Stari nadgrobni spomenici u Gornjoj Crnući
Stari nadgrobni spomenici u Gornjoj Crnući | |
---|---|
Opšte informacije | |
Mesto | Gornja Crnuća |
Opština | Opština Gornji Milanovac |
Država | Srbija |
Stari nadgrobni spomenici u Gornjoj Crnući (Opština Gornji Milanovac)) predstavljaju relativno dobro očuvanu spomeničku celinu i važan izvor podataka za proučavanje istorije ovog kraja.
Gornja Crnuća[uredi | uredi izvor]
Planinsko selo Gornja Crnuća prostire se na južnim padinama planine Rudnik i dolinskim stranama Osjačkog potoka, severno od regionalnog puta Gornji Milanovac-Kragujevac.[1] Susedna sela su Donja Crnuća, Prnjavor (Gornji Milanovac), Majdan (Gornji Milanovac) i Svračkovci, dok se selo sa severoistoka u znatnoj dužini graniči sa kragujevačkom Kamenicom. Gornja Crnuća dva zaseoka: Dugo polje i Šatorovac.[1]
Zbog rudnog bogatstva ovaj prostor je bio naseljen još u praistorijsko i antičko doba. Na uzvišenju Gradina (909 metara) sačuvani su ostaci srednjovekovnog utvrđenja poznatog kao „Jerinin grad”.[1] Pre Kosovskog boja selo se zvalo Beluća, nakon čega je naziv promenjen u Crnuća zbog pogibije velikog broja žitelja. Naselje se pominje u povelji Đurđa Brankovića iz 1429. godine. U turskim defterima pominje se kao vojničko selo.[1] Sadašnje naselje nastalo je krajem 18. i početkom 19. veka, na mestu nekadašnjih katuna. Naseljavanje je započelo u vreme Prvog srpskog ustanka stanovništvom iz Starog Vlaha i Crne Gore.[1]
U Gornjoj Crnući živeo je knez Miloš Obrenović, koji je 1814. godine u blizini manastira Vraćevšnica sazidao konak u kome je doneta odluka o podizanju Drugog srpskog ustanka i odakle je upravljao Srbijom sve do 1818. godine, kada je Kragujevac proglašen prestonicom.[1]
Seoska slava je Druge Trojice.[1]
Seosko groblje[uredi | uredi izvor]
Na omanjem groblju sačuvan je znatan broj starih nadgrobnih spomenika, od kojih neki zbog dugih natpisa imaju značaj prvorazrednog dokumenta.[2] Brojčano dominiraju krstovi različitih formi i dimenzija i omanji stubovi. Zastupljeno je i više „cirklaša” od studeničkog mermera,[3] kao i spomenici u obliku stuba sa „kapom”, na kojima su prikazani likovi pokojnika u karakterističnoj narodnoj nošnji.[4]
Galerija[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e Vučićević, dr Slobodan (2016). Gornji Milanovac i njegova sela. Beograd: Kulturno-prosvetna zajednica Srbije. ISBN 978-86-7596-190-1.
- ^ Nikolić, Radojko (1998). Kamenoresci narodnog obraza: kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: „Litopapir”.
- ^ Dudić, Nikola (1995). Stara groblja i nadgrobni belezi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture; Prosveta. ISBN 978-86-80879-07-9.
- ^ Nikolić, Radojko (1998). Kamenopisci narodnog obraza : kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: Litopapir.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Dudić, Nikola (1995). Stara groblja i nadgrobni belezi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture; Prosveta. ISBN 978-86-80879-07-9.
- Nikolić, Radojko (1998). Kamenopisci narodnog obraza : kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: Litopapir.
- Krstanović, Božidar; Radonjić Živkov, Estela; Kesić-Ristić, Sanja (2012). Narodno graditeljstvo opštine Gornji Milanovac. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture - Beograd. ISBN 978-86-6299-006-8.
- Vučićević, Dr Slobodan (2016). Gornji Milanovac i njegova sela. Beograd: Kulturno-prosvetna zajednica Srbije. ISBN 978-86-7596-190-1.
- Nikolić, Radojko (2018). Kamena knjiga predaka : o natpisima sa nadgrobnih spomenika zapadne Srbije (2, dopunjeno izd.). Čačak: Narodni muzej. ISBN 978-86-84067-63-2.