Pređi na sadržaj

Srpska narodna samostalna stranka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za manje poznatu političku stranku srpskog naroda Bosne i Hercegovine u vrijeme Austrougarske monarhije vidjeti Srpska narodna samostalna stranka (Bosna i Hercegovina)

Srpska narodna samostalna stranka (ili kraće, poznata kao i Srpska samostalna stranka) je bila glavna politička stranka srpskog naroda u Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije, jedna od vodećih u austrougarskoj dvojnoj monarhiji. Postojala je od 1881. godine, odnosno svršetka procesa demilitarizacije Vojne krajine i pripajanja njenih hrvatskih i slavonskih dijelova navedenom autonomnom dijelu Zemlje Krune Sv. Stevana, sve do raspada Monarhije 1918. godine i jugoslovenskog ujedinjenja. U njenom osnivanju je velikim dijelom pomogla partija vojvođanskih liberala Srpska narodna slobodoumna stranka.

Stranka se borila za zakonito priznanje srpskog imena koje bi bilo ravnopravno sa hrvatskim, za očuvanje narodno-crkvene autonomije, izmenu školskih zakona i opstanaka srpskih autonomnih škola. Naime donošenjem školskog zakona 14.oktobra 1874, u članu 11.se navodi da u narodnim i građanskim školama može postojati kao nastavni jezika samo hrvatski jezik i hrvatski jezik je obavezan u nastavnom kurikulumu, sa hrvatskom istorijom.[1] Srpski političari su prilikom donošenja tog zakona u saboru tražili da se taj član dopuni: "Gdje se u ovome zakonu spominje hrvatski jezik kao jezik nastavni, razumieva se pod tim jezikom u srpskih školskih obćinah istovjetni jezik srpski. Na javnih školah ima se učiti ćirilica".[2] Međutim, posle burne rasprave u saboru, član 11 je ostao netaknut. U strahu od pohrvaćivanja stranka je u državnoj upravi i kod sudova pravila molbe za izjednačavanje ćirilice sa latinicom, a u krajevima koji su bili većinom naseljeni srpskim stanovništvom da joj se prizna i unutrašnja zvaničnost. Stranka se zalagala za prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj. Stranka se približila hrvatskoj Narodnoj stranci koja je blagonaklono gledala na zahteve Srba. Zbog toga je 1884. godine odlučeno da članovi Srpskog samostalnog kluba u isto vreme budu i članovi Kluba Narodne stranke. Od te godine Srbi postaju važan faktor u Hrvatskom saboru. Narodna stranka je zahvaljujući Srbima i njihovim poslaničkim mestima ostajala na vlasti. Srbi su imali 30 poslaničkih mesta dok su obe hrvatske stranke, Nezavisna narodna stranka i Stranka prava, zajedno imale 40. Godine 1884. 28. avgusta ozakonjena je narodno-crkvena autonomija i upotreba ćirilice u Hrvatskoj i Slavoniji.

Godine 1887. izglasan je Srpski zakon u Hrvatskoj. Njime su Srbi na teritoriji Karlovačke mitropolije dobili pravo da uređuju svoje autonomne poslove na crkveno-narodnim saborima, u skladu sa postojećim zemaljskim zakonima i pod vrhovnim nadzorom vladara. Zajemčena je slobodna upotreba ćirilice na svim stepenima zemaljskih vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji. Zakon je propisivao državnu pomoć pravoslavnoj crkvi. Prava vrednost ovog zakona bila je u tome što je to bio prvi zakon u Hrvatskoj u kojem se nalazila reč „Srbin“. Njime nije bilo osigurano ime i srpska nacionalna individualnost u Hrvatskoj. Zakon je sve svodio na pitanje vere.

Nakon 1887. program stranke je propisivao borbu za priznavanje srpske nacionalne individualnosti i prava srpskog naroda na autonomiju svoje crkve i škole. Traženo je dosledno uvažavanje srpskog imena i jezika u svim zakonima i službenim spisima. Program je tražio ravnopravnost pravoslavne i katoličke veroispovesti, kao i za izjednačavanje ćirilice sa latinicom.

Samostalna stranka je od 1887. do 1896. sa radikalima iz Ugarske činili jednu političku organizaciju, čak su u upravi obeju partija sedeli isti ljudi. Kada se Srpska narodna slobodoumna stranka raspala 1887. na dve celine samostalci u Hrvatskoj su se većim delom opredelili za radikale. Od 1897. dolazi do političkog zaokreta ka liberalima unutar samostalne stranke.

Bila je sastavni dio Hrvatsko-srpske koalicije koja je gotovo neprekidno vladala Trojednicom a njen pozniji lider Svetozar Pribićević i šef političkog saveza. Stupajući u koaliciju sa Samostalnom radikalnom strankom iz Srbije u vrijeme privremenog perioda 1919. godine nazvanom Demokratska zajednica, docnije se ujedinjuje u jedinstvenu političku stranku pod Ljubomirom Davidovićem poznatu kao Jugoslovenska demokratska stranka. SNSS donosi u DS svoje najčvršće stavove o integralnom jugoslovenstvu i u stranci koja ima mnogo stavova SSS-ovci predstavljaju zagovornike čvrstog jedinstva. Tu se i naslućuju unutarstranački sukobi koji su doveli do izdvajanja Samostalne demokratske stranke.

Današnja vodeća i trenutno jedina parlamentarna partija srpskog naroda u Republici Hrvatskoj Samostalna demokratska srpska stranka, osnovana 1997. godine, imenovana je u čast ove stranke.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mirko Raguž, ZAKON OD 14. LISTOPADA 1874. OB USTROJU PUČKIH ŠKOLA I PREPARANDIJA ZA PUČKO UČITELJSTVO U KRALJEVINAH HRVATSKOJ I SLAVONIJI, Senjski zbornik, Vol.37 No.1 Prosinac 2010, 93-94.
  2. ^ Mirko Raguž, ZAKON OD 14. LISTOPADA 1874. OB USTROJU PUČKIH ŠKOLA I PREPARANDIJA ZA PUČKO UČITELJSTVO U KRALJEVINAH HRVATSKOJ I SLAVONIJI, Senjski zbornik, Vol.37 No.1 Prosinac 2010, 94.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Krestić, Vasilije (1991). Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914. Beograd: Politika. 
  • Mikavica, Dejan (2011). Srpsko pitanje na Ugarskom saboru 1690-1918. Novi Sad: Filozofski fakultet. 
  • Mikavica, Dejan (2015). Srpska politika u Hrvatskoj i Slavoniji 1538-1918. Novi Sad: Filozofski fakultet. 
  • Mikavica, Dejan (2017). Srpska politika u Hrvatskoj 1538-1918. Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine. 
  • Mikavica, Dejan (2017). Jovan Subotić i Svetozar Pribićević. Novi Sad: Prometej. 
  • Mikavica, Dejan (2018). Srpska politička elita u Austrougarskoj monarhiji: 1860-1918. 2. Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine. 
  • Mirko Raguž, ZAKON OD 14. LISTOPADA 1874. OB USTROJU PUČKIH ŠKOLA I PREPARANDIJA ZA PUČKO UČITELJSTVO U KRALJEVINAH HRVATSKOJ I SLAVONIJI, Senjski zbornik, Vol.37 No.1 Prosinac 2010, 93-94.