Srpsko vojno utvrđenje u Striževcu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Srpsko vojno utvrđenje u Striževcu
Ulaz u utvrđenje
Opšte informacije
MestoDonji Striževac
OpštinaBabušnica
Država Srbija
Koordinate43°05'45.8"N 22°24'20.9"E
Vrsta spomenikatvrđava
Vreme nastanka1892.
VlasnikRepublika Srbija
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture Niš

Srpsko vojno utvrđenje u Striževcu je spomenik kulture u opštini Babušnica, neposredno iznad sela Donji Striževac koje je gradio kralj Aleksandar Obrenović u periodu od 1892–1893. godine. Gradnja je konačno završena 1893. godine. Na samom ulazu u utvrđenje se vide uklesane godine izgradnje.

Krajem 19. i početkom 20. veka, Šanac je predstavljao izdvojeni objekat kasarne Trećeg puka srpske vojske iz Pirota, koji je prevashodno korišćen kao magacinski prostor za smeštaj municije, opreme i vojnog materijala.

Utvrđenje je poznato u okolnim naseljima pod nazivom „Šanac” i jedinstveno je na ovim prostorima i predstavlja jedan od najznačajnijih arhitektonskih strukutura vojnih građevina u Pirotskom okrugu. [1]

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Srpsko vojno utvrđenje Šanac u Striževcu, kako ga nazivaju meštani, je smešteno na tromeđi katastarskih opština Donji Striževac, Izvor i Donje Krnjino na brdu Jeremija na nadmorskoj visini od preko 663 m. Nalazi se pored starog puta PirotBabušnica.

Izgled[uredi | uredi izvor]

Objekat je građen je po projektu Vojnog ministarstva građevine u Beogradu. Za izgradnju je korišćen kamen kompaktne strukture ujednačenog kvaliteta sa prostora zvanog „Modra Stena” koji je konjima prebačen na brdo Jeremija. Klesanje kamena i sama gradnja objekta je završena uz pomoć francuskih majstora.

Sam objekat se sastoji iz 15 prostorija od kojih su 11 čeone i raspoređene u nizu i čine jednu celinu a ostale četiri su u pozadini i nisu povezane.

Sastavni deo tvrđave čini dvostruki obruč zemljanih radova odnosno rovova.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Stariji meštani okolnih sela pričaju da su od svojih predaka čuli da je kamen za izgradnju dovožen volovskim i konjskim kolima.

Stanovnici okolnih naselja se sećaju da su na otvorima nekada bila drvena masivna vrata, koja su tokom vremena propala.

Utvrđenje je relativno dobro sačuvano i ako tehnički skoro niko o njemu ne brine.

Do utvrđenja vode seoski putevi i staze sa više strana a jedino je put (delimično tucanik) od Babušnice prohodan za automobile. Za meštane okolnih naselja ovo je popularno izletište.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Knjiga:Todorović Negovan. Gornja Lužnica. godina. 2012. ISBN 978-86-83663-14-9. . Izdavač Narodna biblioteka Babušnica, stranica 74

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pejčić V, list Sloboda, januar 1993
  • Todorović N, Lužnica, 2016