Ljuma (oblast)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Albanska plemena i bajraci na karti Franca Sejnera iz 1918. godine. Pleme tj. oblast Ljuma obeležna je brojem 37.

Ljuma je oblast koja se nalazi u severoistočnom delu Albanije i jugozapadu Metohije i naziv istoimenog plemena.[1] Oblast uključuje istoimeno selo Ljuma, koja se nalazi u Albaniji. Ljumu na severu i severozapadu okružuje oblast Has, Fan i Oroš, Reči i M’uja i Uja na jugu, Gornja Reka, Gora i Opolja na istoku i Verini i Prizren na severu.[2]

Samo mali deo oblasti, polovina istorijskog bajraka Terthora, se nalazi unutar granica Srbije, nedaleko od grada Prizrena na granici sa Albanijom.

Žene iz oblasti Ljume obučene u narodnoj nošnji na festivalu.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Oblast Ljuma se prvi put u pisanim izvorima pominje u 16. veku (1571—1591), kao nahija Pećkog sandžaka. U 17. veku albanski biskup Frang Bardi pominje oblast Ljumu kao najistočniju granicu rimokatilčke eparhije Sape.[2] Službenik pri srpskom konzulatu u Prištini Branislav Nušić je u svom putopisu iz 1894. godine podvlači „Ljuma je do osamnaestog stoleća sva bila srpska”. Nušić je u Ljumi boravio dvadesetak dana i zabeležio je da je u Ljumi do 1820. godine mnogo ljudi govorili srpski jezik. Ivan Jastrebov, ru­ski kon­zul u Pri­zre­nu, pominje kako su mu Ljumani pričali da su njihovi ocevi još govorili srpski. Imena sela u Ljumi za­dr­ža­la su se i danas još srpska, ta­ko: Topoljane, Pobreg, Novo Selo, Gostilj, Dobruša, Vranica itd. U svim ljumskim selima drži se još slava, i to po starom običaju; go­sti se go­ste po tri da­na. Najviše se slavi Sv. Nikola, Sv. Dimitrije, Sv. Đorđe i Sv. Ilija”.

Smatra se da je pre 18. veka timarski sistem zamenio samoupravni sistem bajraka.[3] Ljuma je imala 7 bajraka:[2]
1. Bajrak Rafša (bajraktar ​​je bio centriran u Bicaju)
2. Bajrak Tejdrine (bajraktar ​​je bio centriran u Ujmištu, a zatim u Domaju)
3. Bajrak Ćafa (bajraktar ​​je bio centriran u Buštrici)
4. Bajrak Kalisi (bajraktar ​​je bio centriran u Zala-Kalisu)
5. Bajrak Radomir (bajraktar ​​je bio centriran u Tejsu)
6. Bajrak Čaja (bajraktar ​​je bio centriran u Fšatu)
7. Bajrak Topojane (bajraktar ​​je bio centriran u Brekiji)

Ljuma u vreme Jastrebova[uredi | uredi izvor]

Ivan Jastrebov je pisao o ovome kraju. Tedrina je predeo iza Drima u granicama — s juga Ljurska reka, sa zapada planine Zep i Dronja, sa severa Drim kod Vezirova mosta i sa istoka Drim. U sastav Tedrine ulaze Arnja (Aren) i Seroj (Siroj), a sama Tedrina (Zadrima) nalazila se krajem 19. veka pod upravom ljumskog kajmakama i činila je deo Ljumskog okruga. Ljuma se delila u vreme turske vlasti na bajrake. Bilo je sedam bajraka: Tedrinski, Ljumski, Tropojski, Čajlja, Bušterica, Radomir i Kalis.

U vreme Jastrebova Tedrina je imala ova sela: Ujmište (140 kuća), Aren (Albanija) (Mekšaj i Mogis) (50 kuća), Siroj (Sroj-Seroj) (120 kuća), Mamiz (70 kuća), Koliš (80 kuća). Sve skupa 460 kuća.

Bajrak Ćafa. U njemu su dva bajraka: Buštrinički i Radomirski. Buštericu čine sledeći rejoni: Kenan (20 kuća),Đabr (Đabrica) (15 kuća), Paljuš (50 kuća), Đinaj (40 kuća), Đeđaj (45 kuća), Vasija (40 kuća), Vilja (50 kuća), Miskaj (20 kuća). Ukupno 280 kuća.

Ćafa Radomir su činila ova sela: Radomir, Đamajs (tu je bila džamija) i Rošaj (Ljušaj) (100 kuća u ova tri sela), Stredok (imao džamiju) (80 kuća), Černevo (50 kuća), Šulan (30 kuća), Bifuč (20 kuća), Dodaj (50 kuća), Dobranč (40 kuća), Černevo (80 kuća), Pljoštan (80 kuća). Ukupno 530 kuća. Između Dodaja i Černeva je bilo mesto s ruševinama koje nose naziv Talamas-Tolambas-Tulumbas. Na vrhu planine je manastir sa grobljem. Vrata manastira su još bila vidljiva na južnoj strani. Manjih crkava je bilo mnogo u gotovo svakom selu. Sve su oltarom okrenute ka istoku. Bili su pravoslavni 250 godina. Nošnja im je bila kao kod Goranaca i Debrana. Pre 80 godina od kada je to pisao Jastrebov su počeli nositi arnautsku nošnju i poarnautili se.

Bajrak Kalis su postojala tri rejona: Rejon Nkola, Rejon Donji (mahala Pošt) Rejon Sejmas. U tim mahalama je bilo 300 kuća.

Bajrak Tropojanski: Tropoja (100 kuća), Brekinja (rejon tropojanski, tu je bio i bajraktar)(10 kuća), Đafere takođe rejon (12 kuća), Donja mahala (u kojoj se rodio Sinan paša) (40 kuća), Novosel (100 kuća), Štrezova (20 kuća), Kolovoz (35 kuća), Belja (60 kuća), Ljoima (65 kuća), Nifča (40 kuća), Orčikle (20 kuća). Ukupno 500 kuća.

Bajrak Bicaj: Bica (150 kuća), Koljosnjan (50 kuća), Ljusna (100 kuća), Gbrica (rejon Bio Đabr) (10 kuća), Nangovce (60 kuća), Štičen (100 kuća), Gjostilj (60 kuća), Kukis (30 kuća), Prebreg (Pobreg) (100 kuća), Đeđin (40 kuća), Gardovce (50 kuća), Morina (40 kuća). Ukupno 800 kuća. Bušat je rejon Bice, ali više nije bilo kua u kojima se živi, ostao je samo naziv mesta. Tu su postojale ruševine koje su nazivane Kaleo Bušat. Sudeći po temeljima tu je bio manastir okružen zidom, a u sredini je bila crkva sa pripratom. U Brici je postojala i tekija koja je nosila naziv: Bogdanova tekija.

Bajrak Čajlja je imala pet sela: Všat (60 kuća), Buzmal (20 kuća), Škenok (izgovara se i Škinjak) (15 kuća), Matranč (15 kuća), Lešn (10 kuća), Vag (10 kuća). Ukupno 130 kuća.

U Ljumskom okrugu je tada bilo oko 300 kuća sa do 12000 duša muškog pola. Godišnje su plaćali desetak od 91000 pijestera, danak od ovaca 32000 pijestera i porez od 63000 pijestera po glavi. Od tako velikog okruga je dolazilo veoma malo prihoda u blagajnu jer Ljumani nisu bili voljni da plate i jer smatraju da su privilegovani ljudi. Hvalili su se skoro sa rodbinskim vezama sa starim carevima koji su im davali privilegije. I zaista neka sela kao Topoljane, Čajlja, Kalis i Paljuš (Balešće) su imala poseban ferman sultana Murata III (1574—1595) iz 1585. zlatom ispisan. Ferman se čuvao u selu Topoljane kod Iljiz-age. Kodža Sinan-paša im je isposlovao ovaj ferman jer je rodm iz sela Topoljane. Arnauti su poarnautili celu srpsku Ljumu i Debar. Relani su srpski jezik sačuvali samo zato što nisu bili u jačem kontaktu sa Arnautima, živeli su u zaturenim klancima koji ih spasava od navale arnautskog elementa. Goranci se nisu poarnautili jer musški vei deo vremena provode na radu u Bugarskoj i Srbiji i Rumeliji, a žene su izbegavale da stupaju u kontakt s muškarcima. Goranci sem srpskog ne čuju ni jedan drugi jezik kada se vrate kući, a jezik kvare bugarizmima, gde su mnogi radili. U Ljumi je na obali Drima kod sela Radlovce bilo jedno porušeno utvrđenje. Zove se Gradište a jedan starac je rekao da se zove i Gradom na poljani. Zgrada je iz srpskog ili romejskog vremena. U podnožju utvrđenja je potok po imenu Resnik. Kod sela Radlovce je sačuvano staro hrišansko groblje. Žitelji ga zovu grobljem njihovih dedova i pradedova. Jastrebov je pisao i o planini Jalič kao i drugim planinama na kojima je običaj da se ljudi penju na velike crkvene praznike. Ljumani, osim Sv. Ilije za svoje praznike su držali i Sv. Đorša i Sv. Dimitrija po starom kalendaru. Seljani Pobrega praznuju Sv. Nikolu 9. maja, a u tom selu su vidljivi temelji crkve sa starim grobljem.

Nije sauvano kako se Ljuma ranije zvala. Reč Ljuma je arnautska i znači reka (od latinskog-italianskog fiume). Pošto su ranije tu živeli Sloveni iz srpskog plemena, verovatno je da se oblast zvala Reka, nasuprot susednoj Gori. Teško je tvrditi da se Ljuma zvala po rečici Lumi, a selo Ljuma u stvarnosti ne postoji, nego selo Lejma, ali ne pripada starim selima. Ljuma se tako počela zvati tek u novije vreme, od vremena poturčivanja i poarnaućivanja Reke u 17. veku Kraj se delio na posebne seoske opštine: Čajlja, Đafa, Kalis i Dolovište. Poslednja seoska opština je administrativno pripadala Prizrenskom okrugu zajedno sa Gorom. Dolovište su činila sela Topoljane, Kolovoz, Lejma, Orčikele, Belja, Borje, Novosel, Nif i Strezovo. Pripadanjem tih sela Ljumskom kajmakamliku, krajem 18. veka, ušla su u sastav Čajlje, mada se u seanju staraca, u doba Jastrebova, još čuva Dolovište.

U Ljumi, kao i u drugim mestima je veoma malo pravih Arnauta, kao što je malo njihovoh naziva rejona ovog ili onog seka. Bez obzira što su muslimani, Ljumani, starosedioci su počeli stupati u rodbinske veze s Arnautima doseljenicima iu Čidne i Dukađina, ipak odmah se može razlikovati pravi Arnautin od arnautaša. Tip poslednjih sree se samo među Srbima. Sama imena sela svedoče o tome da su tu živeli Srbi. Paše iz Ujmišta, Topoljana i Vilnje su bili čisti Srbi i gnušali su se Arnauta i zbog toga što su ovi bili katolici. Tek njihovim prelaskom u islam, starosedeoci stupaju s njima u srodstvo. I u doba Jastrebova Fandi ne uživaju ljubav među arnautašima (od Srba delom i zato što su latini, a i zato što čistoća nije osobina koja ih krasi). Jastrebov ispravlja grešku Barlecija koji je tvrdio da su Debrani govorili srpski, a u Ljumi albanski. Barleci nije obišao taj kraj.

U Ljumi je ostalo malo tragova pravoslavlja. Ostaci crkava sa grobljima su u selima Radlovce, Neč, Pobreg, Topoljane, Radomir, Kalisi, Pljoštanu i Vilji. U Tedrini nema tragova hrišćanstva, sem jednog crkvenog kamena sa krstom u Arenu u rejonu Doms. Dukađin, praotac Dukađinaca, po Muzakiju, vladao je od Crnog Drima do Alesije (Lješa) uključujući i Zadrimu. Dukađin je sa severa i istoka omeđivao Drim, sa jugoistoka Ljurska reka, zahvatajući Kroju, Selitu, na jugu selo Dukađin koje se nalazi na granici Mata, zatim Koela i na zapadu greben planine Velja do Alesija do ušća reke Drima, koji se uliva u more. Celi taj prostor se i u doba Jastrebova zvao Dukađin, a u pisanim dokumentima, kao u Hrisovulji Dušanovoj, zvao se Gornji Pilot. I ranije je Sveti Sava u Nemanjinom žitiju podrazumevao ovaj Dukađin kada je govorio da je Nemanja zadobio od pomorske zemlje Zetu s gradovima, a od Rabna tj. Albanije oba Pilota (gornji i donji). Gornji Pilot je Dukađin sa Mirditijom i Momzi Sakatskom župom, Puka i Ibala, a Donjim leva strana Drima... iako istoričari crkve kada dele crkvu u Pulati na donju i gornju, čine to sasvim drugačije, zbog neupućenosti u stariju podelu.

U Ljumi su bila tri mosta koje je izgradio Gazi Sinan-paša. [4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Elsie, Robert (30. 5. 2015). The Tribes of Albania: History, Society and Culture. I.B.Tauris. str. 281—282. ISBN 978-1-78453-401-1. 
  2. ^ a b v Fejzulla Gjabri (Department of Culture of Albania), Information about the Heroic Epos in the Province of Luma
  3. ^ Shefqet, HOXHA. „BAJRAKTARËT E LUMËS”. Pashtriku. Pristupljeno 15. 11. 2015. „Megjithëse deri tani nuk është shpaluar ndonjë akt zyrtar i Perandorisë Osmane që ligjëronte zëvendësimin e sistemit të timarit në malësi me atë të njësive vetëqeverisëse tradicionale dhe si njësi administrative-ushtarake osmane me emrin „bajrak”, ky proces mendohet të ketë nisur para shek.XVIII 
  4. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 423. - 440. Beograd: Službeni glasnik.