Veliki Iran
Veliki Iran (pers. ایران بزرگ или ایرانزمین), ili Iranski kulturni kontinent,[1] je naziv za područje kojim dominira iranska kultura. Područje obuhvata teritoriju Iranske visoravni; od Kavkaza na zapadu do rijeke Ind u današnjem Pakistanu na istoku, a čini istorijsku teritoriju Irana.
Budući kako se radi o kulturnom, a ne o političkom terminu, pod „Velikim Iranom“ podrazumijeva se teritorija naseljena iranskim narodima još od bronzanog doba. Naziv „Iran“ koristi se u geografskom smislu već milenijima (vidi: Terminologija Irana i Persije), dok se u političkom smislu prvi put koristi u doba Sasanida (3. vijek). U to doba Iran je bio multinacionalna država koja je politički obuhvatala Malu Aziju, no ne i podučja istočno od dvije iranske pustinje. Situacija pak postaje obrnuta u kulutrnom smislu, budući kako obuhvata i iranske narode na istoku.
Definicija
[uredi | uredi izvor]Prema Ričardu Nelsonu Fraju, Veliki Iran obuhvata „većinu Kavkaza, Avganistana, Pakistana i Središnje Azije, dok se kulturni uticaj proteže i za zapadnu Kinu i Indiju, te područja naseljena semitskim narodima“. Fraj dodaje: „Veliki Iran podrazumijeva sve zemlje u kojima se govori ili se govorilo iranskim jezicima, odnosno sva područja gdje su postojale multinacionale iranske države“[2].
Ričard Foltz navodi: „Često se uzima kako su svi narodi Velikog Irana - kulturološkog pojma koji se proteže od Mesopotamije i Kavkaza do Horezma, Transoksijane i Baktrije, te uključuje Persijance, Međane, Parćane, Sogdijance i ostale - bili zoroastristi u preislamskom razdoblju“[3]. Prema Grcima, Veliki Iran se protezao od rijeke Ind[4].
Istoričari Dž. P. Malori i Daglas K. Adams tvrde kako se u zapadnom dijelu Velikog Irana u ahemenidsko doba govorilo sjeverozapadnim iranskim jezicima, dok se na istočnom dijelu govorilo istočnim iranskim jezicima koji odgovaraju Avesti[5].
Džordž Lajn takođe navodi kako su Ilhanidi nakon raspada Mongolskog carstva postali vladari Velikog Irana. Prema Džudit Dž. Kolbas, Uljayti je vladao ovim područjem između 1304. i 1317. godine[6].
Glavni izvori poput istoričara Mira Hvanda (koji proučava timuridsko razdoblje) definišu „Iranšaher“ (Veliki Iran) kao područje između Eufrata i Amu Darje[7].
Tradicionalno, kroz istoriju pa sve do današnjeg dana, etnička pripadnost nikada nije bila definisani kriterijum pri određivanju granica Velikog Irana. Fraj navodi: „Mnogo puta isticao sam kako današnji narodi Središnje Azije, koji su govorili oni iranskim ili turkijskim jezicima, imaju jednu kulturu, jednu religiju, jedan sistem društvenih vrijednosti, te samo jezik koji ih razlikuje.“
Tek u novije doba zapadna kolonijalna intervencija zahtjevala je etničke tendencije odnosno etničku podijelu granica u pokrajinama Velikog Irana. Patrik Klavson spominje kako je etnički nacionalizam fenomen koji se pojavio u 19. vijeku[8], te kako je Veliki Iran uvijek bio super-država u kulturnom, a ne u političkom smislu.
Kembridžova istorija Irana vodi se prema geografskom pristupu kojeg opisuje kao „istorijski i kulturni entitet Velikog Irana“. Područje obuhvata teritorije Irana, Avganistana, te kineske i bivše sovjetske Središnje Azije[9].
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Izvori
[uredi | uredi izvor]- ^ „Termin koji koristi Enciklopedija Iranika”. Arhivirano iz originala 09. 05. 2006. g. Pristupljeno 22. 10. 2014.
- ^ Ričard Nelson Fraj: „Veliki Iran“ (Greater Iran), XI.
- ^ Richard Foltz: „Religije Puta svile: Kopneni promet i kulturna razmjena od antike do 15. vijeka“ (Religions of the Silk Road: Overland Trade and Cultural Exchange from Antiquity to the Fifteenth Century), izdavač: Palgrave Macmillan, 2000.. str. 27.
- ^ J. M. Cook: „Uspon Ahemenida i osnivanje njihovog carstva“ (The Rise of the Achaemenids and Establishment of Their Empire), Ilya Gershevitch, William Bayne Fisher, J. A. Boyle - Cambridge History of Iran, 2. svezak. str. 250.
- ^ J. P. Mallory i Douglas Q. Adams: „Enciklopedija indoevropske kulture“ (Encyclopedia of Indo-European culture), London i Chicago, izdavač: Fitzroy-Dearborn, 1997.. str. 307.
- ^ Judith G. Kolbas: „Mongoli u Iranu“ (The Mongols in Iran). str. 399., citat: „Uljaytu, vladar Velikog Irana od 1304. do 1317.“
- ^ Mir Hvand: Tārīh-i rawz̤at al-ṣafā, Teheran, 1959.
- ^ Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005.. str. 23.
- ^ The Cambridge History of Iran: „Seleukidsko, partsko i sasanidsko razdoblje“ (The Seleucid, Parthian and Sasanian Periods), Ehsan Yarshater, 3. svezak, provjerio: Richard N. Frye, International Journal of Middle East Studies, 21. svezak, 1989.. str. 415.
