Mark Deze

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mark Deze
Datum rođenja(1969-06-19)19. jun 1969.
Mesto rođenjaRenkum, Holandija

Mark Deze (hol. Mark Deuze; Renkum, 19. jun 1969), često pravopisno nepravilno kao „Deuze” ili „Dojze”, jeste holandski komunikolog i profesor za medijske studije na Univerzitetu u Amsterdamu. Centralni dio njegovog rada čini kritički osvrt na interakciju novih medija i društva, naročito u oblasti profesionalne medijske produkcije i upotrebe medija. Opširno je pisao o internet novinarstvu i digitalnoj kulturi.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mark Deze je od 1988. do 1992. godine studirao žurnalistiku na „Fontys Hogeschool“ u Tilburgu. Od 1992. godine studirao je istoriju i komunikacione studije najprije na Free University of Amsterdam, a kasnije na „Randse African University“. Godine 2002. diplomirao je na Univerzitetu u Amsterdamu, gdje ostaje da radi do 2004. godine. Kao Fulbrajtov stipendista odlazi na Univerzitet Južne Kalifornije u Los Anđelesu. Od 2005. godine radi, prvo kao predavač, a zatim kao profesor na Katedri za telekomunikacije na Univerzitetu Indijana u Blumingtonu. Juna 2013. godine, Deze počinje da radi kao profesor novinarstva na Univerzitetu u Amsterdamu. Od 2007. do 2011. godine bio je honorarni profesor novinarstva i novih medija na Univerzitetu u Lejdenu. Kao novinar radio je za „Picture“ u Južnoj Africi, te za „De Telegraaf“ u Holandiji. Kao gostujući profesor predavao je u raznim školama i odeljenjima u oblasti novinarstva, komunikacija i medija u Holandiji, Belgiji, Nemačkoj, Finskoj, Norveškoj, Danskoj, Portugalu, Južnoj Africi, Australiji, Novom Zelandu, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Na društvenim mrežama, sajtova kao što su „De nieuwe reporter” i na svom blogu učestvuje u medijskim debatama.[1].

Istraživanja[uredi | uredi izvor]

Deuz-ova istraživačka interesovanja obuhvataju kulturne i tehnološke konvencije medijske kulture u cjelini i kreativne industrije posebno. To znači da je posebno zainteresovan za profesionalni identitet ljudi koji rade u medijima – novinarstvo, reklamiranje, odnosi s javnošću, film, radio i televizija, veb dizajn. Ovi stručnjaci su najdirektnije pogođeni širokim društvenim trendom kulturne produkcije u kojoj je razlika između pravljenja i korišćenja medija nestala. Mark Deze se fokusira na život potpuno uronjen u medijima, gde se sva naša iskustva oslanjaju na medije – medijski život.

Mark Deze smatra da postoje četiri vrste onlajn novinarstva. Kao kriterijum za ovu podelu uzima dva fenomena i njihov međusobni odnos : urednički sadržaj i javnu povezanost uz pomoć veb strane. Urednički sadržaj, po njemu, definisan je kao sve ono što novinar konstruiše, stvori i publikuje na onlajn izdanju. Misli se pri tome i na pisanu reč, slike, audio zapise. A pod javnom povezanošću podrazumeva javnu komunikaciju, koja je i slobodna ili, kako on to označava komunikacija bez formalnih prepreka u pristupu. Onlajn novinarstvo, prema Deuzu, ima nekoliko vrsta organizacije sadržaja na stranicama:

  • vodeće informativne strane,
  • indeks i kategorijske stranice
  • metastranice i komentatorske stranice
  • zajedničke stranice i stranice za diskusiju.

Glavna zajednička osobina ovih vrsta onlajn stranica jeste kompjutersko okruženje i određenost kompjuterskim softverskim i hardverskim programima.[2] Nelinearan stil izvještavanja jedan je od imperativnih uslova dobrog onlajn novinarstva, smatra Mark Deze. Pored ove determinante navodi i posjedovanje originalnog sadržaja, koji se postiže :

  • pisanjem novinarskog teksta kombinovanjem tehnike izvještavanja i analize
  • korišćenjem više izvora – u smislu da se lakše može proširiti broj izvora
  • upućivanjem na temu istraživanja kroz linkove i pod-linkove.

Svi ovi elementi određuju respektabilnost onlajn novinarstva u svijetu kulture internet medija.[3]Za pisanje na vebu veliki značaj ima i razlikovanje hipertekstualnosti onako kako je to činio Mark Deze. On razlikuje dvije vrste onlajn hipertekstualni, zavisno od toga na šta upućuju. Unutrašnju hipertekstualnost – koja ne otvara put do nekog novog sadržaja već spiralno vodi do odabranog dela istog sadržaja. Spoljna hipertekstualnost – upućuje hiperlinkovina na neke druge sadržaje na vebu. Ova vrsta primjenjuje rizomski koncept kretanja kroz mrežne tekstove i sadržaje druge vrste. Ova vrsta je kompleksija i primjenjuju je samo razvijeniji veb-sajtovi.

Interaktivnost na mreži dominantan je potencijal veba. Po Marku Deuz-u, svetska mreža može imati tri oblika interaktivnosti:

  • navigacionu interaktivnost
  • funkcionalnu interaktivnost
  • prilagodljivu interaktivnost

Navigacioni djelovi veb-sajta često su jednostavan oblik interaktivnosti. To je dvosmerna aktivnost koju korisnik čini uz uputstvo softvera ili urednika stranice. Ove vrste interaktivnosti imaju svi sajtovi, jer su sastavni delovi operativnog sistema kompjutera. Funkcionalna interaktivnost ostvaruje se preko direktnih linkova, sistema oglasne table. Ovaj oblik je vrlo čest na sajtovima, i pored navigacione interaktivnosti, čini najrazvijenije oblike interaktivnosti. Prilagodnjiva interaktivnost je veoma sofisticirana. One treba da prilagode svoj sadržaj zahtevu posetioca sajta.[4]Još jedan nivo interaktivnosti koju predlaže Deze je zapažajuća interaktivnost stranice, koja se zasniva na merenju stepena posećenosti sajta. Analiza i praćenje javnog interesa za sadržaj određenog sajta podrazumeva i mjerenje pokazanog interesa za pojedine delove onlajn sadržaja, konstrukciju sadržaja sajta u skladu sa zahtjevima, ali i podsticaj urednika za postavljanje nekih sadržaja na sajt u najčešće traženom formatu. Jedan od načina da se ostvari ovakva analiza jeste praćenje adresara posetioca teksta. Iz tog elektronskog sandučića može se odrediti ne samo koliko ima posjetilaca, na kojim delovima sajta se najviše zadržavaju, a gde najmanje. To je snažna i pouzdana povratna informacija, koja omogućava organizaciju medijskog sajta i pripremu njegovog sadržaja u skladu sa realnim potrebama i interesovanjima korisnika.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.indiana.edu/~telecom/people/faculty/deuze.shtml Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. jun 2014), preuzeto 20. 6. 2014, u 16 : 55
  2. ^ Tapavički Duronjić T, Kompjuterska kultura I moderni mediji, Filozofski fakultet, Banja Luka, 2008, (pp. 67)
  3. ^ Tapavički Duronjić T, Kompjuterska kultura i moderni mediji, Filozofski fakultet, Banja Luka, 2008. (pp. 74.)
  4. ^ Tapavički Duronjić T, Kompjuterska kultura i moderni mediji, Filozofski fakultet, Banja Luka, 2008.(pp. 83.)