Пређи на садржај

Šaljiva slika

С Википедије, слободне енциклопедије

Šaljiva slika je tip ilustacije, često animirane, obično u nerealističnom ili polurealističnom stilu. Specifično značenje je vremenom evoluiralo, ali moderna upotreba se obično odnosi na: sliku ili seriju slika namenjenih satiri, karikaturi ili humoru; ili filmska slika koja se oslanja na sekvencu ilustracija svoje animacije. Osoba koja stvara šaljive slike naziva se u prvom smislu termina karikaturistom,[1] a u drugom se smislu obično zove animator.

Koncept je nastao u srednjem veku, a prvo je opisivao pripremni crtež za umetničko delo, poput slike, freske, tapiserije ili vitraža. U 19. veku, počevši od časopisa Panč 1843. godine, šaljive slike su se prvo osnosile na šaljive ilustracije u časopisima i novinama. Početkom 20. veka šaljive slike su prerasle u animirane filmove koji podsećaju na štampane šaljive slike.[2]

Lepa umetnost[уреди | уреди извор]

Šaljiva slika je crtež pune veličine napravljen na čvrstom papiru kao studija ili maketa za sliku, vitraže ili tapiseriju. Takvi crteži su se tipično koristili u izradi freski za tačno povezivanje sastavnih delova kompozicije kada su slikalo na vlažnom malteru tokom više dana (giornat).[3]

Takvi crteži često imaju ubode igle duž obrisa dizajna. Crteži slikara, poput Rafaelovih crteža u Londonu, i primeri Leonardo da Vinčijevih radova, sami su visoko cenjeni. Crtane tapiserije, obično obojene, pratili su tkači na tkalačkom razboju.[2][4]

Štampani mediji[уреди | уреди извор]

Džon Lič, Crtež br.1: Supstanca i senka, 1843, satirični pripremni crtež za freske u Vestminsterskoj palati, korak u stvaranju savremenog značenja „crtanog filma”.

U štampanim medijima šaljiva slika je ilustracija ili serija ilustracija, obično sa humorističkog karaktera. Ova upotreba datira iz 1843. godine, kada je časopis Panć na svojim stranicama primenio termin satirični crteži,[5] posebno skice Džona Liča.[6] Prvi od njih parodirao je pripremne crteže za velike istorijske freske u tada novoj Vestminsterskoj palati.[7] Originalni naslov za ove crteže bio je Lice gospodina Panča je slovo Q, a novi naslov engl. cartoon je bio ironična referenca na samoveličajuće držanje Vestminsterskih političara.

Loker Dejvi Džounsa, šaljiva slika iz 1892. u Panču sera Džona Teniela[8][9]

Ser Džon Teniel — ilustrator Alisinih avantura u zemlji čuda — pridružio se Panču 1850. godine i tokom preko 50 godina je doprineo sa više dve hiljade šaljivih crteža.[10]

Šaljive slike se mogu podeliti na geg karikature, koje uključuju redakcione karikature, i stripove.[11][12]

Moderne geg šaljive slike sa jednim panelom, koje se mogu naći u časopisima, uglavnom se sastoje od jednog crteža sa natpisom koji se nalazi ispod, ili ređe, u govornom balonu.[13] Novinski sindikati su takođe distribuirali geg karikature Mela Kalmana,[14][15][16] Bila Holmana,[17][18] Gerija Larsona,[19][20] Džordža Ličtija,[21][22] Freda Nehera[23][24] i drugih. Mnogi smatraju karikaturistu Njujorkera Pitera Arnoa ocem moderne geg šaljive slike (kao što je i sam Arno činio).[25][26][27][28][29][30] Na spisku magazinskih karikaturista nalaze se Čarls Adams, Čarls Barsoti i Čon Dej. Bil Hoest, Džeri Markus i Virdžil Parč počeli su kao crtači u časopisima i prešli u sindikatne komične stripove. Ričard Tompson je ilustrovao brojne članke u Vašington Postu pre nego što je napravio svoj strip Cul de Sac. Sportska sekcija novina obično je prikazivala šaljive crteže, ponekad uključujući i sindikalne priloge kao što je Sve u Sportu Čestera „Četa“ Brauna.

Uređivačke karikature se nalaze skoro isključivo u novinskim publikacijama i veb sajtovima sa vestima. Iako koriste humor, oni su ozbiljnijeg tona, obično koriste ironiju ili satiru. Umetnost obično deluje kao vizuelna metafora da ilustruje tačku gledišta o aktuelnim društvenim ili političkim temama. Uređivačke šaljive slike često uključuju govorne balone i ponekad koriste više panela. Zapaženi uređivački karikaturisti su Herblok, Dejvid Lou, Džef Maknili, Majk Piters i Džerald Skarf.[2]

Komični stripovi, takođe poznati kao crtani stripovi u Ujedinjenom Kraljevstvu, svakodnevno se nalaze u novinama širom sveta i obično su kratke serije šaljivih ilustracija u nizu. U Sjedinjenim Državama, oni se obično ne nazivaju „crtaćima”, već pre „stripovima”. Bez obzira na to, kreatori komičnih stripova — kao i komičnih knjiga i grafičkih romana — obično se nazivaju „karikaturistima“. Iako je humor najzastupljenija tema, u ovom mediju zastupljeni su i avantura i drama. Neki istaknuti crtači humorističkih stripova su Skot Adams, Čarls Šulc, E. K. Sigar, Mort Voker i Bil Voterson.[2]

Animacija[уреди | уреди извор]

a running horse (animated)
Animirani crtani konj, nacrtan pomoću rotoskopiranja iz Edvard Majbridžovih fotografija iz 19. veka

Zbog stilskih sličnosti između komičnih stripova i ranih animiranih filmova, šaljive slike se mogu odnositi na animaciju, a pojam crtani film se trenutno se koristi za animirane crtane filmove i šaljive slike.[31] Dok animacija označava bilo koji stil ilustrovanih slika viđenih uz brzu zamenu kako bi se stvorio utisak pokreta, pojam crtani film najčešće se koristi za opisivanje televizijskih emisija i kratkih filmova namenjene deci, koji obično sadrže antropomorfirane životinjama,[32] superheroje, avanture dečjih protagonista ili srodne teme.

Tokom 1980-ih godina, engleski termin cartoon je skraćen na toon, pri čemu se počeo odnositi na likove u animiranim produkcijama. Ovaj pojam je popularizovan 1988. godine kombinovanim akcionim/animiranim filmom Ko je smestio Zeki Rogeru, a 1990. godine sledila je animirana TV serija Tini tun aventure.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Merriam-Webster's Dictionary.
  2. ^ а б в г Becker 1959
  3. ^ Constable 1954, стр. 115.
  4. ^ Adelson 1994, стр. 330.
  5. ^ Punch.co.uk. „History of the Cartoon”. Архивирано из оригинала 11. 11. 2007. г. Приступљено 1. 11. 2007. 
  6. ^ Adler & Hill 2008, стр. 30.
  7. ^ „Substance and Shadow: Original Editorial Accompanying "Cartoon, No. I". Victorian web.org. Приступљено 29. 10. 2023. 
  8. ^ Smollett, Tobias (1751). The Adventures of Peregrine Pickle. London: D. Wilson. стр. 66. 
  9. ^ Defoe, Daniel (1726). The four years voyages of capt. George Roberts. Written by himself. стр. 89. 
  10. ^ „Sir John Tenniel”. National Portrait Gallery. Приступљено 26. 8. 2022. 
  11. ^ "A Guy, a Palm Tree, and a Desert Island: The Cartoon Genre That Just Won’t Die", Vanity Fair (retrieved January 8, 2018)
  12. ^ "Cartoons About Therapy from the Past Century (Well, Almost)", The New Yorker (retrieved August 31, 2023)
  13. ^ Bishop 2009, стр. 92.
  14. ^ „Short Cuts, Series 1, The Comfort of Strangers”. BBC Radio 4. BBC. Приступљено 29. 4. 2022. 
  15. ^ Little big man, Stanley Price, The Times, Times, London, February 7, 2004
  16. ^ Mel Calman Архивирано 2009-01-01 на сајту Wayback Machine (LB Hackney) accessed 20 March 2009
  17. ^ "BILL HOLMAN," New York Times (March 21, 1987).
  18. ^ Trickey, Erick. "Quick Draw," Cleveland Magazine, February 2009.
  19. ^ Olsen, Ken (24. 4. 1990). „Larson to give '90 WSU grads unusual sendoff”. Idahonian. (Moscow). стр. 1A. 
  20. ^ Angier, Natalie (28. 4. 1998). „An Amateur of Biology Returns to His Easel”. Science Times. The New York Times. 147 (51,141). стр. F5. 
  21. ^ Ask Art
  22. ^ Contemporary Authors
  23. ^ Fred W. Neher, Number: 523-42-8354; Issue State: Colorado; Issue Date: 1951-1952 via Ancestry.com. U.S., Social Security Death Index, 1935-2014 [database on-line]. Provo, UT, USA:
  24. ^ „University of Colorado: "A Guide to Manuscript Collections" (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 2012-03-07. г. Приступљено 2009-10-03. 
  25. ^ Maslin, Michael (5. 5. 2016). „The Peter Arno Cartoons That Help Rescue The New Yorker”. The New Yorker. Приступљено 2018-09-16. 
  26. ^ Remnick, David, ed. (2005) The Complete New Yorker: Eighty Years of the Nation's Greatest Magazine. New York: Random House.
  27. ^ Angell, R. "Snaps: 1925–1935". The New Yorker, February 23 & March 2, 2015 (90th Anniversary Issue), p. 20.
  28. ^ The Double Life of Peter Arno, *The New Yorker’*s Most Influential Cartoonist
  29. ^ Arno, Peter (as "Peters") (January 17, 1923). Cover Illustration. The Yale Record. New Haven: Yale Record.
  30. ^ Arno, Peter Robert C. Harvey: http://www.anb.org/articles/16/16-00045.html; American National Biography Online February 2000
  31. ^ Walasek 2009, стр. 116.
  32. ^ Wells 2008, стр. 41.

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]