Luiđi Galvani

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Luiđi Galvani
Luiđi Galvani
Lični podaci
Datum rođenja(1737-09-09)9. septembar 1737.
Mesto rođenjaBolonja, Papska država
Datum smrti4. decembar 1798.(1798-12-04) (61 god.)
Mesto smrtiBolonja, Papska država
ObrazovanjeUniverzitet u Bolonji
Naučni rad
Poljefizika

Luiđi Galvani (ital. Luigi Galvani; Bolonja, 9. septembar 1737Bolonja, 4. decembar 1798) je bio italijanski fizičar i anatom, koji je živeo u Bolonji. Otkrio je da mišići i nervne ćelije stvaraju elektricitet.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Studirao je teologiju, pa medicinu. Postao je 1762. profesor medicine na univerzitetu u Bolonji. Profesor praktične anatomije je postao 1775.

Istraživao je fiziologiju, a kasnije i sluh ptica.

Galvanijev eksperiment s žabljom nogom[uredi | uredi izvor]

Elektrohemijske osobine dva različita metala (cinka, Z, i bakra, С) spojenih na krajevima, i kontaktu sa elektrolitom tkiva stvaraju električni impuls koji izaziva grčenje mišića već umorene žabe.[2]

Otprilike 1766. godine Galvani je počeo da ispituje delovanje elekriciteta na žablje mišiće. Tom prilikom je opazio da se mišić žablje noge grči ako se okači na bakarnu kuku, a drugim krajem dodirne gvozdenu podlogu. Eksperimentišući u tom pravcu otkrio je da je važno da se žablji batak dodiruje istovremeno na dva različita mesta sa dva, međusobno spojena metalna provodnika.[3]


Postoji nekoliko opisa Galvanijevog eksperimenata u kojem je grčenje žabljeg mišića povezao sa eletricitetom. Prema jednoj, Galvani je 6. novembra 1780. (ili 1783) secirao žabu na stolu, na kojem je istovremeno njegov asistent izvodio eksperimente sa statičkim elektricitetom. Leđni nerv žabe, (nervus ischiadicus) je dodirnuo metalnim skalpelom dok je žaba bila u dodiru sa drugim metalom. U tom momentu je na jednoj električnoj mašini koja se nalazila na istom stolu asistent izazvao iskru i na Galavanijeov zaprepašćenje, noga žabe se pokrenula kao da je žaba živa. Time je Galvani postao prvi naučnik koji je otkrio vezu između elektriciteta i života - Galvani je otkrio bioelektricitet.

Galvani je taj elektricitet nazvao životinjski elektricitet, da bi opisao to što je aktiviralo mišić. On i njegovi savremenici smatrali su da je aktivaciju izazivao električni fluid, koji nervi prenose do mišića. Pojava je nazvana „galvanizam“, na predlog Aleksandra Volte, Galvanijevog poznanika i ljutog naučnog oponenta. Galvanizam je termin koji podrazumeva nastanak elektriciteta hemijskim transformacijama, bez obzira da li je sistem deo žive materije.[4]

Životinjski elektricitet naspram toplotnog elektriciteta[uredi | uredi izvor]

Galvanijeva istraživanja dovela su do otkrića baterije ali to nije učinio Galvani koji je eletricitet smatrao nerazdvojnim delom života. Galvani je verovao da životinjski elektricitet potiče iz mišića. S druge strane Volta je smatrao da je animalni elektricitet fizičkog porekla, tj., da dolazi iz metala. Da bi pokazao da Galvani nije u pravu Volta je napravio prvu bateriju, koja je poznata kao voltin stub ili voltin element.

Galvani je verovao da je sam život električan, da se sve što je živo sastoji od ćelija i da svaka ćelija ima ćelijski potencijal, koji predstavlja biološki elektricitet. Smatrao je da biološki elektricitet ima iste hemijske uzroke kao i struja koja teče između elektrohemijskih ćelija.

Danas znamo da su obojica bila u pravu, t. j., da postoji i biološki elektricitet i elektricitet sa metala.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 87. ISBN 86-331-2112-3. 
  2. ^ Malmivuo, J., & Plonsey, R. (1995). Bioelectromagnatism Arhivirano na sajtu Wayback Machine (17. mart 2007): Principles and applications of bioelectric and biomagnetic fields. New York: Oxford University Press., Ch.1
  3. ^ Luigi Galvani – NNDB
  4. ^ Luigi Galvini Arhivirano na sajtu Wayback Machine (9. decembar 2006) – IEEE Virtual Museum.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Kandel E.R., Schwartz, J.H., Jessell, T.M. (2000). Principles of Neural Science, 4th ed. str. 6. McGraw-Hill, New York.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]