Vladimir Arnold

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vladimir Arnold
Vladimir Arnold in 2008
Vladimir Arnold 2008. godine
Datum rođenja12 jun 1937(1937-06-12)
Mesto rođenjaOdesa, Ukrajiniska SSR
 Sovjetski Savez
Datum smrti3. jun 2010.(2010-06-03) (72 god.)
Mesto smrtiPariz
 Francuska
PrebivališteSovjetski Savez
Državljanstvorusko
UniverzitetMoskovski državni univerzitet Lomonosov
DelovanjeMatematika

Vladimir Igorevič Arnold (alternativno spelovanje Arnoljd, rus. Влади́мир И́горевич Арно́льд, 12. jun 1937 – 3. jun 2010)[1][2][3] bio je sovijetski i ruski matematičar. Iako je najpoznatiji po Kolmogorov–Arnold–Moser teoremi o stabilnosti integrabilnih sistema, on je dao važan doprinos u nekoliko oblasti, uključujući teoriju dinamičkih sistema, algebru, teoriju katastrofe, topologiju, algebarsku geometriju, simplektičku geometriju, diferencijalne jednačine, klasičnu mehaniku, hidrodinamiku i teoriju singularnosti, uključujući postavljanje problema ADE klasifikacije, od svog prvog glavnog rezultata - rešenja Hilbertovog trinaestog problema 1957. u uzrastu od 19 godina. On je osnovao dve nove grane matematike - Kam teoriju i topološku teoriju Galoisa (ovo, sa njegovim učenikom Askoldom Hovanskijem).

Arnold je bio poznat i kao popularizator matematike. Kroz svoja predavanja, seminare i kao autor nekoliko udžbenika (poput poznatih Matematičkih metoda klasične mehanike) i popularnih knjiga iz polja matematike, uticao je na mnoge matematičare i fizičare.[4][5] Mnoge od njegovih knjiga su prevedene na engleski jezik. Njegovi pogledi na obrazovanje bili su izrazito anti-Burbaki.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Vladimir Igorevič Arnold je rođen 12. juna 1937. godine u Odesi, Sovjetski Savez. Njegov otac bio je Igor Vladimirovič Arnold (1900–1948), matematičar. Njegova majka bila je Nina Alekandrovna Arnold (1909–1986, rođena Isakovič), jevrejska istoričarka umetnosti.[2] Kada je Arnoldu bilo trinaest godina, njegov ujak koji je bio inženjer upoznao ga je sa kalkulusom i pokazao mu kako se to može koristiti za razumevanje niza fizičkih pojava. To je doprinelo podsticanju njegovog interesovanja za matematiku i on je počeo samostalno da proučava matematičke knjige koje su mu ostale od njegovog oca, što je obuhvatalo dela Leonarda Ojlera i Šarla Ermita.[6]

Dok je bio student Andreja Kolmogorova na Moskovskom državnom univerzitetu i još uvek tinejdžer, Arnold je 1957. godine pokazao da se bilo koja kontinuirana funkcija više promenljivih može konstruisati sa konačnim brojem funkcija s dve promenljive, rešavajući tako Hilbertov trinaesti problem.[7] To je Kolmogorov–Arnoldova reprezentaciona teorema.

Izabrana bibliografija[uredi | uredi izvor]

Sabrana dela[uredi | uredi izvor]

  • 2009: A. B. Givental; B. A. Khesin; J. E. Marsden; A. N. Varchenko; V. A. Vassilev; O. Ya. Viro; V. M. Zakalyukin (editors). Collected Works, Volume I: Representations of Functions, Celestial Mechanics, and KAM Theory (1957–1965). Springer
  • 2013: A. B. Givental; B. A. Khesin; A. N. Varchenko; V. A. Vassilev; O. Ya. Viro; (editors). Collected Works, Volume II: Hydrodynamics, Bifurcation Theory, and Algebraic Geometry (1965–1972). Springer.
  • 2016: Givental, A.B., Khesin, B., Sevryuk, M.B., Vassiliev, V.A., Viro, O.Y. (Eds.). Collected Works, Volume III: Singularity Theory 1972–1979. Springer.
  • 2018: Givental, A.B., Khesin, B., Sevryuk, M.B., Vassiliev, V.A., Viro, O.Y. (Eds.). Collected Works, Volume IV: Singularities in Symplectic and Contact Geometry 1980–1985. Springer.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mort d'un grand mathématicien russe, AFP (Le Figaro)
  2. ^ а б Gusein-Zade, Sabir M.; Varchenko, Alexander N (decembar 2010), „Obituary: Vladimir Arnold (12 June 1937 – 3 June 2010)” (PDF), Newsletter of the European Mathematical Society, 78: 28—29 
  3. ^ Khesin, Boris; Tabachnikov, Sergei (2018). „Vladimir Igorevich Arnold. 12 June 1937 – 3 June 2010”. Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 64: 7—26. ISSN 0080-4606. doi:10.1098/rsbm.2017.0016Слободан приступ. 
  4. ^ O'Connor, John J.; Robertson, Edmund F. „Vladimir Arnold”. MacTutor History of Mathematics archive. University of St Andrews. 
  5. ^ Bartocci, Claudio; Betti, Renato; Guerraggio, Angelo; Lucchetti, Roberto; Williams, Kim (2010). Mathematical Lives: Protagonists of the Twentieth Century From Hilbert to Wiles (на језику: енглески). Springer. стр. 211. ISBN 9783642136061. 
  6. ^ Табачников, С. Л. . "Интервью с В.И.Арнольдом", Квант, 1990, Nº 7, pp. 2–7. (in Russian)
  7. ^ Daniel Robertz (13. 10. 2014). Formal Algorithmic Elimination for PDEs. Springer. стр. 192. ISBN 978-3-319-11445-3. 
  8. ^ Review by Ian N. Sneddon (Bulletin of the American Mathematical Society, Vol. 2): http://www.ams.org/journals/bull/1980-02-02/S0273-0979-1980-14755-2/S0273-0979-1980-14755-2.pdf
  9. ^ Review by R. Broucke (Celestial Mechanics, Vol. 28): Bibcode:1982CeMec..28..345A.
  10. ^ Kazarinoff, N. (1. 9. 1991). „Huygens and Barrow, Newton and Hooke: Pioneers in Mathematical Analysis and Catastrophe Theory from Evolvents to Quasicrystals (V. I. Arnol'd)”. SIAM Review. 33 (3): 493—495. ISSN 0036-1445. doi:10.1137/1033119. 
  11. ^ Thiele, R. (1. 1. 1993). „Arnol'd, V. I., Huygens and Barrow, Newton and Hooke. Pioneers in Mathematical Analysis and Catastrophe Theory from Evolvents to Quasicrystals. Basel etc., Birkhäuser Verlag 1990. 118 pp., sfr 24.00. ISBN 3-7643-2383-3”. Journal of Applied Mathematics and Mechanics. 73 (1): 34. Bibcode:1993ZaMM...73S..34T. ISSN 1521-4001. doi:10.1002/zamm.19930730109. 
  12. ^ Heggie, Douglas C. (1. 6. 1991). „V. I. Arnol'd, Huygens and Barrow, Newton and Hooke, translated by E. J. F. Primrose (Birkhäuser Verlag, Basel 1990), 118 pp., 3 7643 2383 3, sFr 24.”. Proceedings of the Edinburgh Mathematical Society. Series 2. 34 (2): 335—336. ISSN 1464-3839. doi:10.1017/S0013091500007240Слободан приступ. 
  13. ^ Goryunov, V. V. (1. 10. 1996). „V. I. Arnold Topological invariants of plane curves and caustics (University Lecture Series, Vol. 5, American Mathematical Society, Providence, RI, 1995), 60pp., paperback, 0 8218 0308 5, £17.50.”. Proceedings of the Edinburgh Mathematical Society. Series 2. 39 (3): 590—591. ISSN 1464-3839. doi:10.1017/S0013091500023348Слободан приступ. 
  14. ^ Bernfeld, Stephen R. (1. 1. 1985). „Review of Catastrophe Theory”. SIAM Review. 27 (1): 90—91. JSTOR 2031497. doi:10.1137/1027019. 
  15. ^ Guenther, Ronald B.; Thomann, Enrique A. (2005). Renardy, Michael; Rogers, Robert C.; Arnold, Vladimir I., ур. „Featured Review: Two New Books on Partial Differential Equations”. SIAM Review. 47 (1): 165—168. ISSN 0036-1445. JSTOR 20453608. 
  16. ^ Groves, M. (2005). „Book Review: Vladimir I. Arnold, Lectures on Partial Differential Equations. Universitext”. ZAMM – Journal of Applied Mathematics and Mechanics / Zeitschrift für Angewandte Mathematik und Mechanik. 85 (4): 304. Bibcode:2005ZaMM...85..304G. ISSN 1521-4001. doi:10.1002/zamm.200590023. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]