Ksenija Zečević
Ksenija Zečević | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 16. februar 1956. |
Mesto rođenja | Zadar, FNR Jugoslavija |
Datum smrti | 21. novembar 2006.50 god.) ( |
Mesto smrti | Beograd, Srbija |
Ksenija Zečević (Zadar, 16. februar 1956 — Beograd, 21. novembar 2006) bila je srpska kompozitorka i pijanistkinja, poznata po komponovanju filmske i dramske muzike, kao i ikona umetničkog Beograda osamdesetih godina prošlog veka.
Život i rad[uredi | uredi izvor]
Rođena je od majke Italijanke i oca Crnogorca. Ksenijina majka poreklom je iz italijanske porodice Gergeta Borgezi koja se generacijama opsesivno bavila muzikom. Deda po majci, koji je kao antifašista ubijen u logoru Dahau, imao je običaj da okupi decu terajući ih da u četiri glasa pevaju horske deonice iz Verdijevih opera.
Diplomirala je i magistrirala na klavirskom odseku Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, u klasi Olge Mihajlović, a kompoziciju je studirala u klasi Enrika Josifa. Počela je u najranijoj mladosti da se bavi muzikom, a prve kompozicije napisala je već sa pet godina. Tokom svoje karijere, najčešće je pisala muziku za film, pozorište i televiziju, a najznačajniji deo opusa predstavljaju vokalno-instrumentalna i vokalna dela, zatim instrumentalna (Knjiga tajni, Sonata za klavir, San za violinu) i kamerna (Gudački kvartet, Svita za flautu i klavir). Težila je stvaranju integralnog dela, a takve težnje izrazila je u velikim formama oratorijumskog tipa: Rekvijemu za kraj 20. vijeka, Koncertu za klavir, hor i orkestar, Molitvi za žrtve banjičkog logora, Kantati za strijeljane u Kragujevcu, Triptihu, Prahu, posebno u Rekvijemu za dedu Ferdinanda Gergetu stradalom u nacističkom logoru Dahau. Njeno poslednje delo je Rekvijem za Nikolu Teslu. Osvojila je veliki broj nagrada i priznanja, a sarađivala je sa najvećim rediteljima i pozorišnim kućama u zemlji. Kratko vreme radila je kao asistent na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu i kao umetnički direktor Pozorišta na Terazijama.
Ksenija je kasnije sebe obično definisala kao nekog ko je promašio celo stoleće, i ko pripada Verdijevoj i Pučinijeoj kulturi sa kraja 19. veka, te da „nikad nije opštila sa Turcima“, kao oni koji su dopustili potpuni upliv islamskog melosa i razaranje kulturnog koda srpskog naroda.
Svoju muzičku karijeru provela je u Beogradu, gde je i umrla 21. novembra 2006. godine.
Muzika za filmove[uredi | uredi izvor]
- 1980 - Dani od snova
- 1982 - Daleko nebo
- 1983 - Timočka buna
- 1988 - Neka čudna zemlja
- 1989 - Atoski vrtovi - preobraženje
- 1993 - Bolje od bekstva
- 1994 - Goli život
- 1997 - Ptice koje ne polete