Morski led

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Izlomljeni delovi arktičkog morskog leda sa snežnim pokrivačem.

Morski led nastaje smrzavanjem morske vode. Pošto je gustina leda manja od gustine vode, led pluta po površini okeana. Morski led pokriva oko 7% površine Zemlje i oko 12% svetskog okeana.[1][2][3] Najveći deo svetskog morskog leda nalazi se u polarnim regionima, pa se tako deli u dva bloka. Prvi blok se naziva Arktički ledeni blok i nalazi se u Severnom ledenom okeanu, a drugi je Antarktički ledeni blok i on se nalazi u Južnom okeanu. U zavisnosti o vetra, morskih struja i temperaturnih oscilacija, morski led može biti veoma dinamičan i dovesti do stvaranja širokog spektra ledenih tipova i pojava.

Morski led se može smatrati suprotnošću ledenih bregova, koji predstavljaju komade leda koji su otpali od ledenih klifova ili lednika i upali u okean.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Satelitski snimak formiranja morskog leda u blizini ostrva Sent Metju

Morski led se ne stvara, a i ne topi jednostavno. Tokom svog životnog veka veoma je dinamičan, a na to najviše utiču vremenski uslovi. Da bi došlo do nastanka morskog leda potrebno je da samo gornji sloj vode bude na tački smrzavanja.[4]

Ruski naučnik Vladimir Vize posvetio je svoj život proučavanju Arktičkog ledenog bloka i razvio svoju teoriju o naučnoj predikciji stanja leda, zbog koje je bio veoma cenjen u akademskim krugovima. Primenom ove teorije na Karsko more otkrio je jedno ostrvo koje nosi njegovo ime.

Opšte karakteristike i dinamika[uredi | uredi izvor]

Hipotetički scenario dinamike morskog leda koji pokazuje neke od najčešćih karakteristika morskog leda.

Morski led jednostavno ne raste i topi se. Tokom svog životnog veka, veoma je dinamičan. Usled kombinovanog delovanja vetrova, struja, kolebanja temperature vode i temperature vazduha, površine morskog leda obično prolaze kroz značajnu količinu deformacija. Morski led se klasifikuje prema tome da li je u stanju da pluta ili ne, i prema njegovoj starosti.

Brzi led naspram nanošenja (ili pakovanja) leda[uredi | uredi izvor]

Morski led se može klasifikovati prema tome da li je vezan (ili zamrznut) za obalu (ili između plićaka ili prizemljenih santi leda). Ako je pričvršćen, zove se kopneni led, ili češće, trajni led. Alternativno i za razliku od trajnog leda, plutajući led se javlja dalje od obale u veoma širokim oblastima i obuhvata led koji se slobodno kreće sa strujama i vetrovima. Fizička granica između trajnog leda i plutajućeg leda je granica trajnog leda. Zona leda može se dalje podeliti na zonu smicanja, marginalnu zonu leda i centralno pakovanje.[5] Plutajući led se sastoji od santi, pojedinačnih komada morskog leda prečnika {convert|20|m|ft}} ili više. Postoje nazivi za različite veličine santi: male – 20 do 100 m (66 do 328 stopa); srednje – 100 do 500 m (330 do 1.640 stopa); velike – 500 do 2.000 m (1.600 do 6.600 stopa); ogromne – 2 do 10 km (1,2 do 6,2 milje); i džinovske – više od 10 km (6,2 mi).[6][7] Termin pakovani led se koristi bilo kao sinonim za lebdeći led,[6] ili da označi zonu lebdećeg leda u kojoj su sante gusto zbijene.[6][7][8] Celokupni morski ledeni pokrivač se naziva ledena nadstrešnica iz perspektive podmorničke navigacije.[7][8]

Klasifikacija na osnovu starosti[uredi | uredi izvor]

Druga klasifikacija koju naučnici koriste za opisivanje morskog leda zasniva se na starosti, odnosno na stepenu njegovog razvoja. Ove faze su: novi led, nilas, mladi led, prvogodišnjak i stari.[6][7][8]

Novi led, nilas i mladi led[uredi | uredi izvor]

Nilas u Bafinovom zalivu

Novi led je opšti termin koji se koristi za nedavno zamrznutu morsku vodu koja još ne čini čvrsti led. On se može sastojati od krhkog leda (ploče ili zrna leda suspendovanih u vodi), bljuzgavice (sneg zasićen vodom) ili šuge (spužvaste bele grudvice leda prečnika nekoliko centimetara). Drugi termini, kao što su masni led i palančinkasti led, koriste se za akumulacije kristala leda pod dejstvom vetra i talasa. Kada morski led počne da se formira na plaži sa blagim nadimanjem, mogu se stvoriti ledena jaja do veličine lopte.[9]

Nilas označava morsku ledenu koru debljine do 10 cm (3,9 in). Savija se bez lomljenja oko talasa i bubri. Nilas se dalje mogu podeliti na tamni nilas – debljine do 5 cm (2,0 in) i veoma tamne i svetle nilase – debljine preko 5 cm (2,0 in) i svetlije boje.

Mladi led je prelazna faza između nilasa i leda prve godine i kreće se u debljini od 10 cm (3,9 in) do 30 cm (12 in). Mladi led se dalje može podeliti na sivi led – 10 cm (3,9 in) do 15 cm (5,9 in) u debljini i sivo-beli led – od 15 cm (5,9 in) do 30 cm (12 in) u debljini. Mladi led nije tako fleksibilan kao nilas, već ima tendenciju da se lomi pod dejstvom talasa. Pod kompresijom formira ili splav (u fazi sivog leda) ili greben (u fazi sivo-belog leda).

Morski led prve godine[uredi | uredi izvor]

Razlika između 1. godine morskog leda (FY), 2. godine (SY), višegodišnjeg (MY) i starog leda.

Morski led prve godine je led koji je deblji od mladog leda, ali nije rastao duže od jedne godine. Drugim rečima, to je led koji raste u jesen i zimu (nakon što prođe kroz novi led – nilas – mladi led stadijume i dalje raste), ali ne preživi prolećne i letnje mesece (već se otopi). Debljina ovog leda se obično kreće od 0,3 m (0,98 ft) do 2 m (6,6 ft).[6][7][8] Led prve godine se dalje može podeliti na tanak (30 cm (0,98 ft) do 70 cm (2,3 ft)), srednji (70 cm (2,3 ft) do 120 cm (3,9 ft)) i debeli (>120 cm (3,9 ft)).[7][8]

Stari morski led[uredi | uredi izvor]

Stari morski led je morski led koji je preživeo najmanje jednu sezonu topljenja (tj. jedno leto). Iz tog razloga, ovaj led je generalno deblji od morskog leda prve godine. Stari led se obično deli na dve vrste: drugogodišnji led, koji je preživeo jednu sezonu topljenja i višegodišnji led, koji je preživeo više od jedne sezone. (U nekim izvorima[6] stari led je star više od 2 godine.) Višegodišnji led je mnogo češći na Arktiku nego na Antarktiku.[6][10] Razlog za to je što se morski led na jugu spušta u toplije vode gde se topi. Na Arktiku, veći deo morskog leda je zatvoren kopnom.

Pokretačka snaga[uredi | uredi izvor]

Dok je trajni led relativno stabilan (zato što je vezan za obalu ili morsko dno), lebdeći (ili pakovani) led prolazi kroz relativno složene procese deformacije koji na kraju dovode do tipičnog širokog spektra pejzaža morskog leda. Vetar je glavna pokretačka snaga, zajedno sa okeanskim strujama.[1][6] Koriolisova sila i nagib površine morskog leda su takođe važni.[6] Ove pokretačke sile izazivaju stanje stresa u zoni drift leda. Protok leda koja se približava drugom i gura se protiv njega stvoriće stanje kompresije na granici između njih. Ledeni pokrivač takođe može doživeti stanje napetosti, što dovodi do divergencije i otvaranja pukotina. Ako dve ploče lebde bočno jedna pored druge dok ostaju u kontaktu, to stvoriti stanje smicanja.

Deformacija[uredi | uredi izvor]

Deformacija morskog leda je rezultat interakcije između ledenih ploča, dok se one guraju jedna protiv druge. Rezultat može imati tri tipa karakteristika:[7][8] 1) Splavni led, kada jedan komad nadjača drugi; 2) Pritisni grebeni, linija slomljenog leda koja se primorava nadole (da bi se formirala kobilica) i nagore (da bi se napravilo jedro); i 3) hamok, brežuljak slomljenog leda koji formira neravnu površinu. Greben smicanja je greben pod pritiskom koji se formira pod smicanjem – teži da bude linearniji od grebena izazvanog samo kompresijom.[7][8] Novi greben je nedavna karakteristika – ima oštre grebene, sa bočnim nagibom pod uglom većim od 40 stepeni. Suprotno tome, istrošeni greben je onaj sa zaobljenim grebenom i sa stranama nagnutim pod uglom ispod 40 stepeni.[7][8] Stamuhi su još jedna vrsta gomilanja, ali su uzemljena i stoga su relativno nepokretna. Oni su rezultat interakcije između trajnog leda i plutajućeg leda.

Ravni led je morski led koji nije deformisan i stoga je relativno ravan.[7][8]

Vođice i polinije[uredi | uredi izvor]

Vođice i polinije su oblasti otvorene vode koje se javljaju unutar morskog leda iako su temperature vazduha ispod nule, i obezbeđuju direktnu interakciju između okeana i atmosfere, što je važno za divlje životinje. Vođice su uske i linearne - variraju u širini od metar do kilometra. Tokom zime, voda u vođicama se brzo smrzava. One se koriste u navigacione svrhe – čak i kada se ponovo zamrznu, led u njima je tanji, što omogućava ledolomcima pristup lakšoj putanji prolaza i podmornicama da lakše izranjaju. Polinije su ujednačenije veličine od vođica i takođe su veće – prepoznaju se dva tipa: 1) toplotno-senzibilne polinije, uzrokovane podizanjem toplije vode i 2) latentno-toplotne polinje, koje su rezultat postojanih vetrova sa obale.[6]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Wadhams, Peter (1. 1. 2003). „How Does Arctic Sea Ice Form and Decay?”. Arctic theme page. NOAA. Arhivirano iz originala 6. 3. 2005. g. Pristupljeno 25. 4. 2005. 
  2. ^ Weeks, Willy F. (2010). On Sea Ice. University of Alaska Press. str. 2. ISBN 978-1-60223-101-6. 
  3. ^ Shokr, Mohammed; Sinha, Nirmal (2015). Sea Ice - Physics and Remote Sensing. John Wiley & Sons, Inc. ISBN 978-1119027898. 
  4. ^ Barry, Roger G.; Blanken, Peter D. (2016). Microclimate and Local Climate. Cambridge University Press. str. 189. ISBN 978-1-316-65233-6. 
  5. ^ Leppäranta, Matti (2005). The Drift of Sea Ice. Springer. ISBN 978-3-540-40881-9. 
  6. ^ a b v g d đ e ž z i NSIDC All About Sea Ice
  7. ^ a b v g d đ e ž z i Environment Canada Ice Glossary
  8. ^ a b v g d đ e ž z WMO Sea-Ice Nomenclature
  9. ^ Murray, Jessica (7. 11. 2019). „Thousands of rare 'ice eggs' found on beach in Finland”. The Guardian. 
  10. ^ Wadhams, P. (2000). Ice in the Ocean. CRC Press. ISBN 978-90-5699-296-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]