Šajkača

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Šajkača
Srpska narodna nošnja

Šajkača je vojnička kapa koja pripada stilu bočnih ravnih kapa čija je glavna odlika da se bočne strane mogu ravno preklopiti kada se kapa ne nosi na glavi. Zimi, bočne strane šajkače mogu i da se spuste na uši. Zgodno se i savija, te se može nositi i ispod naramenjače ili za opasačem. Materijal šajkače se pravi od čoje te je zgodna za nošenje i leti i zimi jer drži konstantnu temperaturu glave. Ovakve svojstva kape bile su glavni razlog da je Srpska vojska uvede u sastavni deo uniforme vojnika propisom iz 1870. godine. Propisom od 1876. godine kapa je bila poznata po službenom nazivu „šajkaška kapa" a kasnije dobija skraćeni naziv „šajkača". Prvu bočnu ravnu kapu u službenu upotrebu u svetu „glengar" uvela je britanska vojska 1868. godine za sve pešadijske pukova a do tada su je još od 1848. godine nosili samo škotski pukovi, a tek kasnije koriste je i ostale armije. Šajkača po uredbi iz 1896. je tamnoplava, a po uredbi iz 1908. Srpska vojska uvodi među prvima u Evropi zaštitnu sivo-maslinastu pohodnu uniformu, čiji je šajkača sastavni deo. Bila je sastavni deo uniforme srpskih vojnika u Oslobodilačkim ratovima (1876-1878), Srpsko-bugarskom ratu 1885., Oslobodilačkim ratovima (1912-1918). Korišćena je kao službena kapa vojnika u Jugoslovenskoj vojsci i Žandarmeriji u Kraljevini Jugoslaviji, a tokom Nemačko-italijanske okupacije Jugoslavije u Drugom svetskom ratu nose je brojne oružane formacije (JVUO, NOVJ, SDS i SDK). Nakon rata u novoj Jugoslaviji kao službena kapa zamenjena je „titovkom" koja pripada istom stilu bočne ravne kape.

Smatra se da je nakon Prvog svetskog rata, odnosno u vreme Kraljevine Jugoslavije postala uz brič pantalone i koporan sastavni deo novog narodnog odevanja. U početku, tokom ranih 1920-ih prvo su je u selima nosili povratnici iz rata, odnosno ratni veterani, a do kraja 30-tih godina 20. veka zbog tradicije, jednostavnog kroja i jeftine izrade postaje opšteprihvaćena kapa mlađeg i starijeg muškog seoskog stanovništva. Masovno je nošena kod seoskog stanovništva sve do 1970-tih, a već krajem 20. veka nose je još samo stariji ljudi da bi u prvim decenijama 21. veka gotovo iščezla iz svakodnevne upotrebe. Najčešće je sivomaslinaste boje, što asocira na vojsku, ali može biti i drugih boja, plava, teget ili crna.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Srpski vojnici sa šajkačama u ratovima 1876-1878.
Vojni regruti 1901. godine.

Uvođenje svakodnevne odeće kao opšte uniforme [1] donelo je neke nove oblike i delove odeće koji će u potonjim vremenima postati sinonim srpske uniforme. Kao pokrivalo glave uvedena je šajkaška kapa po uzoru na svakodnevnu kapu šajkaškog, graničarskog bataljona austrijske vojske – koja je dobila naziv „šajkača“ i koja će posle srpsko-turskih ratova postati nacionalna kapa srpskog naroda. Jedan dokument o bekstvu vojnika iz jedinice iz 1865. godine i fotografija bugarskih legionara na školovanju u Srbiji iz 1868. svedoče da je u upotrebi bila i pre donošenja propisa 1870. godine. Šajkača dobila naziv po vojnicima Šajkašima - vojnicima Šajkaškog bataljona, graničarima, koji su plovili rekom Tisom i Dunavom u šajkama . Vojnici i niži činovi svih rodova oružja (osim žandarmerije) kao i starešine narodne vojske nosili su suro-plavu kapu bez ispuske, po formi vrlo sličnu graničarskoj kapi , postavljenu belim platnom. Obična kapa oficira bila je od ugasito plave čoje sa pravim suncobranom, po obliku nalik francuskoj kapi – kepiju. U naokolo po sredini kape išla su dva zlatna ili srebrna širitića za više i jedan za niže oficire. Temeno polje bilo je spojeno sa donjim delom kape do horizontalnih širitića, jednim zlatnim ili srebrnim gajtanom po šavovima sa sve četiri strane. Na temenu je bila izvezena šara u obliku dvostrukog (osmoeliptičnog) krsta zlatnim ili srebrnim širitom prema boji dugmadi na gunjiću ili mundiru. Na prednjoj strani oficiri nose trobojnu kokardu sa početnim slovima imena i prezimena vladajućeg knjaza.

Srpski vojnici u ratovima 1912-1918.
Vojnici Jugoslovenske vojske u Sarajevu 1925. godine.

Šajkača po uredbi iz 1896. je tamnoplava (i danas se viđa u toj boji kao deo narodne nošnje), a po uredbi iz 1908. Srpska vojska uvodi među prvima u Evropi zaštitnu sivo-maslinastu pohodnu uniformu, čiji je šajkača sastavni deo.

Posle Prvog svetskog rata Šajkača je kao sastavni deo vojničke uniforme korišćena i u Jugoslovenskoj vojsci. Nakon Aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije, šajkaču kao kapu nose pripadnici oba antifašistička pokreta - Jugoslovenska vojska u otadžbini i Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Uniforme predratne Jugoslovenske vojske korišćene su tokom rata i od strane kvislinških formacija - SDS i SDK.

Šajkača je kao deo uniforme, posle Drugog svetskog rata, u Jugoslovenskoj armiji zamenjena titovkom koja je tokom rata favorizovana od strane Partizanskog pokreta.

Smotra Ljubićkih brigada u okolini Čačka 1943. godine.
Borci Prve proleterske divizije u Foči 1942. godine.

Tokom ratova na području bivše Jugoslavije mnogi srpski dobrovoljci i pripadnici paravojnih formacija nose šajkače, a u vojsci Republike Srpske je korišćena kao sastavni deo oficirske uniforme u maskirnom dezenu.

Prema tome, Srbi su u svoju nošnju uvrstili vojničku kapu, a ne obrnuto. Zanimljiva je i priča o pandanu šajkače - titovki. Ona je uzeta od sovjeta koji su je zvali pilotka. Ono što malo ljudi zna, to je da je pilotka izvorno bila kapa za pilote Carske Rusije i uvedena je 1917 (crne boje, od kadife, sa srebrnim trakama na temenu). Kao i šajkaču, jedni su je izmislili a drugi proslavili.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Propis za odelo vojske», Vojin, godina 7, mesec 9, 1870

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]