Konzervativni pokret Naši

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Konzervativni pokret Naši
Datum osnivanja15. januar 2006.
SedišteAranđelovac
PredsednikIvan Ivanović
Veb-sajtZvanični veb-sajt Izmenite ovo na Vikipodacima

Srpski narodni pokret naši je srpska desničarska organizacija, osnovana 15. januara 2006. godine u Aranđelovcu, tada Državna zajednica Srbija i Crna Gora, samo pod imenom Naši, poput istoimene organizacije u Ruskoj Federaciji.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Ivan Ivanović

Tokom avgusta 2010. godine, doneta je odluka o ujedinjenju Srpskog narodnog pokreta 1389 - Miša Vacić sa pokretom Naši, u jedinstvenu organizaciju pod nazivom Srpski narodni pokret Naši 1389. Međutim, nakon godinu dana zajedničkih aktivnosti, dva pokreta su se razišla, a deo SNP 1389 je pristupio sada Srpskom narodnom pokretu Naši.

Ivan Ivanović rođen je 14.05.1978. godine u Aranđelovcu. Predsednik je Snp "Naši" od samog osnivanja 2006. godine, i kako je sam rekao u više intervjua jedina politička opcija kojoj je pre Snp "Naši" pripadao je članstvo u Otačastvenom pokretu Obraz, pre pogibije Nebojše M. Krstića.

Sa funkcije direktora je smenjen, nakon održanog govora ispred Narodne skupštine u Beogradu kada je naprednjački režim potpisao "Briselski sporazum", čime je Ivanović bio jedna od prvih žrtava progona nove vlasti.

Snp "Naši" kojih je predsednik poznati su kao izrazito antievropski i proruski pokret, zbog čega su bili česta meta dosadašnjih režima. Ivanović je zbog aktivnosti pokreta u policijske stanice pozivan preko 500 stotina puta, imao 5 suđenja, i bio u zatvoru u dva navrata, 2010. godine zbog protesta ispred B92, dobio je 15 dana zatvora u Padinskoj skeli, a 2014. godine proveo je nedelju dana u Centralnom zatvoru - CZ zbog sastavljanja "SPISKA SRBOMRZACA".

U svojem autobiografskom romanu "Kako sam postao državni neprijatelj" detaljno je objasnio političke progone koje su se sprovodili nad njim, i nad Snp "Naši".

Ivanović je poznat i kao pisac. Iza sebe ima šest knjiga. Ivanović je poznat i kao kolumnista za brojne portala i novine.

Koliki je uticaj Snp "Naši" na javni život u Srbiji najbolje govori izveštaj CIA u kojem su NAŠI navedeni kao jedan od glavnih kočničara puta Srbije ka EU. Takođe Snp "Naši" se nalaze u brojnim izveštajima nevladinih organizacija počevši od Sonje Biserko, pa do Jelene Milić koje Ivanovića optužuju kao čoveka koji je usko povezan sa ruskim službama bezbednosti, i koji radi protiv ulaska Srbije u EU i NATO. Danas, SNP Naši je poznat po svojim antirežimskim delovanjima i kampanjama.

Crni spisak nevladinih organizacija[uredi | uredi izvor]

Novembra 2012. godine, SNP Naši se našao u žiži medijske pažnje, pošto je na svom internet sajtu objavio Crni spisak nevladinih organizacija, na kome su se našli: Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, Centar za kulturnu dekontaminaciju, JUKOM, Helsinški odbor za ljudska prava, Peščanik, Fondacija Egzit, Inicijativa mladih za ljudska prava, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava, Autonomni ženski centar, Rekonstrukcija ženski fond, Beogradski centar za ljudska prava, Amnesti internašonal, Građanske inicijative, Kvirija Centar, Gej-Strejt Alijansa i Dokukino.

Spisak antisrpskih medija[uredi | uredi izvor]

Decembra 2012. godine, SNP Naši je sastavio i spisak antisrpskih medija: B92, Blic, Danas, Peščanik, Vreme, Republika, Glas Amerike i Slobodna Evropa.

Zahtev za zabranu[uredi | uredi izvor]

Portparol Republičkog javnog tužilaštva Tomo Zorić je 15. januara 2006. godine, saopštio da je pokrenut postupak za zabranu SNP Naši.[1]

Demokratska stranka uputila je 10. marta 2013. godine, javni apel sa zahtevom za zabranu rada SNP Naši, zbog lepljenja plakata sa likom ubijenog premijera Zorana Đinđića i natpisima Strani agent a ne heroj.[2]

Samo četiri dana kasnije, inicijativi za zabranu SNP Naši se priključila i Srpska napredna stranka. Njen visoki funkcioner Vladimir Cvijan, predsednik skupštinskog odbora ustavna pitanja i zakonodavstvo, izjavio je da postoje uslovi za pokretanje zahteva za zabranu, zbog akcija paljenja zastava Autonomne pokrajine Vojvodine, lepljenja plakata protiv Đinđića i spiskova nepoželjnih NVO.[3]

Izvori[uredi | uredi izvor]