Antonio Stradivari

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Antonio Stradivari
Antonio Stradivari u svojoj radionici, crtež iz XIX veka
Datum rođenja1644.
Mesto rođenjaKremona
 Italija
Datum smrti18. decembar 1737.
Mesto smrtiKremona
 Italija

Antonio Stradivari (lat. Antonius Stradivarius; rođen oko 1644. ili po novijim istraživanjima 1648. u Kremoni; umro 18. decembra 1737. u Kremoni) je bio italijanski tvorac violina i drugih žičanih instrumenata, violončela, gitara i harfi.[1] Smatra se najvećim majstorom u izradi violina (Stradivarijus) svih vremena.

Život i delo[uredi | uredi izvor]

Veruje se da je Antonio Stradivari rođen 1644, mada datum nigde nije zabeležen. Rođen je u Italiji u porodici Alesandra i Ane Stradivari. Moguće je da je između 1666. i 1679. godine bio učenik Nikole Amatija mada postoje činjenice koje upravo to negiraju. U svakom slučaju, 1680. godine se osamostalio i otvorio svoju radionicu na Pjaca San Domeniko u gradu Kremoni (Italija) i ubrzo postaje popularan kao majstor izuzetnih kvaliteta. Počinje da pravi modele u stilu Amatija, ali i da menja lukove, eksperimentiše sa različitim debljinama drveta i lakovima. Njegovi instrumenti se prepoznaju po latinskom natpisu Antonius Stradivarius Cremonensis Faciebat Anno .... (Izradio Antonio Stradivari iz Kremone godine ...).

Najbolje instrumente, po današnjem mišljenju, napravio je između 1698. i 1725. godine, s tim da su najbolji primerci nastali oko 1715. godine, a da je pad kvaliteta primeta posle 1725. godine. Instrumenti signirani posle 1730. su potpisani sa Sotto la Desciplina d'Antonio Stradivari F. in Cremona .... i verovatno su ih napravili njegovi sinovi Omobono i Frančesko. Pretpostavlja se da je Stradivari napravio oko 1.100 violina, viola, gitara i čela. Danas postoji još oko 650 Stradivari instrumenata.

Antonio Stradivari je sahranjen 18. decembra 1737. godine u Bazilici San Domeniko u Kremoni. Crkva je srušena 1868. godine, a ostaci Antonija Stradivarija nisu bili u stanju identifikacije tako da nisu premešteni u novu grobnicu.

Instrumenti[uredi | uredi izvor]

Jedno od Stradivarijevih dela, Palacio Real u Madridu

Violine koje je izradio Antonio Stradivari se i danas smatraju najboljim violinama ikad napravljenim, a cene koje dostižu na aukcijama neretko premašuju milionske sume u dolarima. Samo još jedan stari majstor, Đuzepe Gvarneri, se smatra ravnim u umeću izrade violina. Mode u muzici su se menjale kao i tehnologije izrade instrumenata, ali nenadmašivost zvuka instrumenata majstora Stradivarija i Gvarnerija je ostala apsolutna. U prošlosti su neko vreme instrumenti Nikole Amatija i Jakoba Štajnera bili omiljeniji zbog neznatno blažeg tona.

Na aukciji kuće Kristi 16. maja 2006. je prodata Stradivarijeva violina zvana „Stradivari malj“ za rekordnu sumu 3.544.000 američkih dolara. To je do ovog trenutka najskuplje plaćeni muzički instrument na javnoj aukciji.[2] Kupio ga je anonimni ponuđač posredstvom telefona.

Prethodna rekordna cena je dostignuta aprila 2005. godine kada je violina pod nadimkom „Ledi Tenant“ dostigla cenu od 2.032.000 američkih dolara na aukciji iste kuće u Njujorku.

Veoma je zanimljiv primer Stradivari violine, poznate pod nazivom „Solomon Eks-Lamber“, prodate na aukciji 2. aprila 2007. godine za 2.728.000 dolara anonimnom ponuđaču koji je digao cenu znatno iznad procenjene vrednosti između 1 i 1,5 miliona dolara.

Drugi poznati instrumenti ovog majstora su „Stradivari Davidov“, čelo koje trenutno koristi umetnik Jo-Jo Ma i „Duport Stradivari“, čelo Mstislava Rostropoviča (do njegove smrti 2007. godine).

Stradivarijev model „Kaljava“ iz 1714. godine je trenutno vlasništvo virtuoza Jicaka Perlmana i smatra se verovatno najboljom od svih Stradivari violina. Na „Grofici Polinjak“ trenutno svira Gil Šaham. Bečki filharmonijski orkestar poseduje nekoliko Stradivari violina koje su im kupili Nacionalna banka Austrije i drugi sponzori: „Čakone“ iz 1725. godine; „eks Hamerle“ iz 1709. godine; „eks Smit Kversin“ iz 1714. godine; „eks Arnold Rouz“ i „eks Vioti“ iz 1718. godine i „eks Halfen“ iz 1727. godine.

Uobičajena oznaka Stradivari instrumenata, originala i falsifikata, je latinski ispisan tekst Antonius Stradivarius Cremonensis Faciebat Anno ..... Ovaj natpis označava ime majstora, grad Kremonu i godinu izrade. Zbog jednog poreskog zakona iz 1891. godine, sve kopije nastale posle tog datuma imaju zemlju porekla napisanu u dnu na engleskom jeziku (recimo Germany). Posle jedne izmene ovog zakona iz 1914. godine je natpis dopunjen pa piše made in i potom zemlja porekla. Pošto su hiljade instrumenata kopirane na osnovu originalnog Stradivari dizajna i nose iste nazive kao i njihovi originali, mnogi bivaju prevarani očekujući da su kupili autentični instrument izrađen s početka 18. veka u Kremoni u radionici Stradivari. Ovo se izbegava ekspertskom autentifikacijom.

Dve najveće i najpoznatije kolekcije Stradivari instrumenata pripadaju Agenciji narodnih dobara Španije, koja sadrži dve violine, dva čela i violu, izložene u Muzičkom muzeju Kraljevske palate u Madridu i kolekcija Kongresne biblioteke SAD od tri violine, viole i čela. Simfonijski orkestar Nju Njersija ima najveći broj Stradivari instrumenata u gudačkoj sekciji, kupljenu 2003. godine od Herberta Ekslroda. Bečka filharmonija ima četiri violine i jedno čelo. Univerzitet u Južnoj Dakoti ima jednu od dve poznate Stradivari gitare, kao i jednu od jedanaest poznatih viola da gamba, kasnije prepravljenih u oblik čela, jednu od dve poznate hor mandoline i jednu od šest Stradivari violina koje imaju sačuvan prvobitni vrat. Muzej u Oksfordu ima izloženu u vitrinama Stradivari violinu i Stradivari gitaru.

Stefan Milenković svira na Stradivari violini[3], modelu „Lial“ iz 1702. godine, koji je dobio na korišćenje od društva Stradivari.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Antonio Stradivari – Italian violin maker”. Encyclopedia Britannica. 
  2. ^ Stradivari na aukciji dostigao rekordnu cenu. BBC, 17. maj 2006. (jezik: engleski)
  3. ^ Stefan Milenković svira na Stradivariju[mrtva veza] Politika, 9. avgust 2007. (jezik: srpski)
  4. ^ Model koji svira Stefan Milenković Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. april 2008) anonimni patron

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]