Enci

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Enci
Regioni sa značajnom populacijom
 Rusija (Krasnojarska Pokrajina)237 (2002)
 Ukrajina26 (2001)
Jezici
Enecki, ruski
Religija
Pravoslavlje, šamanizam, animizam
Srodne etničke grupe
Ostali samojedski narodi

Enci (rus. Энцы, engl. Enets) su samojedski narod čiji jezik pripada severnoj grani samojedskih jezika. Naseljavaju istočnu obalu Jeniseja na zapadu sibirskog poluostrva Tajmir u Krasnojarskom kraju Ruske federacije.[1]

Populacija[uredi | uredi izvor]

Prema rezultatima popisa stanovništva Ruske Federacije, Enaca je 2010. bilo 227.[2] Postoje dve podgrupe Enaca, a to su Enci Tundre i Šumski Enci. Enci Tundre čine oko 2/3 ukupnog stanovništva naroda.

Teritorija[uredi | uredi izvor]

Tradicionalna teritorija Enaca Tundre je oblast između reka Jenisej i Pjasina.[1] Leti su živeli u tundri između reka Jenisej i Pura, a zimi su odlazili na jug u šumovitu tundru između reka Mala Heta i jezera Pjasino. Šumski Enci su naseljavali šumu između gradova Igarke i Dudinke.[1]

Jezik[uredi | uredi izvor]

Enecki jezik pripada severnoj grani samojedskih jezika. Postoje dva dijalekta eneckog, a to su enecki tundre i šumski enecki dijalekat.[1] Enecki jezik je najsličniji neneckom jeziku, od koga se odvojio pre oko 1.000-1.500 godina, nakon čega je imao dodir sa nganasanskim jezikom (jezikom istočnih suseda Nganasana).[3] Početkom 21. veka veliki deo Enaca govori ruskim kao maternjim jezikom, a procenat govornika eneckog je u neprestanom opadanju.

Vera[uredi | uredi izvor]

Enci su većinom pravoslavne veroispovesti, ali su održali tradicionalna animistička verovanja i šamanizam.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g „Enci”. „Crvena knjiga naroda Ruske Imperije”. 
  2. ^ „Rezultati popisa 2010. u Rusiji, Nacionalni sastav stanovništva” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 10. 12. 2019. g. Pristupljeno 04. 09. 2017. 
  3. ^ Bolina D. S.; Helimski E. A. (2002). str. 281.—282.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Bolina, D. S.; Helimski, E. A. (2002). „Эneckiй яzыk”. Ur.: V. P. Neroznak. Яzыki narodov Rossii. Krasnaя kniga. Moskva: Academia. str. 378. ISBN 978-5-87444-149-4. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]