Sava Bojić
![]() |
Sava Bojić | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 1953 |
Mesto rođenja | Čačak (SR Srbija), SFR Jugoslavija |
Zanimanje | gitarista, aranžer, kompozitor, prateći vokal |
Muzički rad | |
Žanr | rok, folk, evergrin |
Instrumenti | električna gitara, žičani instrumenti |
Izdavačke kuće | Južni vetar, Juvekomerc, PGP-RTS, ZAM, SJ-Studio |
Ostalo | |
Povezani članci | Južni vetar |
Sava Bojić (Čačak, 1953) srpski je gitarista, aranžer, producent, kompozitor, prateći vokal i tekstopisac.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je i prvih 18 godina je živeo u Čačku gde je napravio svoje prve ljudske i muzičke korake i gde je završio osnovnu školu i Gimnaziju, a prva grupa u kojoj je svirao zvala se “Question Mark” (R&R band).
Uzori su mu bili mnogi inostrani rok muzičari tog doba, kao nrp. Džimi Hendriks. Prve akorde mu je pokazao stariji kolega, komšija, a kasnije i bliski saradnik Predrag Vuković Vukas. Pošto je potekao iz čačanske rok generacije (Radomir Mihajlović Točak, Bora Đorđević…), Bojić se tada opredeljuje isključivo za rok muziku, pa je prve svirke i snimke ostvario sa pionirima roka u grupama Tako i Pop mašina.
Krajem šezdesetih godina, preselio se u Beograd i završio Filološki fakultet, a kao i mnogi muzičari tog doba, svirao je u mnogim renomiranim hotelima na moru.
Prvi veći uspesi[uredi | uredi izvor]
Iako po vokaciji roker, Sava je ipak ostavio najdublji trag u srpskoj narodnoj muzici, pre svega kao član legendarne grupe Južni vetar.
Prekretnica u životu i karijeri desila se krajem 1977. godine,kada je zajedno sa basistom (kasnije kumom) Miodragom M. Ilićem, poznatijim kao Mile Bas, ostvario saradnju sa tada veoma aktivnim i aktuelnim narodnim orkestrom pod upravom harmonikaša Aleksandra Ace Stepića. Pored stalnog angažmana u orkestru Aleksandra Ace Stepića, Sava u to vreme svira i na mnogim albumima na kojima je bio član studijskih orkestara Branimira Đokića, Tomice Miljića, Dragana Kneževića i drugi.
Zajedno sa Miodragom M. Ilićem, snimao je sa orkestrom Aleksandra Ace Stepića i Miletove prve autorske hitove (Dušan Kostić Ne idi od mene, Hoću, babo itd), pa se 1978. godina smatra kao preteča kasnije velikog estradnog buma zvanog Južni vetar.
Južni vetar[uredi | uredi izvor]
Nakon prvih hitova, 1979. godine, Miodrag M. Ilić, zajedno sa Savom, osniva studijski ansambl „Košutnjak”, sastavljen većinom od muzičara ansambla Ace Stepića, pod čijim potpisom izlaze tri singla, a sredinom 1980. godine menjaju ime i zvanično počinje da se piše muzička istorija pod imenom Južni vetar.
Osamdesete godine[uredi | uredi izvor]
Sa manjim pauzama, Sava je deo Južnog vetra, ali je želeo da radi i na narodnjačkim stilovima. Dana 1. januara 1981. godine napustio je orkestar Aleksandra Ace Stepića i počeo da svira sa koncertnim orkestrom Zlatne strune, sa kojim je dosta nastupao po inostranstvu, pa je 1981. godine pauzirao i u radu sa Južnim vetrom.
Posle kraće pauze se vraća u Južni vetar i tada počinju snimanja sa prvim članovima buduće velike petorke - Sinanom Sakićem i Šemsom Suljaković.
Godine 1983. se kristališe i muzički četverac - Miodrag Ilić, Sava Bojić, Perica Zdravković i Momčilo Moša Jovanović (bubnjevi), a na Savinu preporuku, na kratko ih je pojačao i klavijaturista Lazar Ristovski, ali već krajem 1984. godine usled nabavke ritam mašine Moša odlazi, pa Južni vetar u narednom periodu nastupa kao trojac (Mile, Sava i Perica).
Sava je najčešće u svom studijskom i turnejskom radu sa Južnim vetrom i ostalim bendovima koristio električne gitare marke Ibanez i Charvel Charvel, a povremeno i Fender Stratocaster i Telecaster. Često je koristio i tradicionalne instrumente, buzuki, šargiju, saz, klasičnu i akustičnu gitaru kojim je unosio prijatan mediteranski, orijentalni i grčki zvuk u pesmama.
I pored velikog uspeha, krajem 1985. godine, usled prvih nesuglasica i želje za studijskim radom sa ostalim muzičarima, Sava Bojić ponovo na kratko napušta Južni vetar, kad ga menja Josip Boček. U tom periodu Sava snima par albuma u saradnji sa Raletom Ćajićem i Draganom Kneževićem, međutim, ubrzo se vraća 1986. godine za veliku turneju Južnog vetra širom Jugoslavije, snima par albuma sa Južnim vetrom, ali ponovo dolazi do nesuglasica i većim delom 1987. i početkom 1988. godine ponovo pauzira (ponovo ga menja Josip Boček). U tim kraćim pauzama u radu, Sava je radio kao studijski muzičar na mnogim projektima, a najznačajniji su od ranije rad na saundtreku za seriju Vruć vetar, kao i kasnija saradnja sa Mikijem Jevremovićem, sa kojim je snimio više albuma, a najpoznatija saradnja je na par verzija Mikijevog hita Pijem.
U to vreme, 1987/88. godine, Sava je bio standardni gitarista studijskog orkestra Miše Mijatovića, sa kojim je snimio pregršt albuma, a gostovao je i kod ostalih, pošto je bio studijski muzičar i aranžer. U tom periodu osniva, zajedno sa kolegom Zlatkom Zlajom Timotićem bend Oaza, sa kojim snima par albuma, a najpoznatiji je debi Džeja Ramadanovskog - Zar ja da ti brišem suze za koji Sava Bojić radi aranžman i koji sa tom pesmom osvaja treću nagradu publike na MESAM festivalu zabavne i narodne muzike kao i na albumu Vesne Zmijanac.
Nakon toga, sredinom 1988. godine ponovo se vraća u Južni vetar, gde ponovo niže albume sa prvom petorkom i Luisom, a rat na prostorima eks-Jugoslavije i pre svega, još narušeniji međuljudski odnosi su učinili da se zlatna, estradna pevačko-muzička osmorka definitivno raspadne 1991. godine.
Devedesete godine[uredi | uredi izvor]
Južni vetar nastavlja sa radom na mesto Perice Zdravkovića (na preporuku legendarnog tekstopisca Nikole Grbića) dolazi virtuoz na harmonici Branislav Bane Vasić, a Savu menja tadašnji gitarista Luisovog orkestra, Dragan Adamović Kajga, koji nakon dva odrađena albuma nije ispunio očekivanja, pa je Južni vetar nastavio kao dvojac Ilić-Vasić.
Sava i Perica nastavljaju zajedno, osnivajući grupu Žar, koja objavljuje nekoliko albuma, među kojima je i album, Dragane Mirković Kaži mi,Sunce moje, kao i albume Vesne Zmijanac Ako me umiriš sad, Nataše Đorđević Kad-tad i Radiše Uroševića Milena.
Ipak umetnički putevi im se razilaze, pa Perica, pod uticajem novih muzičkih talasa, prelazi u komercijalnu muziku i počinje da radi za Zamovu i Grand produkciju.
Sava tada počinje da radi u sopstvenoj režiji, najviše radeći sa starim drugarom iz doba Južnog vetra, Miroljubom Brzakovićem Brzijem, sa kojim je i ranije uradio par albuma, a obnovio je saradnju i sa Zlatkom Timotićem Zlajom i njegovim bendom kao i sa Draganom Mirković i Vesnom Zmijanac, a tu su i albumi Marte Savić Kad sam srela ,Bube Miranović i drugih. Često je kao gost sarađivao i sa bendom Aleksandra Radulovića Fute.
Uporedo je nastavio sa studijskim radom u drugim orkestrima, a na kratko je (na insistiranje Mileta Kitića, koji je naknadno napustio Južni vetar) obnovio saradnju i sa Pericom Zdravkovićem, radeći na dva Miletova albuma, Ostaj ovde i Priviđenje, kao i jedan za Marinka Rokvića, međutim tu je više bio u svojstvu gosta, pa je produkcija ipak više vukla na stil koji je Perica Zdravković u međuvremenu razvio. U to vreme snimao je i nekoliko albuma sa orkestrima Miroljuba Aranđelovića Kemiša, Miće Nikolića i ostalima, ali krajem te decenije dobija ponovo poziv od Miodraga Ilića i odlučuje da se vrati tamo gde je ostavio najveći pečat, u Južni vetar.
Povratak u Južni vetar[uredi | uredi izvor]
Na opšte zadovoljstvo fanova, 1999. godine Sava ponovo dolazi u Južni vetar, gde ga je dočekao virtuoz Bane Vasić, ali sve je kratko trajalo, pa zajedno snimaju samo albume Acka Nezirovića Od raja do pakla i Sinana Sakića (koji se 1994. god. vratio u JV), Ne, ne daj da te ljubi.
Bane je usled želje za izgradnjom solo karijere napustio bend, ali je dvojac Ilić-Bojić nastavio da radi albume, međutim ubrzo sve kreće nizbrdo jer produkcija i potražnja za novim pevačima, tiražima i albumima opada i jer je Miodrag Ilić napravivši reorganizaciju definitivno prednost dao kompjuterizaciji aranžmana i produkcije, pa je (još 1995. godine) i sam prestao da svira svoj matični instrument, bas gitaru, a harmoniku i klavijature je zamenio kompjuter. Zbog toga ih 2001. godine napušta Sinan Sakić.
Od poznatijih i vernih pevača ostao je samo Ivan Kukolj Kuki, koji je u međuvremenu snimio veliki broj albuma i postao po mnogima šesta JV zvezda, ali i se i on odlučuje da ih napusti 2009. godine. I u ovom periodu, dvehiljaditih, uporedo sa JV, Sava radi kao studijski muzičar u drugim orkestrima, ali znatno manjim intezitetom u odnosu na devedesete, a naročito osamdesete. Uz Južni vetar u ovo vreme najviše je radio sa Miroljubom Aranđelovićem Kemišem i Banetom Vasićem.
Zbog daljeg insistiranja na kompjuterizaciji i narušenih međuljudskih odnosa, ubrzo ponovo i ovaj put definitivno, krajem 2009. godine odlazi iz JV-a, ali po sopstvenom izboru. Tokom 2010-ih je često sarađivao sa produkcijskom kućom Saše Jelića, SJ studio.
Reference[uredi | uredi izvor]
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Sava Bojić na sajtu Diskogs