Hrišćanstvo u Kini

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nestorijanska stela iz 781. godine

U Kini se danas kao hrišćanin izjašnjava oko 7% od ukupnog kineskog stanovništva, odnosno oko 130 miliona ljudi.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Prvo širenje Jevanđelja u Kini vezuje se za apostola Tomu, mada danas ne postoje direktni dokazi o njegovom prisustvu, niti njegovih učenika iz tog doba.

Prvi dokumentovani dokaz kineskog primanja hrišćanstva datira iz 7. veka, za vreme vladavine dinastije Tang (618—907.). Veruje se da su prvi u Kinu stigli nestorijanci, mada preovlađuje mišljenje da se radi o Antiohijskoj bogoslovskoj školi iz koje su oni potekli. 635. godine mala grupa misionara, predvođena episkopom Alobenom došla je iz Persije u Čang'an, u to vreme - u prestonicu Kine. Oni su srdačno primljeni u carskom dvoru, i naloženo im je da prenesu hriščanske tekstove u biblioteku carske palate. U kineskoj kulturi, njihovo učenja poznato je kao "JINGJIANG" u prevodu "religija svetlosti".[2]

638. godine car Tai-cung prvi put u istoriji Kine izdao je edikt o toleranciji, tako da je hriščanstvo postalo dozvoljena religija. Car je takođe dao naređenje da se izgradi manastir u glavnom gradu sa 21 monahom. Nakon toga hrišćanski manastiri pojavljuju u svim okruzima u zemlji, kojih je tada bilo četiri.

U periodu od 7.-9. veka većina hrišćanskih spisa prevedena je na kineski jezik.

845. godine car Utszun izdao je dekret o raspuštanju hrišćanskih manastira, kao i budističkih i taoističkih. Nakon toga, crkva u Kini je prestala da postoji.

2014. godine kineski arheolozi otkrili su rano hrišćansko groblje koje sadrži ostatke hrišćana u provinciji Henan, u kompleksu pećina u blizini grada Luoiang, što potvrđuje činjenicu širenja hrišćanstva u Kini u 7. veku.[3].

Katolički misionari[uredi | uredi izvor]

Prvi poznati katolički misionari u Kini, bili su pripadnici Reda Bratstva Malih. 1234. godine franjevački misionar Đovani Montecorvino osnovao je prvu katoličku misiju u Pekingu. Do kraja 18. veka u Kini je bilo oko 30 hiljada katolika.

Aktivnosti jezuita[uredi | uredi izvor]

Novi podsticaj za razvoj katolicizma u Kini je povezan sa aktivnostima jezuita. 1579. godine čuveni jezuita, Alesandro Valignano osnovao je jezuitsku misiju u Kini. Jezuiti su predstavili Kinezima dostignuća evropske civilizacije. Njihov autoritet je omogućio da i drugi katolički misionari tokom veka slobodno deluju na celoj teritoriji Kine. Ali aktivnost evropskih misionara je, ubrzo, počeo da izaziva nezadovoljstvo u vladi i među masama. 1784. godine aktivnosti jezuita u Kini su zabranjene, ali oni nastavljaju da rade na polu-legalno. Krajem 18. veka intenzivira se progon katolika, ali njihov uticaj je ostao.

Pojava Pravoslavne Crkve u Kini[uredi | uredi izvor]

Prvi pravoslavni u Kini su postali albazinci - ruski zarobljenici koji su krajem 18. veka primljeni u carsku gardu. Takođe je poznato da je u 1692. godine više kineza, uključujući i jednog mandarina, su kršteni u Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Zainteresovan za širenje pravoslavlja u Kini, Petar I poslao je pravoslavne misionare u Peking. Kineska vlada ih je smatrala svojim državni službenicima pravoslavne sveštenike. U ovom položaju, pravoslavni sveštenici u Kini su bili sve do sredine 18. veka.

Sredinom 19. veka, zajedno sa evropskim trgovcima pohrlili su u Kinu hrišćanski misionari iz Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, uglavnom protestanata. Mnoge hrišćanske zajednice u Kini uspeče su da izgradi crkve, skloništa, obrazovnih i medicinske ustanove. Međutim, ovo je prouzrokovalo rastuće konfrontacije od strane kineskog stanovništva. Na prelazu iz 19.-tog u 20. vek, došlo je do Bokserskog ustanka, kojim je zahtevano da se Kina očisti od strane dominacije. Ustanici su zatražili od kineskih hrišćana da se odreknu svoje vere ili će biti ubijen.

Nakon Bokserskog ustanka[uredi | uredi izvor]

Nakon revolucije, tokom koje je ugušen Konfučijanizam i tradicionalne nehrišćanski religije u Kini je došlo do religijskog vakuuma, koji je ubrzo ispunolo hrišćanstvo. Masovna krštenja usledila su kao posledica prethodnog aktivnog rada evropskih misionara, uključujući i prevođenje hrišćanske duhovne literature na kineski jezik ruske duhovne misije.

U periodu 1920—1930. u Kini je došlo do povećanja broja pravoslavnih, uglavnom na račun imigranata iz Rusije. Tokom japanske agresije na Kinu 1930—1940. kineski hrišćani bili su simbol otpora japanskoj okupaciji, koja je propagirala kult boginje Amaterasu.

U vreme osnivanja Narodne republike Kine 1949. godine Kina je imala oko 1,8 miliona hrišćana. Cilj Komunističke partije Kine bio je da se stvori besklasno društvo, gde će religija biti ukinuta. Do sredine 1950-ih proterani su svi hrišćanski misionara, čiji broj je bio oko 6.200 ljudi. Crkvama u Kini je zabranjeno da održavaju odnose sa institucijama i udruženjima u inostranstvu. Tokom takozvane kineske kulturne revolucije (1966—1976) versko delovanje je bilo gotovo potpuno potisnuto.

Tokom vladavine Deng Sjaopinga, od 1979. godine ispovedanje vere je ponovo dozvoljeno.

Trenutna situacija[uredi | uredi izvor]

Danas, sloboda veroispovesti je navedena u Ustavu samo za sledeće državno priznate religije: katolicizam i pravoslavlje, protestantizam, budizam, taoizam i islam. I pored toga na snazi je zabrana delovanja verskih organizacija koja imaju centre u inostranstvu, tako da su mnogi hrišćani i dalje progonjeni.[4].

Na osnovu zaključaka o stanju ljudskih prava Udruženje ČajnaEjd, nivo progona hrišćana u 2011. godini (u poređenju sa 2010) porastao je za 42,5%.[5]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hill, Henry, ed (1988). Light from the East: A Symposium on the Oriental Orthodox and Assyrian Churches. Toronto, Canada. str. 108—109
  2. ^ Sun 2013, str. 86.
  3. ^ V Kitae obnaruženo zahoronenie nestorianskih hristian.
  4. ^ Luke Wesley. Is the Chinese Church Predominantly Pentecostal? [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. septembar 2015) Asian Journal of Pentecostal Studies 2004, s. 225-254
  5. ^ V Kitae usilivaюtsя presledovaniя hristian[mrtva veza]

Literatura[uredi | uredi izvor]