Luiđi de Agostini

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Luiđi de Agostini
Lični podaci
Datum rođenja (1961-04-07)7. april 1961.(63 god.)
Mesto rođenja Udine, Italija
Visina 1,74m
Pozicija odbrambeni, vezni
Seniorska karijera
Godine Klub Nast. (Gol)
1978—1982
1981
1982—1983
1983—1986
1986—1987
1987—1992
1992—1993
1993—1995
Udineze
Trent
Katanzaro
Udineze
Verona
Juventus
Inter
Regijana
7
28
24
80
30
146
31
61
0
3
4
3
3
20
1
2
Reprezentativna karijera
1987—1991 Italija 36 4

Luiđi de Agostini (7. april 1961) je bivši italijanski fudbaler i reprezentativac. Igrao je na poziciji veznog igrača.[1] Najviše nastupa je imao za Juventus kao i za klub iz svog rodnog grada, Udineze.

Sa reprezentacijom je nastupao na dva prvenstva: 1988. godine na Evropskom kao i 1990. godine na Svetskom.

Karijera[uredi | uredi izvor]

De Agostini je rođen u gradu Udine. Profesionalnu karijeru počeo je u svom rodnom gradu u klubu Udineze, a debitovao je 23. marta 1980. u remiju 0:0 protiv Napolija. On je retko igrao što ga je nateralo da pređe u Seriju C u klub Trent na godinu dana. Odmah se vratio u Seriju sledeće godine, ali ovaj put za Katanzaro pre nego što se vratio u Udineze, ovaj put mnogo istaknutiji. Godine 1986. prešao je u Veronu, mada će tek sledeće godine postići najveći uspeh, potpisavši s Juventusom ugovor 1987. godine.

Tokom petogodišnjeg boravka u Juventusu, tokom preuzimanja uobičajene defanzivne uloge, često je bio zaposlen i kao vezni igrč, zbog svog ofanzivnog i defanzivnog rada i doprinosa. Uprkos svom defanzivnom stilu igre, nakon Platinijevog odlaska u penziju, nagrađen je dresom broj 10.[2] Sa klubom je osvojio i Kup Italije i Kup UEFA tokom sezone 1989–90. Dao je gol za Juventus, pošto su u finalu Kupa UEFA 1990. pobedili rivala Fjorentinu. Iako je bio precizan igrač, navijači ga pamte i po tome što je promašio penal protiv Fjorentine sledeće sezone, pošto je Roberto Bađo odbio da izvede penal protiv svog bivšeg kluba.[3] Sa Juventusom je postigao 28 golova u 217 nastupa.

Nakon svog vremena sa Juventusom, Luiđi je prešao u Inter Milano na godinu dana, a zatim prešao u klub Regijana 1993. godine, okončavši profesionalnu karijeru posle dve sezone sa klubom. Ukupno, tokom 15 sezona profesionalne karijere, upisao je 378 nastupa u Seriji A, postigavši 33 gola.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Za vreme u Juventusu, De Agostini je postigao svoju prvu međunarodnu utakmicu sa rezultatim od 0-0 protiv Norveške, 28. maja 1987. godine. Takođe je učestvovao na Letnjim olimpijskim igrama 1988. godine, gde su uspeli da dobiju četvrto mesto, pošto su ponovo stigli do polufinala. Takođe je bio rezervni član reprezentacije Italije na Svetskom prvenstvu 1990. godine na domaćem terenu, gde je tim takođe uspeo da se plasira u polufinale, samo što je pretrpeo poraz od Argentine, posle remija 1: 1 posle dodatnog vremena; uprkos gubitku, De Agostini je uspeo da realizuje gol u izvođenju penala. Italija je potom osvojila bronzanu medalju nakon pobede 2: 1 nad Engleskom u meču za treće mesto. Pod menadžerom Azeglijom Vicinijem, često je bio raspoređivan i kao široki vezni ili kao krilni bek, pored svoje redovne uloge u punom beku. Nažalost, njegovo vreme sa Juventusom uključivalo je i njegovu poslednju utakmicu za italijansku reprezentaciju, 25. septembra 1991, u porazu od 2: 1 od Bugarske, tokom kvalifikacione kampanje Italije za Euro 1992. Sveukupno je upisao 36 nastupa za Italiju, postigavši 4 gola.[4]

Stil igre[uredi | uredi izvor]

De Agostini je bio taktički svestran i marljiv defanzivac, koji je mogao da igra na levoj strani, ili čak u centru odbrambene linije svog tima, iako je zbog svoje sposobnosti bio u mogućnosti da igra bilo gde na levoj strani terena. Efektivno je pokrivao bok i pomagao svom timu i ofanzivno i odbrambeno. Počeo je kao napadač, ali prvenstveno je bio raspoređen u ulozi napadača levog ili beka tokom cele karijere, zbog svog tempa, izdržljivosti, prelaska, osećaja pozicije, tehničke sposobnosti i sposobnosti da pročita igru. Takođe je bio u stanju da igra bilo gde u veznom redu, a često je igrao i na levom krilu, kao i u sredini ili čak kao defanzivni vezni zbog upornog stila igre. Pored njegovih odbrambenih stilova igre, De Agostini je bio poznat po davanju golova sa distance, a bio je i precizan kada je u pitanju slobodni udarac i izvođenje penala; sa 33 gola u Seriji A, jedan je od najplodonosnijih branilaca lige ikada. Pored svojih igračkih sposobnosti, takođe se isticao profesionalnošću tokom cele karijere.[5][6][7]

Penzija[uredi | uredi izvor]

Nakon odlaska u penziju, De Agostini je radio kao menadžer tima svog bivšeg kluba Udinezea između 2007. i 2009. Njegov posao podrazumevao je posao posrednika između menadžera tima, Đovanija Galeonea i ekipe. Sada se posvećuje treningu mladih italijanskih fudbalera. U početku je radio kao omladinski trener u nekoliko klubova, uključujući Udineze, Milan, Real Madrid i Juventus, a bio je zadužen za vođenje omladinskih kampova u Italiji; kasnije je pokrenuo vlastitu fudbalsku školu za mlade igrače u Furlaniji, zvanu De Agostini Akademija.[8]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Gli eroi in bianconero: Luigi DE AGOSTINI”. Tutto Juve (na jeziku: italijanski). Pristupljeno 21. 6. 2020. 
  2. ^ „Archivio Corriere della Sera”. archivio.corriere.it. Pristupljeno 21. 6. 2020. 
  3. ^ „Quell'antica ruggine  tra Juve e Fiorentina - Gazzetta dello Sport”. www.gazzetta.it. Pristupljeno 21. 6. 2020. 
  4. ^ „FIFA - FIFA.com”. www.fifa.com. Arhivirano iz originala 08. 04. 2013. g. Pristupljeno 21. 6. 2020. 
  5. ^ ITASportPress, Redazione. „De Agostini a ISP: “Insegno ai bambini il bello del calcio. Cresciuto tra il terremoto e il mito di Zico. ITA Sport Press (na jeziku: italijanski). Pristupljeno 23. 6. 2020. 
  6. ^ „Biografia di Luigi De Agostini”. www.cinquantamila.it (na jeziku: italijanski). Pristupljeno 23. 6. 2020. 
  7. ^ „Samuel, un gol per fare la storia due volte>”. archiviostorico.gazzetta.it (na jeziku: italijanski). Pristupljeno 23. 6. 2020. 
  8. ^ „De Agostini: "Udinese? E' ora di vincere qualcosa" - TUTTOmercatoWEB.com”. www.tuttomercatoweb.com (na jeziku: italijanski). Pristupljeno 23. 6. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]