Hipoteza (matematika)

С Википедије, слободне енциклопедије
Realni deo (crveno) i imaginarni deo (plavo) Rimanove zeta funkcije duž kritične linije Re(s) = 1/2. Prve netrivijalne nule mogu se videti kod Im(s) = ±14,135, ±21,022 i ±25,011. Rimanova hipoteza je poznata hipoteza, kaže da sve netrivijalne nule zeta funkcije leže duž kritične linije.

U matematici, hipoteza je zaključak ili predlog za koji se pretpostavlja da je istinit zbog preliminarnih pratećih dokaza, ali za koji još nije pronađen dokaz ili opovrgnuće.[1][2][3][4] Neke konjekture, kao što je Rimanova hipoteza (još uvek pretpostavka) ili poslednja Fermaova teorema (pretpostavka koju je Endru Vajls dokazao 1995. godine), oblikovali su veći deo matematičke istorije, jer su razvijena nova područja matematike kako bi se dokazale.[5]

Važni primeri[уреди | уреди извор]

Poslednja Fermaova teorema[уреди | уреди извор]

U teoriji brojeva, Poslednja Fermaova teorema (ponekad zvana Fermaova konjektura, posebno u starijim tekstovima) navodi da nijedna tri pozitivna cela broja , , i ne mogu da zadovolje jednačinu za bilo koju celobrojnu vrednost veću od dva.

Ovu teoremu je prvi formulisao Pjer de Ferma 1637. godine na marginama kopije Diofantove Aritmetike, gde je tvrdio da ima dokaz koji je prevelik da bi stao u marginu.[6] Prvi uspešan dokaz objavio je Endru Vajls 1994. godine, a formalno je objavljen 1995. godine, nakon 358 godina napora matematičara. Ovaj nerešeni problem podstakao je razvoj algebarske teorije brojeva u 19. veku, i dokaz teoreme modularnosti u 20. veku. Ovo je jedna je od najistaknutijih teorema u istoriji matematike, a pre njenog dokaza bila je u Ginisovoj knjizi svetskih rekorda kao jedan od „najtežih matematičkih problema”.[7]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „The Definitive Glossary of Higher Mathematical Jargon — Conjecture”. Math Vault (на језику: енглески). 2019-08-01. Приступљено 2019-11-12. 
  2. ^ „Definition of CONJECTURE”. www.merriam-webster.com (на језику: енглески). Приступљено 2019-11-12. 
  3. ^ Oxford Dictionary of English (2010 изд.). 
  4. ^ Schwartz, JL (1995). Shuttling between the particular and the general: reflections on the role of conjecture and hypothesis in the generation of knowledge in science and mathematics. стр. 93. ISBN 9780195115772. 
  5. ^ Weisstein, Eric W. „Fermat's Last Theorem”. mathworld.wolfram.com (на језику: енглески). Приступљено 2019-11-12. 
  6. ^ Ore, Oystein (1988) [1948], Number Theory and Its History, Dover, стр. 203–204, ISBN 978-0-486-65620-5 
  7. ^ „Science and Technology”. The Guinness Book of World Records. Guinness Publishing Ltd. 1995. 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]