Jeremija Gagić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jeremija Gagić
Datum rođenja(1783-05-01)1. maj 1783.
Mesto rođenjaPretokeOsmansko carstvo
Datum smrti1859.(1859-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (75/76 god.)

Jeremija Gagić (Pretoke kod Kragujevca 1. maj 1783. — Mleci 1859) bio je sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta iz Prvog srpskog ustanka i ruski diplomata.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Kao stočarski trgovac u Zemunu održavao je veze sa srpskim ustanicima. U martu 1806. prešao je u Srbiju i stupio u službu Praviteljstvujuščeg sovjeta, najpre kao pisar, a zatim kao drugi sekretar.

U avgustu 1806. otišao je u Trst sa Avramom Lukićem radi traženja pomoći za ustanike od tamošnjih srpskih trgovaca. U novembru 1806 je otišao kod ausrijskog cara u Beču radi otvaranja granice prema Srbiji, a u martu 1807. kao član deputacije odlazi u glavni stan ruske Dunavske vojske radi dogovora o pomoći i zajedničkoj akciji protiv Turske.

U toku svog rada Gagić je pripadao rusofilskoj struji Karađorđevih protivnika. Kad je krajem 1807 otpušten iz službe, postao je sekretar Milenka Stojkovića, koga je do kraja podržavao u njegovoj borbi protiv Karađorđa. Po izgnanju Stojkovića 1811. i Gagić, je napustio Srbiju i prešao u rusku službu, najpre kod Dunavske vojske, a od februara 1813. u Ministarstvo spoljnih poslova.

Carska gramata Nikolaja I Jeremiji Gagiću za zasluge u ruskoj diplomatskoj službi

U decembru 1815. premešten je u ruski konzulat u Dubrovniku, gde je ostao do 1856. sa zvanjem vicekonzula. Kao nagradu za dugogodišnju službu dobio je 1850. plemićku titulu.

Gagić je imao i važnu političku ulogu, jer su se preko dubrovačkog konzulata, potčinjenog ruskom poslanstvu u Beču, održavali neposredni rusko-crnogorski odnosi. Otuda je Gagić imao tesne veze sa Crnom Gorom i bio glavni izveštač ruske vlade o tamošnjim prilikama. Nastojao je da razvoj u Crnoj Gori, posebno njen odnos s Turskom i Austrijom, kanališe prema intencijama zvanične ruske politike. U tom duhu je i njegova podrška delatnosti Ivana Vukotića i Mateja Vučićevića 1831—32. Svoju misiju ponekad je obavljao i direktnim intervencijama u samoj Crnoj Gori 1832, 1837. i 1851.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pavle Rovinski:Vladika Petar Petrović Njegoš i Jeremija Gagić, ruski konzul u Dubrovniku, Javor 1886, 13;
  • Lazar Arsenijević Batalaka: Istorija Prvog srpskog ustanka, I—II, 1898—99;
  • Dušan Vuksan: Gagićeva misija 1832 u Crnoj Gori, Zapisi, 1938, 18;
  • Radosav Perović: Dnevnik Jeremija Gagića, Bratstvo, 1939, 38;
  • R. Dragićević: Crna Gora za vrijeme drugog Njegoševog odlaska u Rusiju, Istorijski zapisi 1952, 8;
  • R. Dragićević:Crna Gora krajem 1851, Istorijski zapisi 1953, 9;
  • Dušan Perović, Upravnik muzeja prvog srpskog ustanka, Beograd, Encuklopedija Jugoslavije JLZ „Miroslav Krleža“ (E-HRV) tom 4 str. 299.