Korisnik:Petronije/Doseljavanja stanovništva na Zlatibor
Na Zlatiboru je veoma često dolazilo do pomjeranja stanovništva. Ima malo najstarijih porodica, jer su mnoge izumrle ili su se odselile u druge krajeve. Ipak, neke od najstarijih zlatiborskih porodica danas su: Šišovići, Džambići, Spasenići i Ninčići u Čajetini; Bondžulići, Lučići, Milosavljevići i Kostadinovići u Šljivovici; Dabići u Alinom Potoku; Đokovići, Pavlovići, Spasenići i Radovići u Sirogojnu; Dacovići u Ljubišu; Bralovići u Negbini; Selakovići u Draglici; Krsmanovići, Šarčevići i Ostojići u Mokroj Gori; Jankovići i Radonjići u Kremnima; i Didanovići u Stublu (njihovi preci su bili čivčije legendarnog manastira Janje u Uvcu).
Doseljavanja na Zlatibor su trajala kroz čitavu njegovu prošlost. U XVII i XVIII stoljeću, na teritoriju bivšeg Zlatiborskog sreza (postojao je do 1947-me godine, a obuhvatao je opštine Bijelu Rijeku, Jasenovo, Negbinu, Draglicu, Dobroselicu, Jablanicu, Semegnjevo, Šljivovicu, Mokru Goru, Kremna, Čajetinu, Krivu Rijeku, Rožanstvo, Sirogojno, Gostilje i Ljubiš) dolaze sljedeće porodice: Jaćimovići (ili Aćimovići; od njih vode porijeklo Dedići, Zrnjevići i Žilovići), Kutlešići i Vesovići iz Bistrice u Čajetinu i njenu okolinu; Šućurovići iz Pive u Šljivovicu; Kneževići, Marjanovići i Ječmenice iz Crne Gore u Dobroselicu; Bakići i Radovići iz Morače u Jablanicu; Rajovići iz Rovaca u Jablanicu; Jankovići iz Vraneša u Jablanicu; Pekovići, Blagojevići, Božovići, Piščevići i Kostići (od kojih potiču Delići u Šljivovici) iz Pive u Semegnjevo; Zlatići iz Nikšića u Krivu Rijeku; Radibratovići, Vilotijevići, Josipovići i Mijajilovići od Durmitora u Rožanstvo; Virići iz Nove Varoši u Krivu Rijeku; Ivanovići iz Drobnjaka u Krivu Rijeku; Ristanovići iz Kolašina u Rožanstvo; Lazovići iz Brezne u Rožanstvo; Tucovići iz Hercegovine u Gostilje; Radulovići iz Babina u Gostilje; Smiljanići (danas ih ima i u Alinom Potoku, Čajetini i Jasenovu) iz sela Kotore (na Kosovu) u Ljubiš; Joksimovići iz Vraneša u Ljubiš; Mitrovići iz Pive u Gostilje; Žunići iz Hasa kod Berana u Bijelu Rijeku (ima ih i u Krivoj Rijeci i Ljubišu); Dželebdžići iz Pive u Bijelu Rijeku; Vitorovići iz Pljevalja u Bijelu Rijeku; Džambasovići, Dumanjići, Kostići, Milinkovići i Popovići iz Drobnjaka u Bijelu Rijeku; Ćirovići iz Kuča u Negbinu; Đenići, Ilići i Perišići iz Drobnjaka u Negbinu; Kuzelji iz Božetića kod Nove Varoši u Negbinu; Bogdanovići i Timotijevići iz Bosne u Mokru Goru; Selakovići iz Kuča u Kremna (nisu u srodstvu sa Selakovićima iz Draglice); Tarabići (čuvena vidovnjačka porodica) sa Tare u Kremna (od starine su iz Hercegovine); Milosavljevići iz manastira Morače u Kremna; Bogosavljevići i Kurlagići iz Gackog u Kremna; Panići iz Lijevna (Livna) u Kremna; Popovići iz Gonja kod Sjenice u Kućane; Gojgići iz Mataruga kod Pljevalja u Kućane; Mutavdžići iz Radojine u Draglicu; Šuljagići-Šišakovići (čuvena hajdučka familija) iz Bosne u Draglicu; Jovanovići iz Bistrice u Draglicu; Kutlešići (ili Kutlašići) iz Kutlovca kod Priboja u Draglicu; Jankovići iz Drobnjaka u Draglicu; i Grujičići iz Skržuti u Draglicu. Ovo su bila pojedinačna doseljavanja, gdje su se doselile samo jedna do dvije porodice naznačenih familija, ili čak i samo jedan pojedinac koji je ovdje osnovao porodicu.
Pored tih pojedinačnih, bilo je i nekoliko masovnih migracija ka Zlatiboru, tj. kada su čitave familije napuštale svoja vijekovna ognjišta i dolazile u ovaj kraj. Prvi veći talas takvog masovnog migriranja na Zlatibor dogodio se nakon 1791-ve godine. Te godine je zaključen Svištovski mir sa Turskom, koji je donio veću bezbijednost i pojačano trgovanje sa Austrougarskom, pa su tako mnoge porodice uvidjele bolji život ovdje, dolazeći sa siromašnih hercegovačkih i crnogorskih brda. Tada su se selili i doseljavali Jeremići, Mišovići i Đokovići iz Bijele Rijeke (vode porijeklo iz Babina), Radmilovići iz Trudova, Ćirkovići iz Babina, Rakovići iz Šuma kod Pljevalja, Nikići iz Srbinja (Foče), Rnjakovići iz Zvijeraca kod Nove Varoši i Bisići iz Brezne, svi u Čajetinu i njenu okolinu; u Dobroselicu došli su Gravovići i Jovanovići iz Graovina u Crnoj Gori; Alin Potok su naselili Čumići sa Zlatara i Terzići sa Katića podno Mučnja; Ćaldovići iz Sjenice i Tošići, Jankovići i Mihailovići iz Štitkove naseljavaju se u Sirogojno; Rožanstvo biva bogatije za Mićiće iz Morače; Gostilje za Vuksanoviće i Simoviće iz Pljevalja; a Ljubiš za Kukanjce iz Kukonja kod Prijepolja, Obradoviće i Suzoviće iz Radojine i Ršumoviće iz Negbine, koji su potomci Kuzelja. U Jasenovo pristižu Zekavice sa Zlatara; a u Negbinu Paunovići i Nedići iz Gonja kod Sjenice; dok Mokra Gora dobija Janjiće iz Budimlije, Čančareviće, Rakiće i Bijeliće iz Nikšića i Tatiće iz Gackog. Šljivovica se obogaćuje Škodrićima iz Pljevalja; a Kremna Vračarićima iz Pive i Bešlićima iz Nevesinja.
Kada je u Prvom srpskom ustanku oslobođen ovaj kraj od turske vlasti, padom Užica 1807-me godine, nailazi drugi veliki talas doseljenika. Karađorđe, tadašnja glava Srbije, i Praviteljstvujušči sovjet, njegova vlada, naređuju da se izbjeglicama pomaže i da im se dveri novooslobođene srbijanske države širom otvore. Karađorđe je, ustvari, htio da ima što više stanovnika u pograničnim krajevima (Zlatibor je tada bio granica Srbije i Turske), kako bi oni branili njegovu teritoriju. Tada je najviše naseljena Čajetina, koju su, kao svoj novi stan, izabrali Bućići, potomci Stanišića iz Štrbaca, Koružići iz Pljevalja, Cvrkotići i Šunderići iz Cikota, Barjaktarevići iz Morače, Ponorci iz Ponora, Gavovići i Jablanovići iz Hercegovine, Pavlovići iz Drobnjaka i Buljugići iz Vraneša. Sirogojno je dobilo nove stanovnike Obradoviće iz Prijepolja, Guduriće i Jevtoviće iz Čelica, Stamatoviće iz Klekove, Krejoviće iz Radojine i Jovanoviće, Ivanoviće i Nikoliće iz Močioca; a Ljubiš Stankoviće iz Močioca i Pećinare iz Kruščice. Jablanica je „porasla“ za Markoviće iz Nove Varoši, Ljubojeviće iz Čelica i Božaniće i Đuroviće iz okoline Priboja. U Krivu Rijeku odmah pristižu Kurćubići iz Rutoša, Zečevići i Kojovići iz okoline Sjenice, Bakovići iz oblasti rijeke Tare, Aleksići i Kelevići iz Šaponja kod Nove Varoši i Cerovići iz Drobnjaka; a u Rožanstvo Kovčići iz Vraneša, Melovići iz Rutoša i Stopići iz Kučina. I u Draglicu dolaze „novaci“ – Peruničići i Kovačevići iz Drobnjaka i Čorbići i Varagići (ima ih i u Bijeloj Rijeci) iz Polimlja. U Bijeloj Rijeci „odomaćili su se“ Spasojevići od Muniguza iz Ojkovice, a u Ojkovici Radovići iz Nikšića i Šunjevarići iz Radojine. Kućani ugošćuju Grbiće iz Rutoša; a Jablanica Peneziće iz Lunića i Saviće iz Jelače. Jezdovići iz Prijepolja, Pantovići iz Nikšića i Dragutinovići i Uroševići iz Bučja (Hercegovina) uzimaju Branešce kao svoj novi dom; dok Turudići iz Pive, Raškovići iz Raške i Perišići iz Vardišta odlaze u Mokru Goru. Najzad, Kremna su pod svoje okrilje primila Moljkoviće iz Drobnjaka i Đenadiće iz Sarajeva.
Treći talas migracija koji je zahvatio Zlatibor trajao je od tridesetih do četrdesetih godina devetnaestog vijeka, kada je Zlatiborom vladao Jovan Mićić. Ovo je najveći migracioni talas, a nastavio se i u vrijeme Ustavobranitelja. Najviša stopa priliva doseljenika dogodila se 1832-ge godine, kada se ogroman broj Bosanaca i Hercegovaca pokrenuo na seobu, zbog bune Huseina Gradaščevića. Izbjeglicama su činjeni veliki ustupci. Mićić je naredio da im se daju imanja, oslobodio ih je poreza, a prvobitnom stanovništvu nametnuo je veće obaveze, pa su tako oni ustupali svoja imanja novopridošlima i sami se odseljavali. Tada su došli u Čajetinu i okolinu Aleksandrići od Muniguza iz Bijele Rijeke, Kovačevići iz Babina, Pašići, Čolovići i Đokići iz Drobnjaka, Slovići iz Burađe, Senići iz Krivog Dola kod Nove Varoši, Pelverovići iz Bučeva, Lojanice iz Kučina, Zarići iz Kreševa, Vukomanovići iz Bistrice, Lazovići iz Polimlja, Đekići iz Tušina i Vojinovići iz Kolašina. U Mokru Goru pristigli su Stanišići iz Štrbaca i Maksimovići iz Pljevalja, a u Kremna Milanovići iz Višegrada. Šljivovicu su naselili Mandići, Lekići, Radovanovići i Tomići iz Pribojske banje, Radeljići iz Radojine, Kaljevići iz Babina, Lukovići iz Štrbaca, Brkovići iz Čelica, Šukilovići iz Vardišta i Tijanići iz Morače (Joko Tijanić je, zbog selidbe na Zlatibor, dobio pismo od crnogorskog vladike u kome on šalje preporuku da se Joku daju sva neophodna sredstva u slučaju potrebe). U Dobroselicu su prizbegli Kovačevići, Dragovići, Pučijaševići i Šušići iz Crne Gore, Popovići iz Kratova i Vraneševići iz Vraneša. U Jasenovo dolaze Šaponjići iz Šaponja kod Nove Varoši, a u Alin Potok Lekići i Njegoševići iz Kučina, dok u Negbinu Novakovići iz Trudova, Radovanovići iz Božetića i Bošnjakovići iz Praveševa, a u Draglicu Mandići iz Radojine, Zečevići iz Drobnjaka i Klisarići iz Rutoša. I još se u Krivu Rijeku doseljavaju Gukići iz Guka u Hercegovini, Jakšići iz Kuča, Trifunovići iz Drmanovića, Đajići iz Pljevalja, Bacetići iz Cikota, Stojanovići iz Radojine, Strunjaševići i Rubeže iz Drobnjaka i Jelisijevići iz Kućana.
I posljednji veliki talas migranata donio je na Zlatibor boračke porodice iz Babinskih ustanaka (od 1875-te do 1877-me godine): Grboviće i Brašance iz Babina, Bukviće iz Mioča, Vlasonjiće iz Radojine, Topaloviće iz Trudova i Lazareviće iz Prijepolja, koji su svi naselili Čajetinu, mada ipak pretežno njenu okolinu (Palisad, Mušvete, Oko, Kulaševac – danas Kraljeve Vode, Obudojevicu, Gajeve). U Sirogojno, put je nanio Janjuševiće iz Rutoša, a u Ljubiš Markoviće iz Bistrice. U Jablanicu stižu Đonovići iz Rače i Kokorine iz Kokorina (doseljeni iz političkih razloga 1848-me), a u Krivu Rijeku Kuburovići iz Babina i Bučevci iz Kratova. I u Draglicu dolaze Miloševići iz Nove Varoši i Sinđelići iz Rutoša. Međutim, doseljavanje na Zlatibor nije prestalo ni do danas. Čak su ostali isti i razlozi seoba: potraga za boljim životom, ali i bijeg od rata – krajem XX vijeka na Zlatibor su se doselile desetine izbjegličkih porodica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.