Разговор:Petar Svačić

Први поднаслов

O događaju iz knjige hrvatskog istoričara Tomislava Raukara, "Hrvatsko srednjovjekovlje", Školska knjiga, Zagreb, 1997, str. 58, 59, ISBN 953-0-30703-9,

Autorska sinteza poznatih izvora i fragmenata:

Uzaludni Petrov otpor

Ne znamo smijemo li taj ostatak Hrvatske na početku posljednjeg desetljeća XI. stoljeća nazvati kraljevstvom. Pričajući o Ladislavovu pohodu u Hrvatsku, južno od Gvozda, Toma Arhiđakon nigdje ne spominje hrvatskog kralja, nego tvrdi da se Arpadović sukobljavao sa hrvatskim plemenima. Ali ni opis prolaza križara kroz Hrvatsku godine 1096, na početku Prvoga križarskog rata, također nigdje ne spominje nekog vladara slavenske zemlje, sve do dolaska križara u Duklju kralja Bodina .Ta šutnja ne znači da 1096. god. nitko nije bio na čelu Hrvatske, dapače gotovo je sigurno da je kralj Petar već vladao brdskim dijelovima Hrvatske, ali se na onom njezinom dijelu kojim su prolazili križari njegova vlast nije osjećala. Ne znamo, na žalost, točnije kojim su dijelom Hrvatske križari prolazili, jer Rajmund od Agilesa samo općenito govori „slavenskoj zemlji“, Vilim Tirski još općenitije o „Dalmaciji“. Ali, obojica se slažu da je zemlja kojom su se križari teško probijali bila brdovita, puna šuma i riječnih tokova, a zrak maglovit jer je ta zemlja „gotovo čitava močvarna“ .Takav opis puta duž istočnojadranske obale poklapa se sa izvještajem jednog arapskog putopisca s kraja IX. stoljeća koji kaže da put od Splita do Mletaka vodi „jedan mjesec dana kroz ritove i šume“ . Gdje bismo tako ocrtani prostor potkraj IX. stoljeća mogli potražiti na istočnom Jadranu? Križari su, po svoj prilici, dijelom slijedili morsku obalu, dijelom zalazili u unutrašnjost, pri čemu su zaobilazili dalmatinske gradove, jer ih u opisu puta ni ne spominju. Do Senja su, vjerojatno, išli starom rimskom cestom koja je vodila iz Akvileje, a zatim su prelazili u unutrašnjost Hrvatske. Na tom prostoru, kao i kasnije u dolini Neretve, bilo je dosta močvarna zemljišta , pa i riječnih tokova. Ne udaljujući se previše od jadranske obale, križari nigdje nisu susreli organiziranu vlast hrvatskog kralja, niti u bližem zaleđu dalmatinskih gradova između rijekâ Zrmanje i Cetine. Ako je, pak, sjedište posljednjeg hrvatskog kralja, kako to svjedoči Šimun de Keza, bilo u Kninu, onda to znači da je u sredini 90-tih godina XI stoljeća prostor hrvatskog kraljevstva bio politički razmrvljen, odnosno da je područje vladanja hrvatskog kralja bilo ograničeno. Kralj Petar je, po svoj prilici, vladao samo brdskim dijelovima Hrvatske, podalje od jadranske obale, pa je osnovica njegove vlasti bila skromna, a po tome i mogućnost njegova otpora Arpadovićima. Petar se uza sve to pokušao suprostaviti Ugrima jer su zaprijetili njegovoj vlasti.

Kada je Ladislavov nasljednik Koloman poslao godine 1097. svoju vojsku iz Panonije prema Jadranu da u Biogradu dočeka normansku princezu Buzilu, ugarskoj se vojsci „u planinama koje se nazivaju Gvozd“ suprostavio kralj Petar. Njegov je pokušaj otpora bio uzaludan. U sukobu sa Kolomanovom vojskom Petar je poražen i ubijen. Nakon njegove pogibije vrela šute o Hrvatskoj sve do godine 1102. i vijesti da je Koloman u Biogradu okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije. Hrvatska je ušla u novu, bitno drugačiju, etapu srednjovjekovlja.

--North~wind