Mehmed Spahić
Mehmed Spahić | |
|---|---|
| Datum rođenja | 1855. |
| Mesto rođenja | Hercegovački pašaluk, Osmansko carstvo |
| Datum smrti | 19. jul 1958. (102/103 god.) |
| Mesto smrti | Federativna Narodna Republika Jugoslavija |
Mehmed Spahić (Hercegovački pašaluk, 1855, — 19. jul 1958), poznat kao Mehmed efendija Spahić, je bio hodža iz Mostara, jedan od najznačajnijih predstavnika Srba muhamedanaca i veliki protivnik Austrougarske vlasti, koje su ga dugo godine progonile, zbog svog nacionalnog opredjeljenja.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Mehmed Spahić je rođen, 1855.[1] godine, vjerovatno u Mostaru ili okolini, još za vrijeme vladavine Otomanskog carstva, Bosnom i Hercegovinom. Nakon završenog školovanja, postavljen je za imama u Mostaru, gdje ga je zatekla i Austrougarska okupacija. Mehmed efendija Spahić, je u velikoj mjeri isticao svoje srpstvo i pozivao muhamedance da se ne odriču svoga srpskog porijekla.[2] Austrougarska je u efendiji Spahiću vidjela velikog neprijatelja, i protivnika planiranom formiranju nove bosanke nacije, tako da je efendija Spahić od samog dolaska vlasti dvojne monarhije označen kao neprijatelj države i sistema, te kasnije progonjen i osuđivan zbog svog djelovanja. Nakon bosansko-hercegovačkog ustanka, Spahić se sa celikim brojem Srba muhamedanske vjere našao u Beogradu koji je tada postao jedan od centar bosansko-hercegovačke emigracije.[1] Spahić je od austrougarskih vlasti bio primoran da se odrekne svoga srpstva. Izjava na koju je Spahić primoran govori o stavu i politici njenih naručioca, a ne samom stavu njenog autora. O duhu mostarskog efendije najbolje govore njegovi stihovi:[3]
| „ | Što pominješ prošlost meni, ta preda mnom jasno stoji. Ja poznajem porijeklo, praotaca, djeda moji! I ja čujem glase, što ih, s njina groba vjetar vine: Srbin budi čedo naše, ili proklet bio sine! |
” |
Mehmed efendija Spahić, je iako slomljen od strane austrougarske vlasti i natjeran da se, deklarativno odrekne srpstva doživio duboku starost i umro 19. jula 1958. godine u 103 godini života.[1]
Vođa nacionalne struje muslimana[uredi | uredi izvor]
Tokom 1898. godine jedna grupa čeških poslanika obilazi Bosnu i Hercegovinu, kako bi se upoznala sa političkom, vjerskom i nacionalnom situacijom u zemlju. Ono što su tada zapazili je veoma slabo izražena i podjeljena nacionalna ideja među muslimanima. Oni su zapazili četiri struje među njima i to: prva na čelu sa Mehmed-begom Kapetanovićem prihvata „bosansku narodnost“; drugi dio pod vođstvom Esad efendije Kulovića je „sklon“ Hrvatima; treći dio pod vođstvom Mehmed efendije Spahića „simpatizuje sa Srbima; „Ostali, najveći dio muhamedanaca je konservativan. Ta stranka neće ni čuti o idejama narodnosti.“
List „Dubrovnik” pozivao je muslimane u Bosni i Hercegovini da ostajući u islamu prihvate srpsku političku misao. Ovakve ideje nailazile su na dobar prijem kod dela muslimanske omladine u Sarajevu i Mostaru. Svoje slaganje sa tim idejama isticali su u člancima objavljenim u listu „Dubrovnik” uz potpis „Srbi muhamedanci” ili „Srpska omladina” tokom 1892. Te ideje prihvatali su pojedini begovi koji nisu pristajali uz bošnjaštvo. Najuporniji je bio Mehmed-efendija Spahić, koji je pisao o tome za list „Dubrovnik”.
Još prije i tokom okupacije, vodeći politički krugovi u Monarhiji shvatili su da je najveća opasnost po njihovu pretenziju na BiH predstavlja međusobno približavanje Srba i Muslimana. U carevoj naredbi glavnokomandujućem okupacionih snaga u BiH, generalu Josipu Filipoviću u vezi srpsko-muslimanske saradnje kaže se:[3]
| „ | Zatim Vam se preporučuje da dovedete muslimane u bliži kontakt s katolicima i da i da naročito spriječite približavanje ili savez muslimanskog s pravoslavnim stanovništvom, koje treba da se najoštrije nadzire s obzirom na eventualne, okupaciji neprijateljske aspiracije. | ” |
Otpor vlasti monarhije[uredi | uredi izvor]
Iako su vlasti Austrougarske monarhije, na sve načine i uz velike pritiske pokušavale, da naprave jaz između Srba hrišćana i bosansko-hercegovačkih muslimana, ipak je među samim muslimanima bio određen broj intelektualaca koji su bili za saradnju sa Srbima. Oni su pamtili svoje hrišćanske srpske pretke, pamtili da su pisali ćirilicom koju su zvali „stara Srbija“ ili je nazivali „begovskim pismom“, da govore srpskim jezikom, a neko od njih je u kući još čuvao hrišćanske relikvije svojih predaka.
Krajem 19. vijeka, Spahić će izazvati cijeli okupacioni sistem i njegove domaće muslimanske pomagače protiv sebe. Naime, u listu „Dubrovnik“ kojeg su urećivali dubrovački rimokatolički Srbi, godine 1892. objavljen je članak u kojem se bosansko-hercegovački muslimani pozivaju da slobodno iskažu svoju srpsku nacionalnu svijest:[4]
| „ | Da ste vi ugledni sinovi našega srpskog naroda znate po živućijem među vama predajama. O tome ste pak i osvjedočeni, pošto i kod kuće i okolo kuće nalazite ljude vama ravne u materinskom jeziku, u crtama i izrazu lica, u tjelesnom krijepkom razvitku, u umnoj hitrini, u junačkoj iskrenosti, gostoljublju, biva u svemu...Čitali ste i čitate osobito istoriju srpskoga naroda glasovitoga i odličnog mađarskog rodoljuba vašeg ministra Kalaja... Kada dakle Kalajeva auktoritat nazivlje na temelju znanosti Bosnu srpskom zemljom, a Bosance Srbima, a vas begove bivšijem srpskijem plemićima, vrijeme bi bilo da i vi, muhamedanska braćo, izađete iz svoje reserve, i da nam se otvoreno odazovete, ter u našemu brackome kolu poigrate. | ” |
Nakon objavljivanja ovog teksta, efendija Spahić je postao jedna od najomraženijih ličnosti od strane austrougarskih vlasti, kao i domaćih muslimana koji su se stavili u službu Monarhije. Na Spahića se diže čitav okupacioni aparat, od Okružne oblasti u Mostaru, preko Zemaljske vlade do Zajedničkog ministarstva finansija i lično Benjamina Kalaja. Šikaniranje i napadi na Spahića su nastavljeni, pa ga je tako Edhem Mulabdić tužio zbog uvrede, zato što ga je nazvao izdajnikom. Sud u Mostaru osudio je Spahića na simboličnu zatvorsku kaznu od tri dana robije. Protiv Spahića se dižu i daju izjavu i 32 ugledna mostarska muslimana, među njima i muftija Ali Džabić, koji je sumnjičen kod okupacionih vlasti kao srbofil. Međutim, pored svih ovih napada na njega efendija Spahić je nastavio da piše u srpskom duhu, što dovodi do preduzimanja represivnih mjera okupacionih vlasti protiv njega. Ipak, ovaj put u njegovu odbranu staju mostarski pravoslavci i muslimani, a među njima i mitropolit Serafim Perović.[5]
U borbu protiv efendije Spahića i njegovog djelovanja uključio se lično austrougarski ministar finansija i upravitelje Bosne i Hercegovine, Benjamin Kalaj koji je sugerisao Zemaljskoj vladi dva načina borbe protiv Spahića. Prvi način je pokretanje protiv njega kaznenog postupka, što bi služilo kao opomena svim muslimanima, a drugi način bi bio da se putem pritisaka iznudi od njega izjava kojom bi se on odrekao svojih prosrpskih pogleda i držanja. Zemaljska vlada odlučila se za drugi način. Tako je Spahić pod pritiskom, dao pismenu izjavu 1894. godine u kojoj ističe da je njegovo držanje bilo „mladalačka zabluda“. Izjavljuje da napušta svoje prosrpsko držanje i moli da bude oslobođen internacije. Spahić je na kraju pritisnut od okupacionih vlasti morao da popusti. Vlasti su dobile od njega željenu izjavu i ona je odmah objavljena u „Bošnjaku“, „Vatanu“ i „Bosanskoj pošti“. U Spahićevoj izjavi između ostalog je pisalo:[5]
| „ | Pošto mi teži i uzdiše srce za interesima našega elementa, ja sam dužan i raditi za budućnost našu, a u tom blaženom srpstvu nevidim ja nikako, nego vidim, da je propagiranje srpstva potkopavanje islama, te je ne samo sveta dužnost radit za ustup dotične misije, nego je sveta dužnost još i proklinjati ga i nazvati izdajicom, koji bi se Muhamedanac nazvao srbinom i radio za srpsku misao. | ” |
Nakon ove izjave Kalaj je donio akt o pomilovanju Spahića, a u njemu je stajalo da zbog njegovog odricanja od zalaganja „srbofilski karakter muhamedanaca prestali razlozi njegove internacije i da ga za to treba pomilovati.“
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v „Hrvati, i (ili) muslimani u prošlosti”. Herceg Bosna. Pristupljeno 27. 5. 2017.
- ^ "Zastava", Novi Sad 1893.
- ^ a b „Mehmed ef. Spahić”. Srpska Bosna. Pristupljeno 27. 5. 2017.[mrtva veza]
- ^ „Nedeljković: Dubrovački Srbi”. Jadovno. Pristupljeno 27. 5. 2017.
- ^ a b „Mehmed ef. Spahić: Srbin budi čedo naše”. Frontal. Pristupljeno 27. 5. 2017.
