Adžarija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Adžarska Autonomna Republika
აჭარის ავტონომიური რესპუბლიკა (gruzinski)
Položaj Adžarije
Država Gruzija
Glavni gradBatumi
Površina2.900 km2
Stanovništvo2015.
 — broj st.336.500
 — gustina st.116,03 st./km2
Zvanični veb-sajt Izmenite ovo na Vikipodacima
Adžarija na mapi Gruzije
Detaljna mapa Adžarije
Zgrada vlade Adžarije u Batumiju
Adžarski seljaci oko 1900. godine

Adžarija (gruz. აჭარა), zvanično Adžarska Autonomna Republika (gruz. აჭარის ავტონომიური რესპუბლიკა), je autonomna republika u sastavu Gruzije. Ima površinu od 2.900 km² i 336.500 stanovnika (podaci iz 2015. godine). Glavni grad je Batumi.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Nalazi se na jugozapadu Gruzije i graniči se sa Turskom na jugu, dok je na zapadu obala Crnog Mora. To je brdsko-planinska regija sa vrhovima koji dostižu visinu preko 3000 metara. Oko 60% teritorije je pod šumom.

Istorija[uredi | uredi izvor]

U antičko doba, teritorija današnje Adžarije je pripadala državi koji su stari Grci zvali Kolhida. U 11. veku, ovo područje postaje deo ujedinjenog Gruzijskog kraljevstva, a posle raspada ovog kraljevstva, na području Adžarije se smenjuju razne uprave, da bi 1535. godine Adžarija postala deo Kneževine Gurije. Područje zatim 1547. godine osvajaju osmanski Turci, da bi ono naizmenično bilo pod vlašću Osmanskog carstva i Gurije, sve do 1614. godine, kada definitivno ulazi u sastav Osmanskog carstva. Posle uspostave osmanske vlasti, jedan deo adžarskog stanovništva se odselio na druge gruzijske teritorije, a drugi deo je prešao na islam. 1878. godine, region postaje deo Ruskog carstva, zbog čega se jedan deo muslimanskog stanovništva Adžarije iseljava u Tursku.

U vreme sovjetske epohe, Adžarija je bila autonomna republika u sastavu Gruzije. Posle sticanja Gruzijske nezavisnosti 1991. godine, centralne gruzijske vlasti htele su da ukinu autonomiju Adžarije, čemu se usprotivio lokalni lider Aslan Abašidze. Zbog drugih ozbiljnih problema u zemlji, vlasti u Tbilisiju su odlučile da se ne mešaju u unutrašnje stvari Adžarije, tako da je ona godinama živela potpuno autonomno i držala se po strani od građanskog rata u zemlji. Pod vlašću Abašidzea, Adžarija je uživala političku stabilnost i ekonomski progres. Vlasti Adžarije su takođe preuzele kontrolu nad carinom, lukom Batumi i drugim strateškim objektima, a formirane su i poluzvanične oružane jedinice.

Posle revolucije u Gruziji i dolaska Mihaila Sakašvilija na vlast tenzije između centralne gruzijske vlade i Adžarije su se pojačale. U maju 2004. godine, gruzijska armija se spremala da izvrši invaziju na Adžariju, a snage lojalne Abašidzeu porušile su mostove koji su Adžariju povezivali sa ostatkom Gruzije. U Adžariji su organizovane demonstracije protiv Abašidzea, a gruzijske specijalne jedinice upale su na teritoriju Adžarije i počele da razoružavaju snage lojalne Abašidzeu. Posle razgovora sa ruskim zvaničnikom Igorom Ivanovim, Abašidze je dao ostavku i emigrirao u Moskvu. Posle toga, u Adžariji se formira nova vlast potpuno lojalna centralnoj vlasti u Tbilisiju, a prema tvrdnjama dela gruzijske opozicije i nekih evropskih posmatrača, centralna gruzijska vlast je autonomni status Adžarije svela na nominalan. Na novu zastavu Adžarije, usvojenu 2004. godine, stavljen je krst kao simbol, što je od strane lokalnih muslimana protumačeno kao znak uvrede za njihovu religiju.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Adžari su etnička grupa Gruzina, a govore adžarskim dijalektom gruzijskog jezika. U odnosu na ostale Gruzine, razlikuju se svojom religijom, t. j. znatan broj stanovnika Adžarije su muslimani. Do raspada Sovjetskog Saveza većina stanovnika Adžarije bili su muslimani (70% po podacima iz 1991. godine), ali je tada započeo proces re-hristijanizacije podržavan od strane gruzijske vlade, tako da je po podacima iz 2014. godine u Adžariji bilo 54,5% pravoslavnih hrišćana i svega 39,8% muslimana.[1]

Etničke grupe[uredi | uredi izvor]

Po podacima iz 2014. godine, velika većina stanovnika republike (96,04%) se opredeljuju kao Gruzini ili Adžari. Jermena 1,64%, Rusa je 1,10%, a ostale etničke grupe čine manje od 1% stanovništva.[2]

Gradovi[uredi | uredi izvor]

Veći gradovi republike su (sa prikazom broja stanovnika 2014. godine):

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]