Пређи на садржај

Zlatni standard

С Википедије, слободне енциклопедије

Zlatni standard postoji kada monetarne vlasti[1] imaju dovoljno zlatnih rezervi[2] da pretvore u zlato sav novac stavljen u opticaj[3] po obećanom kursu. Zlatni standard ograničava moć vlada da povećavaju cene prekomernim izdavanjem papirne valute. Tokom Prvog i Drugog svetskog rata, mnoge zemlje su privremeno napustile zlatni standard kako bi finansirale svoje ratne napore. Ovo je dovelo do devalvacije mnogih valuta i rasta cena zlata, jer je investitore privukla relativna sigurnost zlata. Posle Drugog svetskog rata, sporazumima postignutim na konferenciji u Breton Vudsu 1944. godine, stupio je na snagu poslednji zlatni standard po kome su mnoge zemlje vezivale kurs svojih valuta za američki dolar.

Sjedinjene Države su tada obećale fiksnu cenu zlata od 35 dolara po unci. Kao rezultat toga, sve valute vezane za kurs dolara dobile su fiksnu vrednost u smislu zlata. Pod predsednikom Šarlom de Golom, do 1970-ih, Francuska je smanjivala svoje dolarske rezerve kupujući zlato za njih od vlade SAD, smanjujući tako američki ekonomski uticaj u svetu.

Ovo je, zajedno sa finansijskim pritiskom izazvanim Vijetnamskim ratom, primoralo predsednika Ričarda Niksona da 1971. godine ukine zlatni standard, odnosno direktnu konvertibilnost dolara u zlato. Kao rezultat toga, savremene svetske valute su izgubile svoju materijalnu osnovu, a centralne banke, od kojih su mnoge u privatnom vlasništvu, dobile su teorijsku mogućnost da emituju novac u neograničenim količinama.

Robni novac nije pogodan za skladištenje i prenos,[4] pa je postepeno ušao u upotrebu papirni, a odnedavno i elektronski.

Moderno nasleđe i lični zlatni standard

[уреди | уреди извор]

Iako svet više ne funkcioniše na formalnom zlatnom standardu od 1971. godine, koncept „ličnog zlatnog standarda” postao je popularan među investitorima koji traže zaštitu od inflacije.

  • Investiciono zlato kao rezerva: Danas pojedinci kreiraju sopstveni zlatni standard kupovinom poluga i bulionskih kovanica. Ovi fizički aktivi služe kao zaštita u okviru strategije upravljanja rizikom.
  • Transparentnost i cene: Savremena tehnologija omogućava investitorima da u realnom vremenu prate vrednost svojih zlatnih rezervi. Digitalne platforme pružaju uvid u kretanje berzanskih cena, što je ključno za stabilnost portfolija.
  • Predviđanje tržišta: Uz pomoć veštačke inteligencije, analiziraju se korelacije između inflacije i zlata, pomažući investitorima da donose odluke slične onima koje su nekada sprovodile centralne banke.

Značaj u savremenom upravljanju portfolijom

[уреди | уреди извор]

Prema teoriji koju je postavio nobelovac Hari Markovic, zlato je ključni element za diverzifikaciju. Ono sa svojim LBMA sertifikatom predstavlja sigurno utočište koje ne zavisi od fijat valuta.

  1. ^ monetarne vlasti
  2. ^ „Po zlatnim rezervama, Srbija je 54. zemlja na svetu”. www.ekapija.com (на језику: српски). Приступљено 2023-03-22. 
  3. ^ opticaj
  4. ^ prenos

Spoljašnje veze

[уреди | уреди извор]