Pređi na sadržaj

Specifična zapaljenja spoljašnjeg uva

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Specifična zapaljenja spoljašnjeg uva, iako su u savremenom svetu sve ređa, mogu biti: tuberkuloza, lupus, lues, skleromni infiltrat.[1]

Tuberkuloza spoljašnjeg uva

[uredi | uredi izvor]

Iako se tuberkuloza, danas javlja mnogo ređe nego ranijih godina, ona je ipak prisutna. Najčešći je proliferativni oblik tuberkuloze. On se pokatkad viđa u resici ušne školjke, u vidu glatkog ili lako neravnog lobulusa bledolividne boje i parenhimske konzistencije. Pritiskom na kožu predmetnim stakalcem, kroz njega se uočava žućkasti infiltrat pod epitelom.

Ova vrst tuberkuloze ranijih godina dovodila se u vezu sa nekadašnjim običajem da se buši resica uva u svrhu nošenja naušnica. Do tuberkulozne infekcije moglo je doći prenošenjem klica iglom i prstima. Nošenje naušnica je običaj koji vuče poreklo iz pradavnih vremena ljudske istorije, kad je naušnica trebalo da čuva čoveka od zlih duhova, uroka i bolesti. Danas se bušenje lobulusa opet sve više vrši, zbog ukrašavanja - pirsinga, ali zbog primene savremenih mera antisepse infekcije su retke.

Lupozni oblik tuberkuloze kože spoljašnjeg uva

[uredi | uredi izvor]

Kao i na drugim mestima na licu, tako i na ušnoj školjci i u njenoj okolini može se razviti lupus. Promene su izrazito hroničnog toka. Osnovna eflorescenca je lupom, čvorić (infiltrat) veličine sočiva, mekane konzistencije, zagasitocrvene boje. Infiltrati se postepeno šire prema periferiji, i nemaju sklonosti ka raspadanju i ulceracijama.

U sredini obolelog područja, vremenom, infiltrate zamenjuje atrofičan i vrlo čvrst ožiljak, koji ima sklonost da se u većoj meri skvrči. To stezanje dovodi postepeno do deformacije hrskavičnih delova ispod obolele kože. Na periferiji ožiljka, katkad i u njegovim centralnim delovima, javljaju se novi infiltrati.

Klinička slika

[uredi | uredi izvor]

Klinička slika je veoma polimorfna zbog nalaza lupoma u različitim evolutivnim fazama, koji mogu biti intaktne površine, sa nekrozom, plićim ili dubljim ulceracijama prekrivenim krustom ili krustoskvamama, na čijim osnovama se kasnije formiraju ožiljci koji su neravni, jače ili slabije prebojeni.

Mutilacija oblika, atrofija hrskavičnih delova i isprepletani ožiljak sa atrofičniom kožom svilenkastog sjaja daju bolesniku karakterističan izgled. Bolest je retko ograničena samo na jedno mesto na licu, a u tom slučaju je nos glavno predilekciono mesto.

Prognoza

[uredi | uredi izvor]

Prognostička nepovoljnost je mogućnost razvijanja planocelularnog kracinoma kože na lezijama i ožiljcima. U krajnjem stadijumu može od ušne školjke da ostane samo mali deo, široko prirastao uz podlogu, a otvor slušnog hodnika može biti u velikoj meri sužen.

Luetička zapaljenja spoljašnjeg uva

[uredi | uredi izvor]

Luetička zapaljenja na spoljašnjem uvu postala su vrlo retka.

Skleromni infiltrati spoljašnjeg uva

[uredi | uredi izvor]

Skleromni infiltrati u slušnom hodniku, kao posledica širenja procesa iz nazofarinksa kroz Eustahijevu cev i srednje uvo, opisani su samo u izuzetnim slučajevima.

Terapija

[uredi | uredi izvor]
Terapija tuberkuloznih oblika bolesti

Lečenje je uvek dugotrajno. Ordiniraju se tuberkulostatici u kombinaciji od najmanje dva ili tri. Ordinirana terapija mora da bude kontinuirana sve do potpunog iščezavanja znakova aktivnosti bolesti. Spontanog izlečenja nema, ali je moguće zaustavljanje procesa i njegova aktivacija i na mestima stvorenih ožiljaka.

Lečenje svih oblika kožne tuberkuloze na spoljašnjem uvu sprovodi se po savremenim dermatološkim načelima u vidu lokalnih i opštih mera. Lokalna terpija je nespecifična. To su dezinfekciona pranja, antibiotske masti, a kod verukozne tuberkuloze keratolitici sa krioterapijom u cilju bržeg razaranja promena.

Među lokalne mere lečenja spada i hirurška intervencija. Ona je potrebna da se odstrani ožiljasta stenoza na ulazu u slušni hodnik. Ponekad, na osnovu savetovanja sa dermatologom, može doći u obzir i odstranjenje izolovanog infiltrata.

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Lalević-Vasić B, Medenica Lj, Nikolić M. Dermatovenerologija sa dermatovenerološkom propedevtikom, Savremena administracija, Beograd, 2008.

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]