremeni u Srpskoj Keči je bio 1904. godine svršeni bogoslov Borivoj Grbić, rodom iz Starog Bečeja, a posle naređenog izbora 1906. godine, izabran je on i potvrđen za stalnog 1907. godine.

Godine 1905. nikla je nova Srpska zemljoradnička zadruga, sa neograničenom odgovornošću u Keči. Njen kapital je iznosio 1159 k, a vodili su je: predsednik Borivoj Grbić i poslovođa Jovica Mićin.[6]

Godine 1846. u Keči je popisano 48 đaka kojima predaje učitelj Dimitrije Popović. Đorđe Gatajanc je 1868. privremeni učitelj u mestu, treba da položi učiteljski ispit u Somboru. Po jednom dopisu "Školskom listu" 1869. godine kaže se da u Keči ima 114 srpske dece za školu, ali da tu nema srpske škole, a što je problem. Učitelj u Keči, Stojan Arađanin bio je 1874. godine pretplatnik šaljivog Zmajevog lista "Starmali". Godine 1883. kečanski učitelj je bio Timotej Dobrin. Isa Amidžić je bio učitelj i perovođa srpske crkvene opštine Keče 1894-1895. godine. Godine 1905. predsednik Školskog odbora je Andrija Arađan, školski upravitelj pop Bora Grbić, a školski staratelj Steva Ninkov. Srpska škola ima jedno zdanje podignuto 1905. godine, a učitelj Dušan Grujić rodom iz Bašaida, stalno namešten. Tada na redovnu nastavu ide 47 đaka, a u poftornu 10 učenika starijeg uzrasta.[16] Jedan u nizu učitelja koji su se smenjivali u Knezu bio je 1907. godine Stojan Janković.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Popis iz 1847. godine pokazuje da to mesto ima 1000 Srba pravoslavaca.Po mitropolijskom popisu iz 1865. godine u Keči ima 2777 pravoslavnih stanovnika. Među njima većinu čine Rumuni njih 1777, dok Srba ima i dalje ima okruglo 1000 duša.[17] Po poslednjem popisu iz 2002. godine selo Keča imalo je 1.931 stanovnika. Poslednjih decenija broj stanovništva opada.

Selo je oduvek bilo višenarodno, ali su Srbi i druge manjine u selu danas osetno malobrojniji posle više kolonizacija rumunskog i romskog stanovništva. Nacionalni sastav na pojedinim popisima bio je sledeći:

Godina popisa 1910. god. 1992. god. 2002. god.
Ukupno st. 2.478 1.812 1.931
Srbi 624 (25,2%) 77 (4,2%) 55 (2,8%)
Rumuni 1.376 (55,5%) 1.060 (58,5%) 1.131 (58,6%)
Romi 162 (6,5%) 377 (20,8%) 539 (27,9%)
ostali 316 (12,8%) 298 (16,4%) 206 (10,7%)

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

1982. godine u Keči je snimana serija "Pop Ćira i pop Spira", u produkciji Radiotelevizije Novi Sad.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Statistical Yearbook 2011” (PDF). Comisia Centrală pentru Recensământul Populaţiei şi Locuinţelor. Pristupljeno 2015-07-05. 
  2. ^ "Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu", Sremski Karlovci 1931. godine
  3. ^ "Srpski sion", Sremski Karlovci 1905.
  4. ^ J.J. Erler: "Banat", reprint, Pančevo 2003. godine
  5. ^ "Srpski sion", Karlovci 1892. godine
  6. ^ a b Mata Kosovac: "Srpska pravoslavna mitropolija Karlovačka po podacima iz 1905. godine", Karlovci 1910. godine
  7. ^ "Službeni vojni list", Beograd 1924.
  8. ^ "Zastava", Novi Sad 1869. godine
  9. ^ Stevan Bugarski, Ljubomir Stepanov: "Istorijski i kulturni spomenici Srba u rumunskom Banatu", Temišvar 2008. godine
  10. ^ Avram Branković: "Karakteristika", Budim 1827.
  11. ^ "Temišvarski zbornik", Novi Sad 8/2015.
  12. ^ "Zastava", Novi Sad 1867. godine
  13. ^ "Srpski sion", Karlovci 1902. godine
  14. ^ "Zastava", Novi Sad 1883. godine
  15. ^ "Srpski sion", Karlovci 1895. godine
  16. ^ Mata Kosovac, navedeno delo
  17. ^ "Srpski letopis", Novi Sad 1866. godine

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]