Rat iz 1812.

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rat iz 1812.

Britanske trupe spaljuju Belu kuću u Vašingtonu
Vreme18. jun 181218. februar 1815.
Mesto
Istočna i Centralna Severna Amerika, Obala Meksičkog zaliva, Atlantik i Pacifik
Ishod Sporazum iz Genta, status kvo
Sukobljene strane
SAD Ujedinjeno Kraljevstvo
Kanada
Bermuda
Indijanci
Komandanti i vođe
Džejms Medison
Henri Birborn
Džejkob Braun
Vinfild Skot
Endru Džekson
Džordž Prevost
Isak Brok
Tekumse
Jačina
Regularna vojska SAD: 35.800
Rendžeri: 3.049
Milicija: 458.463*
Mornarica i marinci: (na početku rata):
• 6 fregata
• drugi brodovi:14
Britanski i prov. redovna vojska: 48.163
Milicija: 4.000
Mornarica i Marinci: (na početku rata):
• linijski brodovi: 11
• fregate: 34
• drugi brodovi: 52
Kanadski marinci: nepoznata
Indijanci: 3.500
Žrtve i gubici
mrtvi: 2.260
ranjeni: 4.505
bolest i drugo: 17.205
civili: oko 500[1]
mrtvih ili ranjenih 4.400
bolest i drugo: nepoznato[2]

Rat iz 1812. je bio vojni konflikt između Sjedinjenih Država i Britanske imperije koji za posledicu nije imao teritorijalne promene, ali je rešio mnoga pitanja zaostala iz Američkog rata za nezavisnost. Sjedinjene Države su objavile rat iz nekoliko razloga, uključujući i trgovinske restrikcije koje je doneo britanski rat protiv Francuske, prisiljavanje američkih trgovačkih mornara da stupe u Kraljevsku mornaricu, britansku podršku indijskim plemenima protiv američke ekspanzije, ogorčenje zbog uvrede nacionalne časti nakon američkog poniženja na otvorenim morima i američka želja da pripoji sebi Kanadu.

Rat se vodio na tri glavna bojišta. Prvo, na moru, ratni brodovi i gusari obe strane napadali su trgovačke brodove one druge strane, dok su Britanci blokirali atlantsku obalu SAD i pokrenuli velike napade u kasnijim fazama rata. Dalje, kopnene i pomorske bitke su vođene na američko-kanadskoj granici, koja je išla duž Velikih jezera i reke Sen Loren. Na trećem bojištu, na američkom Jugu i obali Meksičkog zaliva su takođe vođene velike kopnene bitke u kojima su američke snage porazili britanske indijanske saveznike i odbili britanske invazione snage u Nju Orleansu. Obe strane su napadale teritoriju onog drugog, ali ovi upadi su bili neuspešni ili su imali privremeni uspeh. Na kraju rata, obe strane su okupirali delove teritorije protivnika, ali su oni vraćeni Sporazumom iz Genta.

Zbog zauzetosti većine vojnih snaga ratovima u Evropi do 1814, Britanci su prvo vodili odbrambenu strategiju tokom američkih napada na Donju i Gornju Kanadu. Do 1813. godine vojska SAD je osvojila jezero Iri, delove zapadnog Ontarija i uništila Tekumseovu indijansku konfederaciju, a time i mogućnost nezavisne indijanske države u Severnoj Americi koju je podržavalo Britansko carstvo. Na severozapadu, general Endru Džekson je uništio vojsku Krik Indijanaca u bici kod Horsšu Benda 1814. godine. Nakon Napoleonovog poraza 6. aprila 1814., Britanci su usvojili agresivniju strategiju, i poslali tri velike invazioe armije. Britanska pobeda u bici kod Bladensburg u avgustu 1814. omogućila im je da zauzmu i spale Vašington. Američke pobede u septembru 1814- i januaru 1815. su odbile sve tri britanske invazije u Njujorku, Baltimoru i Nju Orleansu.

U Sjedinjenim Državama, pobede kod Baltimora 1814. (koja je inspirisala stihove himne SAD, Barjak iskićen zvezdama) i Nju Orleansa 1815. godine su proizvele nacionalnu euforiju koju su oni nazvali „Drugi rat za nezavisnost”. Nakon toga usledilo je razdoblje koje su nazvali „doba dobrih osećaja” jer su se stanovnici SAD uglavnom povezali, a partizanski sukobi milicija na suprotnim stranama su gotovo zaboravljeni. Kanada je takođe iz rata izašla sa snažnijim osećajem nacionalne pripadnosti i solidarnosti, uglavnom zbog uspešnih odbrana od američkih napada. Bitke kao što su bitka kod Kvinston Hejtsa i bitka kod Krajslerove farme su postale legendarne za Anglo-Kanađane. U Ontariju, rat protiv SAD se i danas naziva „američkom ekspanzionističkom invazijom” i slavi se pobeda Kanade. U Velikoj Britaniji se na rat gledačo samo kao sporedni oružani sukob u sklopu Napoleonskih ratova.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Clodfelter 2017, str. 244.
  2. ^ Clodfelter 2017, str. 245.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]