Post-pank

Post-pank
Стилско пореклоpank rok, avangarda, dab, fank, elektronska, krautrok, disko, art rok,
Културолошко пореклоkasne 1970-e,
Изведени облициalternativni rok, sintpop, darkvejv, alternativni dens, indi pop
Поджанрови
nou vejv, gotik rok, dens-pank
Фузиони жанрови
post-hardkor, postpank revajvl

Post-pank (engl. Post-punk) je muzički pravac koji se razvio iz panka kasnih 1970-ih, kao odgovor na pank rok eksploziju iz sredine iste decenije.

Koreni post-panka su u panku, ali muzika je za razliku od panka više introvertna, kompleksna i eksperimentalna[1]. Post-pank je postavio temelj alternativnoj rok muzici, proširivši granice pank i andergraund muzike uz pomoć elemenata kraut-roka (upotreba sintesajzera i obuhvatnog ponavljanja), daba (pogotovo bas gitare), američkog fanka pa čak i disko muzike, koje tradicionalni pank nikada ne bi dopustio.

Post-pank je 1980-ih zauzeo jako mesto na indi sceni i iz njega su se razvili gotik rok, industrijski rok, alternativni rok i psihobili.

Sam termin „post-pank“ je ušao u upotrebu ranih 1980-ih. Britanski kritičar Grejl Markus je u julu 1980. godine korstio izraz da bi opisao muziku bendova kao što su Gang of Four, The Raincoats i Essential Logic[2].

Karakteristike[уреди | уреди извор]

Mnogi post-pank umjetnici su u počeku bili inspirisani pankovom uradi sam etikom i energijom,[3] ali su na kraju postali razočarani stilom i pokretom, osjećajući da je upao u komercijalnu formulu, rok konvenciju, i samoparodiju.[4] Oni su odbacili populističke tvrdnje o pristupačnosti i sirovoj jednostavnosti, umjesto da vide priliku da prekinu sa muzičkom tradicijom, potkopaju uobičajena mjesta i izazovu publiku.[5][3] Umjetinci su se pomjerili dalje od fokusa panka na brige većinski bijele, muške radničke klase[6] i napsutili su svoje koninuitano oslanjanje na ustaljene rokenrol tropove, kao što su troakordne progresije i Čak Berijeve rifove.[7] Umjesto ovoga, umjetnici su pank definisali kao "imperativ na stalno mijenjanje", vjerujući da "radikalni sadržaj zahtijeva radikalne forme".[8]

Iako je muzika u velikoj mjeri varirala između umjetnika i regiona, post-pank pokret je okarakterisan kao "konceptualni napad" na rok konvencije[9][10] i odbijanje estetike koja se doživljava kao tradicionalistička,[11]hegemonična[9] ili rokistička[12] u korist eksperimentisanja sa produkcijskim tehnikama i ne-rok muzičkim stilovima kao što su dab,[13] fank,[14] elektronska muzika,[13] disko,[13] noiz, etno muzika,[3] i avangarda.[3][6][15] Neki prethodni muzički stilovi takođe su služili kao kamen temeljac za pokret, uključujući određene brendove krautroka,[16] glama, аrt roka,[17] art popa[18] i ostale muzike iz 60-ih.[19][nb 1] Umjetnici su ponovo pristupili studiju kao instrumentu, koristeći nove metode snimanja i tragajući za novim zvučnim teritorijama.[21] Autor Metju Benister napisao je da su post-pank umjetinci odbacili visoke kulturalne reference rok umjetnika 60-ih kao što su Bitlsi i Bob Dilan kao i paradigme koje su definisale "rok kao progresivan, kao umjetnost, kao "sterilni" studijski perfekcionizam... usvajajući avangardnu estetiku".[22][nb 2] Prema muzikologu Pitu Dejlu, dok su grupe htjele da "iscijepaju istoriju i počnu ponovo", muzika je bila idalje "neizbježno vezana za tragove od kojih nikada nisu mogli potpuno da pobjegnu".[25][nb 3]

Nikolas Lezard opisao je post-pank kao "fuziju umjetnosti i muzike". Ova era je doživjela snažnu apoprijaciju ideja iz literature, umjetnosti, kina, filozofije, politike i kritičke teorije u muzički i pop pop kulturalni kontekst.[9][26] Umjetnici su nastojali da odbiju zajedničku razliku između visoke i niske kulture[27] i vrartili se tradiciji umjetničke škole umjetnika kao što su Roksi Mjuzik and Dejvid Boui.[28][6][18] Rejnolds je primijetio preokupaciju među mnogim post-pank umjetnicima kao što su otuđenje, represija, i tehnokratija zapadne modernosti.[29] Među velikim uticajima na razne post-pank umjetnike bili su pisci William S. Burroughs i J. G. Ballard, avangardna politička scena kao što su situacionizam i Dada, i intelektualni pokreti kao što je postmodernizam.[30] Mnogi umjetnici su svoj rad posmatrali u eskplicitno političkim temama.[31] Pored toga, na nekim mjestima, stvaranje post-pank muzike bila je usko vezana za razvoj efikasnih subkultura, koje su igrale važne uloge u produkciji umjetnosti, multimedijalnih performansi, franšiza i nezavisnih izdavačkih kuća povezanih sa muzikom.[32] Mnogi post-pank umjetnici su zadržali antikorporativistički pristup snimanju i umjesto toga su koristili alternativna sredstva za proizvodnju i snimanje muzike.[10] Novinari su takođe postali važan element kulture, a popularni muzički časopisi i kritičari su se uključili u pokret.[33]

Klasični post-pank sastavi[уреди | уреди извор]

The Sound, Section 25, Sad Lovers and Giants, The Chameleons, Orange Juice, The Psychedelic Furs, Devo, The Birthday Party, The Fall, Siouxsie and the Banshees, Lords of the New Church, Joy Division, New Order, Killing Joke, Echo & the Bunnymen, The Cure, Bauhaus, Magazine, Wire, The Jesus and Mary Chain, Talking Heads, Tubeway Army, Crass, Television.

Novi talas[уреди | уреди извор]

Oko 1977. se u Severnoj Americi razvio novi talas koji se uklopio u post-pank. Karakteristika bendova novog talasa jeste da se više usredsređuju na performanse nego na koherentnu strukturu same muzike. Bendovi novog talasa su na primer Teenage Jesus and the Jerks, Glenn Branca, Rhys Chatham, Mars, James Chance and the Contortions, DNA, Bush Tetras, Theoretical Girls, Swans i Sonic Youth.

Post-pank revajvl[уреди | уреди извор]

Početkom 21. veka se iz britanskog i američkog indi roka razvio post-pank revajvl, muzički pravac koji ima jasne karakteristike post-panka. Ova modernija vrsta post-panka je komercijalno daleko uspešnija od klasične post-pank muzike, sa bendovima kao što su The Strokes, Interpol, The Rapture, The Rakes, The Libertines, Franz Ferdinand, The Killers, Editors i Stroszek.

Vidi još[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „www.allmusic.com”. Архивирано из оригинала на датум 13. 11. 2010. Приступљено 11. 11. 2010. 
  2. ^ Greil Marcus, Ranters and Crowd Pleasers, pp. 109
  3. ^ а б в г „Post-Punk”. AllMusic. Приступљено 5. 12. 2014. 
  4. ^ Reynolds 2005, стр. 1.
  5. ^ Reynolds 2005, "On one side were the populist "real punks ... who believed that the music needed to stay accessible and unpretentious, to continue to fill its role as the angry voice of the streets. On the other side was the vanguard that came to be known as postpunk, who saw 1977 not as a return to raw rock 'n' roll but as a chance to make a break with tradition..
  6. ^ а б в Rojek, Chris. Pop Music, Pop Culture. Polity, June 2013. Print. p. 28
  7. ^ Reynolds 2005.
  8. ^ Reynolds 2005, стр. 1, 3.
  9. ^ а б в Kitty Empire (17. 4. 2005). „Never mind the Sex Pistols" - [Rip It Up And Start Again: Post-Punk 1978–1984 – book review]”. The Guardian. Приступљено 17. 2. 2016. 
  10. ^ а б Lezard, Nicholas (22. 4. 2005). „Fans for the memory [Simon Reynolds Rip it Up and Start Again – book review]”. The Guardian. Приступљено 21. 3. 2016. 
  11. ^ „The Quietus | Opinion | Black Sky Thinking | Beyond Rip It Up: Towards A New Definition Of Post Punk?”. The Quietus (на језику: енглески). Приступљено 2022-01-03. 
  12. ^ Stanley, Bob. Yeah! Yeah! Yeah!: The Story of Pop Music from Bill Haley to Beyoncé. W.W. Norton & Co. 14 July 2014. Print.
  13. ^ а б в Rasmus, Agnieszka. Against and Beyond: Subversion and Transgression in Mass Media, Popular Culture and Performance. Cambridge Scholars Publishing, March 2012.
  14. ^ Reynolds 2005, стр. 3, 261.
  15. ^ Reynolds 2005, "They dedicated themselves to fulfilling punk's uncompleted musical revolution, exploring new possibilities by embracing electronics, noise, jazz, and the classical avant-garde.".
  16. ^ Reynolds, Simon (јул 1996). „Krautrock”. Melody Maker. 
  17. ^ Reynolds 2005, стр. xi-xii.
  18. ^ а б Fisher, Mark. "You Remind Me of Gold: Dialogue with Simon Reynolds". Kaleidoscope: Issue 9, 2010.
  19. ^ а б Palacios 2010, стр. 418.
  20. ^ Wilson, Carl (9. 6. 2015). „The Beach Boys' Brian Wilson: America's Mozart?”. BBC. 
  21. ^ Reynolds 2005, стр. 7.
  22. ^ Bannister 2007, стр. 36–37.
  23. ^ O'Hagan, Sean; Vulliamy, Ed; Ellen, Barbara (31. 1. 2016). „Was 1966 pop music's greatest year?”. The Guardian. 
  24. ^ Greene 2014, стр. 173.
  25. ^ а б Dale 2016, стр. 153.
  26. ^ Reynolds 2005, "Those postpunk years from 1978 to 1984 saw the systematic ransacking of twentieth century modernist art and literature ...".
  27. ^ Anindya Bhattacharyya. "Simon Reynolds interview: Pop, politics, hip-hop and postpunk" Socialist Worker. Issue 2053, May 2007.
  28. ^ Reynolds 2005, стр. 3≠.
  29. ^ Reynolds, Simon (13. 2. 1987). „End of the Track”. New Statesman. Приступљено 5. 3. 2017. 
  30. ^ Reynolds 2005, стр. xxxi.
  31. ^ Reynolds 2005, стр. xi.
  32. ^ Reynolds 2005, "Beyond the musicians, there was a whole cadre of catalysts and culture warriors, enablers and ideologues who started labels, managed bands, became innovative producers, published fanzines, ran hipster record stores, promoted gigs and organized festivals.".
  33. ^ Reynolds 2005, стр. 19.

Literatura[уреди | уреди извор]


Грешка код цитирања: Постоје ознаке <ref> за групу с именом „nb“, али нема одговарајуће ознаке <references group="nb"/>