Vađrajana

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Vađrajana (sanskrt: vajrayāna - "dijamantsko vozilo") ili tantrički budizam je ogranak budizma[1] koji danas preovlađuje u Mongoliji, Tibetu, Ladaku, Nepalu, Butanu i među Tibetancima koji žive u Indiji.

Osnovali su ga srednjovekovni indijski mahasidasi.[2][3] Vađrajana se bazirana na literaturi poznatoj kao budističke tantre.[4] On obuhvata prakse koje koriste mantre, darane, mudre, mandale i vizuelizaciju božanstava i Buda. Prema spisima iz vađrajane, pojam Vajrayāna se odnosi na jedno od tri vozila ili puteve do prosvetljenja, a druga dva su sravakajana (takođe pežorativno poznata kao hinajana) i mahajana (a.k.a paramitajana).

Najpoznatiji ogranak vađrajane je tibetanski budizam.

Naziv[uredi | uredi izvor]

Neki smatraju da se naziv “dijamantski put” odnosi na “nesalomivu” logiku koju vađnajanisti koriste da odbrane svoje učenje.[5] Prema drugoj teoriji, vađrajana budizam zagovara iznenadno probuđenje, slično udaru munje ili vađre, odakle mu i naziv.[6] Elijade smatra da je grom (vađra) ujedno i simbol falusa, što implicira seksualni simbolizam koji prožima tantrizam na više nivoa.[5]

Vađrajana se više oslanja na tantričku literaturu nego na tradicionalne budističke spise, pa je zbog toga takođe poznata i pod imenom tantrajana, od glagola tantra koji znači "tkati". Tantre su tekstovi nastali u okrilju indijskog mahajana budizma, oko 500. godine, i sastoje se od meditativnih praksi čiji je cilj da se svakodnevna svest trasformiše u "probuđeni um".[7]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Vađrajana budizam se pojavio u Indiji u 6. i 7. veku. Razvio se pod uticajem uticajem popularnog hinduizma, što se ogleda u služenju božanstvima i upotrebi složenih rituala. Tantrički budizam je u Indiji završio tako što postao izazov mahajani u 7. veku, i na kraju je potisnuo.[5] Poznato je nekoliko škola induskog tantričkog budizma, od kojih je najvažnija vađrajana.

U 11. veku je vađrajana postala sasvim ustaljena na Tibetu, gde je prolazila kroz dalji razvoj.

Mahasidski pokret[uredi | uredi izvor]

Tantrički budizam se može pratiti do grupa lutajućih jogija zvanih mahaside (veliki mudraci).[8] Prema Rejnoldsu (2007), mahasidi potiču iz srednjovekovnog perioda na severu Indije (3–13 vek) i koristili su se metode koje su se radikalno razlikovale od onih koje su se koristile u budističkim manastirima, uključujući život u šumama i pećinama i praktikovanje meditacije u posmrtnim lokacijam slične onima koja su praktikovali podvižnici Šiva Kapalika.[9] Ovi jogijski krugovi okupljali su se na tantričkim gozbama (ganačakra) često na svetim lokacijama (pita) i mestima (ksetra) koja su uključivala ples, pevanje, seksualne obrede i upotrebu tabu supstanci poput alkohola, urina, mesa itd.[10] Najmanje dve od mahasida citirane u budističkoj literaturi uporedive su sa svecima Šiva Nat (Gorakšanat i Macjendranat) koji su praktikovali Hata jogu.

Prema Šumanu, pokret zvan Sahaja-sidi razvio se u 8. veku u Bengalu.[11] On je bio dominiran dugokosim, lutajući mahasidima koji su otvoreno osporavali i ismevali budistički establišment.[12] Mahasidi su sledili sidije, magijske moći poput leta i ekstrasenzorne percepcije, kao i duhovno oslobođenje.[13]

Učenje[uredi | uredi izvor]

Petostruki nizovi[uredi | uredi izvor]

Tibetska mandala pet božanstava, iz 17. veka.

Suštinu vađrajane predstavljaju simbolička upotreba zamišljenih božanskih oblika (mandala), koji u isto vreme predstavljaju pet sastojaka ljudske ličnosti, pet tačaka u prostoru (centar i četiri ugla), pet zala (neznanje, mržnju, žudnju, zlobu i zavist) i pet mudrosti (čisti apsolut, nalik ogledalu, onu koja razlikuje, bez ustanovljenih razlika i aktivnu), koje obično predstavlja petorica buda prozvanih Iluminator, Nepokolebljiv, Rođen kao dragulj, Bezgranična Svetlost i Nepogrešiv Uspeh.[14]

Petostruki nizovi, koji personifikuju ljudsku ličnost i beskrajni svemir s jedne, i izopačenost pojavne egzistencije i čistotu budastva s druge strane, predstavljaju glavne pretpostavke oko kojih se razvija svaka tantrička praksa.[14]

Seksualni simbolizam[uredi | uredi izvor]

Tantristi veruju da se dosezanje budastva, pored ostalih načina, može postići i putem seksualnog sjedinjenja.[5] Stoga, tantrizam često sadrži i „skrivena značenja“, od kojih neki može uključivati i seksualni smisao. Elijade tumači da je "svaki tekst uvek otvoren za najmanje još jedno čitanje". Ha primer, bodhicitta znači „misao buđenja" ali na seksualnom nivou je tajno ime za spermu, a prajna je mudrost, ali i partner (konkretni ili imaginarni) u ritualnom seksualnom činu.[5]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 11. ISBN 86-331-2112-3. 
  2. ^ Dowman, Keith (1985). Masters of Mahamudra: Songs and Histories of the Eighty-four Buddhist Siddhas. SUNY Series in Buddhist Studies. Albany, NY: State University of New York Press. ISBN 0-88706-160-5. 
  3. ^ Dudjom Rinpoche (2002). The Nyingma School of Tibetan Buddhism: Its Fundamentals and History. Translated and edited by Gyurme Dorje with Matthew Kapstein (2nd izd.). Boston: Wisdom Publications. ISBN 0-86171-087-8. 
  4. ^ Macmillan Publishing 2004, str. 875-876.
  5. ^ a b v g d Elijade 1996, str. 40–59.
  6. ^ Kembridžova ilustrovana istorija religije (pp. 80-84), Stylos. . Novi Sad. 2006. ISBN 978-86-7473-281-6. 
  7. ^ Kembridžova ilustrovana istorija religije, Stylos. . Novi Sad. 2006. pp. 90–93. ISBN 978-86-7473-281-6. 
  8. ^ Ray, Reginald A.; Indestructible Truth: The Living Spirituality of Tibetan Buddhism, 2000
  9. ^ Reynolds, John Myrdhin. „The Mahasiddha Tradition in Tibet”. Vajranatha. Vajranatha. Arhivirano iz originala 13. 03. 2015. g. Pristupljeno 18. 6. 2015. 
  10. ^ Snellgrove, David. (1987) Indo-Tibetan Buddhism: Indian Buddhists and their Tibetan successors. pp 168.
  11. ^ Schumann 1974, str. 163.
  12. ^ Kitagawa 2002, str. 80.
  13. ^ Dowman, The Eighty-four Mahasiddhas and the Path of Tantra - Introduction to Masters of Mahamudra, 1984. http://keithdowman.net/essays/introduction-mahasiddhas-and-tantra.html
  14. ^ a b Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]