Simonija
Simonija je izraz koji označava kupovanje dužnosti u nekoj službi (pre svega crkvenoj) za novac. Nazvan je po Simonu Magu,[1] koji je opisan u Delima apostolskim da je ponudio dvojici Isusovih učenika isplatu u zamenu za to što su ga ovlastili da prenese moć Svetog Duha svakome na koga bi položio svoje ruke. Termin se proširuje i na druge oblike trgovine za novac „duhovnim stvarima“.[2][3]
Etimologija[uredi | uredi izvor]
Naziv „simonija“ dolazi od imena novozavetnog lika Simona Vrača, koji je od apostola tražio da mu daju svoje moći, za koje je bio spreman i platiti (Dela a. 8,18-19).
Istorija[uredi | uredi izvor]
Pojava simonije posebno je bila raširena u srednjem veku na Zapadu, gde su se svetovni vladari i vlastelini prema crkvenim službama odnosili kao prema upravnim položajima pod njihovom vlašću, jedan o primera takve zloupotrebe je i Aleksandar VI. Takve su postupke u Katoličkoj crkvi osudile mnoge pape, među kojima su se istakli Grgur Veliki u 6. veku i Inoćentije XI u 16. veku.
Ipak, simonija je nanela velike štete Katoličkoj crkvi a snažno ju je kritikovao Martin Luter u svojih 95 teza iz 1517. godine. Danas je sve što bi se moglo povezati sa simonijom, kao što je prodavanje crkvenih službi, blagoslova i sl. najstrože zabranjeno kanonima crkve.
Poreklo[uredi | uredi izvor]
Kupovina ili prodaja crkvenih kancelarija osuđivana je od petog veka, ali je tek u šestom veku povezana sa likom Simona Maga u Delima apostolskim.[4] Uzročnik za stvaranje ove asocijacije bio je papa Grgur I, koji je takve razmene označio kao „simonijsku jeres“.[5]
Simonija u srednjem veku[uredi | uredi izvor]
Iako se smatra ozbiljnim prekršajem kanonskog prava, smatra se da je simonija postala široko rasprostranjena u katoličkoj crkvi tokom 9. i 10. veka.[6] U jedanaestom veku, to je bilo u fokusu velike debate.[7] Centralno u ovoj raspravi bila je validnost simonijalskih naredbi: to jest, da li je sveštenoslužitelj koji je svoju službu stekao putem simonije bio valjano rukopoložen.[8]
U Corpus Juris Canonici, Decretum[9] i Dekretima Gregora IX[10] raspravlja se o ovoj temi. Prestupnik, bilo da je simoniacus (izvršilac simonijačke transakcije) ili simoniace promotus (korisnik simonijačke transakcije), bio je podležan lišavanju od svojih beneficija i odricanju od reda ako je svetovni sveštenik, ili zatvaranju u strožiji manastir ako je redovni sveštenik. Smatra se da nije napravljena nikakva razlika između prodaje trenutnog i povratnog interesa. Nevini simoniace promotus je, osim dispenzacije, bio podložan istim kaznama kao da je kriv.[11]
Godine 1494., član karmelićanskog reda, Adam iz Đenove, pronađen je ubijen u svom krevetu sa dvadeset rana nakon što je propovedao protiv praktikovanja simonije.[12]
-
Iguman praktikuje simoniju (Francuska, 12. vek)
-
Đirolamo i kardinal Marko Korner podučavaju Marka, opata od Karare, Ticijana, oko 1520.
U književnosti[uredi | uredi izvor]
U 14. veku Dante Aligijeri je opisao kažnjavanje mnogih „sveštenika, papa i kardinala“ u paklu zbog pohlepe ili škrtosti.[13] Takođe je kritikovao pojedine pape i druge simonijake.[14]
Rimokatolička crkva[uredi | uredi izvor]
Simonija je i dalje zabranjena u rimokatoličkom kanonskom pravu. U Kodeksu kanonskog prava, Kanon 149.3 napominje da je „Obezbeđivanje službe napravljene kao rezultat simonije nevažeće po samom zakonu.“[15]
Engleska crkva[uredi | uredi izvor]
Engleska crkva se borila sa tom praksom nakon odvajanja od Rima. Za potrebe engleskog prava, Vilijam Blekston definiše simoniju kao „dobivanje naređenja ili dozvole za propovedanje novcem ili koruptivnim postupcima“[16] ili, uže, „korumpirano predstavljanje bilo koga pred crkveni beneficijumom za dar ili nagradu“.[17] Dok je engleski zakon priznavao simoniju kao prekršaj,[18] tretirao ju je samo kao crkvenu stvar, a ne kao zločin, za koji bi kazna bila oduzimanje službe ili bilo koje prednosti od prekršaja i prekid svakog pokroviteljskog odnosa sa osobom koja je dodelila službu. Edvard VI i Elizabeta I su proglasili statute protiv simonije, u potonjem slučaju kroz Simonijski zakon iz 1588. Slučajevi biskupa Svetog Davida Tomasa Votsona 1699.[19] i dekana Jorka Vilijama Kokberna 1841. bili su posebno značajni.[20]
Prema Zakonu o beneficijumima iz 1892. godine, osoba koja je kriva za simoniju je kriva za prekršaj za koji se može pokrenuti postupak prema Zakonu o disciplini sveštenstva iz 1892. Nedužni službenik nije ugrožen, kao što bi mogao biti po kanonskom pravu. Simonija se može počiniti na tri načina – u unapređenju u reda, u predstavljanju beneficijuma i u odustajanju od beneficijuma. Uobičajeno pravo (sa kojim je inkorporirano kanonsko pravo, ukoliko nije u suprotnosti sa uobičajenim ili statutarnim pravom ili prerogativom krune) statutom je znatno izmenjeno. Tamo gde se nijedan statut ne primenjuje na slučaj, doktrine kanonskog prava mogu i dalje biti od značaja.[11]
Prema podacima iz 2011. godine, simonija ostaje prekršaj.[21] Nezakonito dodeljena funkcija može biti proglašena nevažećom od strane krune, a prekršiocu može biti onemogućeno podnošenje budućih zahteva, kao i novčana kazna do 1000 funti.[22] Od sveštenstva se više ne traži da daju izjavu o simoniji prilikom hirotonije, ali će se prekršaji sada najverovatnije rešavati u skladu sa Disciplinskom merama sveštenstva 2003,[23] r.8.Halsbury 2002, 1359
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ The Reader's Encyclopedia (1965), New York: Thomas Y. Crowell Company, vol.2, p.932, "Simon."
- ^ Smith 1880.
- ^ Halsbury 2002, 832.
- ^ Acts of the Apostles 8:9–24
- ^ Rosé, Isabelle (2017). Simon le Magicien hérésiaque ? (na jeziku: engleski). Presses universitaires de Rennes. ISBN 978-2-7535-5904-2.
- ^ Merriam-Webster's Encyclopedia of World Religions, edited by Wendy Doniger, 1999
- ^ Reuter, Timothy (2001-01-01). „Gifts And Simony”. Medieval Transformations: Texts, Power, and Gifts in Context (na jeziku: engleski): 157—168. ISBN 9789004476400. doi:10.1163/9789004476400_011.
- ^ West, Charles (2022). „The Simony Crisis of the Eleventh Century and the 'Letter of Guido'”. The Journal of Ecclesiastical History (na jeziku: engleski). 73 (2): 229—253. ISSN 0022-0469. doi:10.1017/S0022046921000063.
- ^ Chisholm 1911, str. 133 cites Pt. ii. cause i. quest. 3
- ^ Chisholm 1911, str. 133 cites Bk. v. tit. 3.
- ^ a b Chisholm 1911, str. 133.
- ^ Burckhardt, Jacob (1878). The Civilization of the Renaissance in Italy. University of Toronto - Robarts Library: Vienna Phaidon Press. str. 60. Pristupljeno 28. 2. 2019.
- ^ Inferno, Canto VII, line 47, Mandelbaum translation.
- ^ Inferno, Canto XIX, lines 2–6, Mandelbaum translation
- ^ „Code of Canon Law - Title IX - Ecclesiastical Offices (Cann. 145-196)”. www.vatican.va. Pristupljeno 2022-04-26.
- ^ Blackstone, William (1765). Commentaries on the Laws of England vol I. Oxford: Clarendon Press. str. 376—7.
- ^ Blackstone, William (1769). Commentaries on the Laws of England vol IV. Oxford: Clarendon Press. str. 62.
- ^ 3 Coke's Institutes 153–156
- ^ Handley 2004.
- ^ The Times, 10 April 1841, p. 6 col.b, reprinted from the Cambridge Advertiser
- ^ Halsbury 2002, 832 & 1359
- ^ Simony Act 1588, s.4
- ^ 2003 No.3
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Handley, S. (2004). „Watson, Thomas (1637–1717)”. Oxford Dictionary of National Biography (online izd.). Oxford University Press. doi:10.1093/ref:odnb/28868. (Subscription or UK public library membership required.)
- Clashfern, Lord Mackay of, ur. (2002), Halsbury's Laws of England, 14 (4th izd.) "Ecclesiastical Law", 832 'Penalties and disability on simony'; 1359 'Simony' (see also current updates)
- Smith, W. (1880). „Simony”. A Dictionary of Christian Antiquities: Being a Continuation of the 'Dictionary of the Bible'. J.B. Burr Pub. Co.
- javnom vlasništvu: Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Simony”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 25 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 133—134. Ovaj članak uključuje tekst iz publikacije koja je sada u
- Anderson, C. C. (2016). „Reforming Priests and the Diverse Rhetorics of Ordination and Office from 1123–1418”. Ur.: Peters, G.; Anderson, C. C. A Companion to Priesthood and Holy Orders in the Middle Ages. Brill's Companions to the Christian Tradition. 62. Leiden: Brill. str. 281—305. ISBN 978-90-04-30586-1.
- Benson, R. L. (1968). The Bishop-elect: A Study in Medieval Ecclesiastical Office. Princeton: Princeton University Press. OCLC 462721312.
- Bettenson, H., ur. (1973). Documents of the Christian Church (repr. izd.). Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19501-293-4.
- Blumenthal, Uta-Renate (1991). The Investiture Controversy: Church and Monarchy from the Ninth to the Twelfth Century. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. ISBN 978-0-8122-0016-4. ProQuest 2130888007.
- Cantor, N. F. (1958). Church, Kingship, and Lay Investiture in England: 1089-1135. Princeton: Princeton University Press. OCLC 459662873.
- Ehler, S. Z.; Morrall, J. B. (1967). Church and State Through the Centuries: A Collection of Historic Documents with Commentaries. New York: Biblo & Tannen. OCLC 1073236.
- Fliche, A. (1946). La Réforme Grégorienne et la Reconquête Chrétienne, 1057-1123 (na jeziku: francuski). Paris: Bloud & Gay. OCLC 222652.
- Fuhrmann, H. (1986). Germany in the High Middle Ages: C.1050-1200. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-31980-5.
- Hicks, S. B. (1973). „The Investiture Controversy of the Middle Ages, 1075-1122: Agreement and Disagreement Among Historians”. Journal of Church and State. 15: 5—20. OCLC 60673268. doi:10.1093/jcs/15.1.5.
- Hoffmann, H. (1959). „Ivo von Chartres und die Losung des Investiturproblems”. Deutsches Archiv für Erforschung des Mittelalters (na jeziku: nemački). 15: 393—440. OCLC 633203688.
- Huffman, J. P. (2000). The Social Politics of Medieval Diplomacy: Anglo-German Relations, 1066-1307. Ann Arbor: University of Michigan Press. ISBN 978-0-47202-418-6.
- Jordan, W. C. (2003). Europe in the High Middle Ages. New York City: Viking Press. ISBN 978-0-14-016664-4.
- McCarthy, T. J. H., ur. (2013). Chronicles of the Investiture Contest: Frutolf of Michelsberg and his Continuators. Manchester: Manchester University Press. ISBN 978-1-52611-286-6.
- Melve, L. (2007). Inventing the Public Sphere: The Public Debate during the Investiture Contest, c. 1030–1122. I. Leiden: Brill. ISBN 978-9-04742-275-4.
- Mesquita, B. B. de (2002). Predicting Politics. Columbus, OH: Ohio State University Press. ISBN 978-0-8142-0898-4.
- Morris, C. (1989). The Papal Monarchy: The Western Church from 1050 to 1250. Oxford: Clarendon Press. ISBN 978-0-19826-907-6.
- Morrison, K. F. (1969). Tradition and Authority in the Western Church, 300-1140. Princeton: Princeton University Press. OCLC 807367240.
- O'Malley, J. W. (2011). A History of the Popes: From Peter to the Present. London: Rowman & Littlefield. ISBN 978-1-58051-228-2.
- Robinson, I. S. (1990). The Papacy, 1073-1198: Continuity and Innovation. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-52131-922-5.
- Robinson, I. S. (2004). „The Papacy, 1122-1198”. Ur.: McKitterick, R.; Fouracre, P.; Luscombe, D.; Reuter, T.; Abulafia, D.; Riley-Smith, J.; Allmand, C. T.; Jones, M. The New Cambridge Medieval History. IV, C.1024-c.1198, Part 2. Cambridge: Cambridge University Press. str. 317—383. ISBN 978-0-52141-411-1.
- Robert, Ulysse (1979). Bullaire du Pape Calixte II (na jeziku: latinski). Georg Olms Verlag. ISBN 978-3-487-41092-0.
- Stroll, M. (1991). Symbols As Power: The Papacy Following the Investiture Contest. Leiden: Brill. ISBN 978-9-00409-374-4.
- Stroll, Mary (2004). Callixtus II (1119-1124): A Pope Born to Rule. Leiden: Brill Publishers. ISBN 978-90-04-13987-9.
- Tellenbach, Gerd (1993). The Church in Western Europe from the Tenth to the Early Twelfth Century (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43711-0.
- Walter, C. (1993). Prayer and Power in Byzantine and Papal Imagery. Aldershot: Variorum. ISBN 978-0-86078-363-3.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Macdonell, George Paul (1885). „Ayliffe, John”. Ur.: Stephen, Leslie. Rečnik nacionalne biografije. 2. London: Smith, Elder & Co. str. 279—281.
- Weber, N.A. (1912). „Simony”. Catholic Encyclopedia. 14.
- Thomas Aquinas. „Summa Theologica: Simony (Secunda Secundae Partis, Q. 100)”. New Advent. Pristupljeno 21. 6. 2020.