Bela Farkaš

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bela Farkaš
Lični podaci
Datum rođenja(1894-02-24)24. februar 1894.
Mesto rođenjaRijeka, Ugarska, Austrougarska
Datum smrti13. oktobar 1941.(1941-10-13) (47 god.)
Mesto smrtiPalić, Kraljevina Mađarska
Umetnički rad
Poljeslikarstvo

Bela Farkaš (mađ. Farkas Bela; (Rijeka, 1894Palić, 1941) bio je mađarski slikar.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodio se 24. februara 1894. godine u Rijeci. Prezime Farkaš dobio je udajom njegove majke Neli Gaboš za subotičkog inženjera Jožefa Farkaša. Svoga oca Akoša Bućkaija nikad nije upoznao iako je to veoma želeo. Detinjstvo i mladalačke dane proveo je u Subotici i na Paliću. Gimnaziju je pohađao u Budimpešti, a maturirao je u Subotici, 1911. godine, pa se upiso u Školu za primenjenu umetnost u Pešti. Prvi put je izložio svoje pastele u Subotici na izložbi peštanskog Salona 5. maja 1912. godine, još kao maturant, samouk slikar.

Po vlastitoj izjavi iz 1924. godine školovao se u Nađbanji, potom u Pešti, Beču i Berlinu, a zatim od leta ili jeseni 1913. godine do polovine januara 1915. godine, u likovnoj koloniji u Kečkemetu. Mentor mu je bio poznati slikar Bela Ivanji Grinvald. U Beču i Berlinu bavio se pozorišnom scenografijom, a u Kečkemetu priklonio se „kasno secesijskoj dekorativnoj stilizaciji”.

Za vreme Prvog svetskog rata bio je vojnik Austrougarske. Borio se na ruskom i italijanskom ratištu. Preživeo je sve strahote rata. Sa bojišta se vratio 1918. godine u Suboticu sa dubokim psihičkim traumama.

Posle rata duhovno rastrojen nije uspeo da reši svoje egzistencijalne probleme. U takvom stanju o nastavku studija nije mogao ni da pomišlja. Grad nije imao razumevanja za njegovu umetnost. Neshvaćen bez ikakve pomoći sa strane, pribegao je narkoticima i piću. Iako je živeo krajnje oskudno, nije bio mizantrop. Imao je prijatelje, odlazio je u razna društva i bio je stalni gost u uredništvima subotičkih i novosadskih novina. Posle rata će se postupno ustaljivati njegova prepoznatljivost pastelnih snoviđenja, teatarskih prizora i jake konture. Bavio se i poezijom, pisao je novele i članke za lokalne novine. Slikarstvo mu asocira na „decu cveća” kasnijeg razdoblja ali podjednake rezignacije i antiratnog raspoloženja. U mećuratnom periodu više puta je imao zajedničku izložbu sa bračnim parom Baranji. Izložio je svojih osam slika i na izložbi bačvanskih slikara u Subotici 1932. godine.

Njegova umetnost je puna beskrajne tuge ratom očemerenog intelektualca. Slike su mu u privatnim kolekcijama i u zavičajnoj galeriji Gradskog muzeja u Subotici.

Posle Drugog svetskog rata ponovo je otkriven. Slike koje je nekad prodavao u bescenje, danas su dobrodošle u svakoj galeriji. Za vreme života nije imao ni jednu samostalnu izložbu. Prvu retrospektivnu izložbu organizovali su mu 1961. godine na dvadesetu godišnjicu smrti.

Na godišnjicu majčine smrti, 13. oktobra 1941. godine, sa svećom u ruci se bacio pod tramvaj. Sahranjen je na palićkom groblju, gde postoji Grobnica Bele Farkaša.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Grobnica Bele Farkaša”. MeđMeđuopštinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica. Pristupljeno 10. 2. 2020.