Protoceratops

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Protoceratops
Vremenski raspon: kasna kreda, 75–72 Ma
Skelet P. andrewsi
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Kladus: Dinosauria
Red: Ornithischia
Infrared: Neoceratopsia
Parvred: Coronosauria
Porodica: Protoceratopsidae
Rod: Protoceratops
Granger & Gregory, 1923
Tipska vrsta
Protoceratops andrewsi
Granger & Gregory, 1923
Vrste
  • P. andrewsi Granger & Gregory, 1923
  • P. hellenikorhinus Lambert et al., 2001

Protoceratops (/ˌproʊtoʊˈsɛrətɒps/; Grčki proto-/πρωτο-„prvi”, cerat-/κερατ- „rog” i -ops/-ωψ „lice”, značenje-„Prvo Rogato Lice”)[1] je bio dinosaurus biljojed iz doba krede koji je dostizao veličinu ovce. Njegovi fosilni ostaci su pronađeni u Mongoliji. Pripadao je porodici Protoceratopsida(Protoceratopsidae), grupi ranih rogatih dinosaurusa. Za razliku od kasnijih pripadnika porodice ceratopsida, bio je dosta manji dinosaurus kojem su nedostajali razvijeni rogovi. Protoceratops je imao veliki vratni nabor koji mu je verovatno služio da bi impresionirao druge jedinke iste vrste. Postoji i druga hipoteza koja govori da je ovaj vratni nabor služio kao zaštita za vrat i mišiće vilice. Po tvrdnjama Voltera Grangera(Walter W. Granger) i Vilijema Kinga Gregorija(William King Gregory) 1923. godine, protoceratops se smatrao za pretka svih severnoameričkih ceratopsida. Otkrivene su dve vrste protoceratopsa: Protoceratops andrevsi(P. andrewsi) i protoceratops helenikorhinus(P. hellenikorhinus). Klasifikacija vrsta je izvršena u odnosu na prosečnu veličinu jedinki.

Protoceratops-ilustracija

Opis[uredi | uredi izvor]

Veličina protoceratopsa u odnosu na čoveka

Protoceratops je hodao na sve četiri noge. Poznat je po svom koštanom naboru koji se nalazio na kraju lobanje. Sam nabor je u osnovi imao dve velike šupljine dok je ostatak bio pokriven čvrstim kostima.[2] Veličina i oblik nabora je varirao od jedinke do jedinke. Neke jedinke su imale male dok su druge jedinke imale velike nabore koji su bili skoro pola dužine njihove lobanje. Pojedini naučnici, uključujući i Pitera Dodsona(Peter Dodson)[3], su utvrdili razlike u veličini i obliku ovih kostiju. Reč je o polnom dimorfizmu kao i o starosti pripadnika. Protoceratops je bio dugačak oko 1.8 metara. U potpunosti odrasla jedinka je težila manje od 180 kilograma. Manji pripadnici su težili oko 23 kilograma. Veliki broj pripadnika ove vrste je pronađen na istom mestu što je ukazivalo da je ova životinja živela u krdima.

Protoceratops je bio mali dinosaurus sa velikom lobanjom. Imao je snažne vilice sposobne za jak ugriz, prepune zuba prilagođenih drobljenju biljne hrane. Protoceratops je imao dve velike orbite(šupljine u kojima su bile smeštene oči) koje su u prečniku iznosile 50 milimetara.[3]

Otkriće i vrste[uredi | uredi izvor]

Lobanja odrasle jedinke protoceratopsa
Skelet protoceratopsa

Fotograf Džejms Blejn Šakelford(James Blaine Shackelford) je 1922. godine otkrio prve fosilne ostatke protoceratopsa u pustinji Gobi. On je bio član američkog ekspedicionog tima koji je 1922. godine bio poslat da pronađe fosilne ostatke ljudskih predaka. Nijedan fosil ljudskih predaka nije bio pronađen, ali tim predvođen Rojem Čepmen Endruzom(Roy Chapman Andrews), je sakupio brojne uzorke protoceratopsa zajedno sa fosilima teropoda velociraptora(Velociraptor), oviraptora(Oviraptor) i psitakosaurusa(Psittacosaurus) pripadnika grupe ceratopsida.[3] Volter Granger i Vilijem King Gregori su ovoj vrsti dali ime Protoceratops andrewsi u čast Roja Č. Endruza. U Mongoliji je 1971. godine pronađen fosil velociraptora koji se nalazio pored fosila protoceratopsa. Veruje se da su uginuli u isto vreme dok su se borili kada ih je zahvatila peščana oluja ili kada se deo terena odlomio i pao preko njih. Godine 2001. otkrivena je druga vrsta protoceratopsa. Bio je to Protoceratops helenikorhinus koji je nazvan po Bajan Madahu formaciji(Bayan Mandahu Formation). Ova vrsta je bila nešto veća od prethodne. Imala je takođe veliki koštani nabor sa puno malih koštanih rogova. Kost koja je bila preko nozdrva je sadržala 2 mala nosna roga i nije bilo zuba u prednjem delu usta.

Paleologija[uredi | uredi izvor]

Reprodukcija[uredi | uredi izvor]

Godine 1920. Roj Čepmen Endruz je u pustinji Gobi u Mongoliji otkrio prve poznate fosilne ostatke jaja dinosaurusa.[4] U početku se verovalo da su ova jaja pripadala protoceratopsu ali se kasnije utvrdilo da su to bila jaja oviraptora. U Mongoliji je 2011. godine otkriveno gnezdo sa 15 mladih protoceratopsa. Pretpostavlja se da su se roditelji brinuli o mladima u njihovom najranijem periodu odrastanja. Kako je protoceratops živeo u krdu smatra se da su i ostale jedinke vodile brigu o mladima.

Dnevna aktivnost[uredi | uredi izvor]

Velike oči protoceratopsa su ukazivale na noćni način života.[5] Međutim utvrđeno je da su se ove životinje kretale i preko dana u kratkim vremenskim intervalima.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Leptoceratopsidae

Asiaceratops

Cerasinops

Montanoceratops

Ischioceratops

Prenoceratops

Leptoceratops

Udanoceratops

Zhuchengceratops

Gryphoceratops

Unescoceratops

Graciliceratops

Protoceratopsidae

Bagaceratops

Lamaceratops

Breviceratops

Magnirostris

Protoceratops hellenikorhinus

Protoceratops andrewsi

Ajkaceratops

Zuniceratops

Ceratopsidae

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Liddell & Scott (1980). Greek-English Lexicon, Abridged Edition. Oxford University Press, Oxford, UK. ISBN 978-0-19-910207-5.
  2. ^ Lambert, D.: The Ultimate Dinosaur Book. Dorling Kindersley, New York. 1993. ISBN 978-1-56458-304-8. str. 152–167.
  3. ^ a b v Dodson, P.: The Horned Dinosaurs. Princeton University Press, Princeton, New Jersey. 1996. ISBN 978-0-691-05900-6. str. 200–234.
  4. ^ Choi, Charles. "15 Infant Dinosaurs Discovered Crowded in Nest". LiveScience.com. November 17, 2011.
  5. ^ Longrich, N. (2010). "The Function of Large Eyes in Protoceratops: A Nocturnal Ceratopsian?", In: Michael J. Ryan, Brenda J. Chinnery-Allgeier, and David A. Eberth (eds), New Perspectives on Horned Dinosaurs: The Royal Tyrrell Museum Ceratopsian Symposium, Indiana University Press, 656 pp. ISBN 978-0-253-35358-0.