Rame

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rame
Dijagram zgloba ljudskog ramena
Dijagram zgloba ljudskog ramena
Detalji
Identifikatori
Latinskiarticulatio humeri
MeSHD012782
TAA01.1.00.020
FMA25202
Anatomska terminologija
Čaura ramenog zgloba (rastegnuta). Prednji aspekt.

U anatomiji čoveka, rame obuhvata deo tela gde je humerus nadovezan na lopaticu, glavom koja leži u glenoidnoj jamici.[1] Rame je grupa struktura u zglobnoj oblasti.[2] Ljudsko rame čine tri kosti: ključna kost (clavicula), lopatica (scapula) i humerus (ramena kost), kao i povezani mišići, ligamenti i tetive. Veze između kostiju ramena prave rameni zglobovi. „Rameni zglob“ se obično odnosi na glenohumerlani zglob, koji je glavni zglob ramena, ali šire obuhvata i akromiklavikularni zglob.

Postoje dve vrste hrskavice u zglobu. Prvi tip je bela hrskavica na krajevima kostiju (zvana artikularna hrskavica) koja omogućava kostima da klize i uležu jedna na drugu. Kada ovaj tip hrskavice počne da se oštućuje (u procesu koji se naziva artritis), zglob postaje bolan i krut. Labrum je druga vrsta hrskavice ramena koja je distinktivno različita od artikularne hrskavice. Ova hrskavica je fibroznija ili rigidnija od hrskavice jastučeta i čašice. Takođe, ova hrskavica postoji samo oko čašice gde je nadovezana.[3]

Rame mora biti dovoljno mobilno za široki opseg aktivnosti ruku i šaka, ali takođe dovoljno stabilno da dozvoli aktivnosti kao što su podizanje, guranje i povlačenje. Kompromis između mobilnosti i stabilnosti rezultuje velikim brojem problema sa ramenima s kojim se ne suočavaju drugi zglobovi kao što je kuk.


Ljudska anatomija[uredi | uredi izvor]

Zglobovi[uredi | uredi izvor]

Postoje tri zgloba ramena: glomerohumeralni, akromioklavikularni i stenoklavikularni zglob.

Glomerohumeralni zglob[uredi | uredi izvor]

Glomerohumoralni zglob je glavni zglob ramena i obično predstavlja generički „ramenski zglob“. Ovaj zglob je tipa jastučeta i čašice koji omogućava da ruka bude rotirana kružno ili da se savije izvan i naviše od tela. Formirana je povezanošću između glave humerusa i bočnom skapulom (konkretno, gleonidnom jamicom skapule). Jastuče zgloba je zaobljena, srednje spoljašnja površina humerusa i čašice formirana je glenoidne jamice, delom bočne skapule u obliku suda. Plitkost jamice i relativno labave veze između ramena i ostatka tela omogućavaju ruci da ima znatnu mobilnost, na uštrb toga što može dosta lakše da je zadesi dislokacija nego većina zglobova u telu. Približna disproporcija između velike glave humerusa i plitke glenoidne šupljine iznosi 4 prema 1.

Anatomska studija zgloba koju je sproveo Leonardo da Vinči, n. 1510.

Sternoklavikularni zglob[uredi | uredi izvor]

Sternoklavikularni zglob se nalazi na srednjem kraju klavikule (ključne kosti) sa manubrijumom ili najgornjim delom grudne kosti. Ključna kost je trougana i zaobljena, a manubrijum je konveksan; dve kosti artikulišu. Zglob se sastoji od tvrde kapsule i kompletnog intra-artikularnog diska koji osigurava stabilnost zgloba. Kostoklavikularni ligament najviše ograničava pokrete, i tako stabilizuje zglob. Fibrohrskavični disk prisutan na zglobu povećava opseg pokreta. Sternoklavikularna dislokacija je retka,[4] može biti rezultat direktne traume ključne kosti ili indirektnih sila primenjnih na rame.[5] Prateće dislokacije zaslužuju posebnu pažnju, kako su potencijalno po život opasne zbog rizika da oštete vitalne strukture srednjogruđa.[6]

Pokreti[uredi | uredi izvor]

Mišići i zglobovi ramena omogućavaju pomeranje kroz impozantan opseg pokreta, što ga čini jednim od najmobilnijih zglobova u ljudskom telu. Rame može biti abdukovano i aduktovano (kao što je to slučaj kod pojedinih vežbi sa tegovima), rotirano, biti podignuto ispred i iza torzoa i pomereno kroz punih 360° sagitalne ravni. Znatan opseg pokreta takođe čini rame ekstremno nestabilnim, daleko sklonijem dislokaciji i povredama nego ostali zglobovi.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ EMedicineDictionary, Shoulder+joint
  2. ^ EMedicineDictionary, Shoulder
  3. ^ „labrum tear Johns Hopkins Orthopaedic Surgery”. www.hopkinsortho.org. Arhivirano iz originala 20. 11. 2011. g. Pristupljeno 16. 5. 2010. 
  4. ^ Cadogan, Mike (2010). „Sternoclavicular Joint Dislocations”. Life in the Fast Lane. Pristupljeno June 2011.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć)
  5. ^ Arend CF. Ultrasound of the Shoulder. Master Medical Books, 2013. Free section on sternoclavicular joint dislocation available at ShoulderUS.com
  6. ^ Jougon JB, Lepront DJ, Dromer CE. Posterior dislocation of the sternoclavicular joint. Ann Thorac Surg 1996; 61:711-13.
  7. ^ Scientific Keys Volume I, The Key Muscles of Hatha Yoga, Ray Long MD FRCSC, Third Edition, str. 174

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]