Deklinacija (lingvistika)
Deklinacija ili arh. sklanjanje (u lingvistici) je promjena imenskih riječi po padežima. Dio gramatike koji proučava različite oblike riječi naziva se morfologija.
Imenske riječi u srpskom jeziku su imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi. Zajedno sa glagolima, imenske riječi čine grupu promjenljivih vrsta riječi (od deset vrsta riječi u srpskom jeziku pet su promjenljive, a pet nepromjenljive). Osim po padežima, imenske riječi se mijenjaju i po rodu i broju. U srpskom jeziku postoje tri roda: muški (maskulinum), ženski (femininum) i srednji rod (neutrum); i dva broja: jednina (singular) i množina (plural). Neki jezici ne razlikuju rodove, a neki pored jednine i množine imaju još brojeva, poput dvojine (dual), koja je postojala i u praslovenskom i staroslovenskom jeziku, a među današnjim slovenskim jezicima očuvala se u slovenačkom i lužičkosrpskom jeziku, ili dione množine (partitivni plural), koja postoji u finskom jeziku. U svakoj od vrsta koje ih čine (rod, broj i padež), imenske riječi se izražavaju određenim nastavcima za oblik. Tako postoje različiti oblici imenskih riječi za rod, kategoriju zasnovanu na razlici pola u prirodi, za broj, kategoriju zasnovanu na uočavanju jedinke i većeg broja jedinki, i za padež, kategoriju zasnovanu na službama (funkcijama) koje imenske riječi imaju u rečenici.
Srpski književni jezik razlikuje sljedeće padeže:
- nominativ (od latinskog nomen, što znači ime, naziv; arh. prvi padež, imenitelni padež, od ruskog именительный)
- genitiv (od latinskog gens, što znači rod, odnosno porijeklo; arh. drugi padež, roditelni padež, od ruskog родительный)
- dativ (od latinskog glagola dare, što znači dati, pokloniti; arh. treći padež, datelni padež, od ruskog дательный)
- akuzativ (od latinskog glagola accusare, što znači optužiti, okriviti; arh. četvrti padež, vinitelni padež, od ruskog винительный)
- vokativ (od latinskog glagola vocare, što znači zvati, dozivati, i imenice vocatio, što znači poziv, dozivanje; arh. peti padež, zvatelni padež, od ruskog звательный)
- instrumental (od latinskog instrumentum, što znači sredstvo, oruđe, sprava; arh. šesti padež, tvoritelni padež, od ruskog творительный)
- lokativ (od latinskog locus, što znači mjesto; arh. sedmi padež, predložni padež, od ruskog предложный)
Neki jezici imaju znatno manji broj padeža nego srpski jezik, ili ih uopšte ne razlikuju nastavcima za oblik, već prijedlozima, dok neki jezici, poput jezika iz ugro-finske porodice, imaju mnogo više padeža nego srpski jezik.
Nominativ je osnovni oblik riječi, on označava subjekat rečenice (nezavisni rečenični konstituent) i obliku nominativa odgovaraju upitne zamjenice ko? (tko?) i šta? (što?). Nominativ je bez prijedloga.
Genitiv označava pripadnost, porijeklo, dio nečega ili udaljavanje od nečega ili nekoga, i dobija se uz pomoć pitanja (od) koga? i (od) čega?. Prijedlozi koji stoje uz genitiv su od, bez, iz, pored, kraj, blizu, kod, iznad, ispod, između, prije, poslije, usljed, u(s)prkos, zbog, radi i drugi, a može biti i bez prijedloga. Opšte značenje genitiva je ticanje, koje obuhvata tri uža značenja: potpuno ticanje (pripadanje) - prisvojni (posesivni) genitiv, djelimično ticanje - dioni (partitivni) genitiv i ticanje po porijeklu - ablativni genitiv. Genitiv ima i kvalitativno pridjevsko značenje (opisni ili kvalitativni genitiv) i vremensko značenje (vremenski ili temporalni genitiv).
Glavna značenja dativa su namjena i pravac kretanja, što odgovara pitanjima kome? i čemu?. Uz dativ mogu stajati prijedlozi k(a), prema i uprkos, a može biti i bez prijedloga.
Glavna funkcija akuzativa je obilježavanje pravog objekta rečenice (tj. dopune prijelaznih ili tranzitivnih glagola). Akuzativ takođe ima i vremensko (temporalno) značenje i značenje mjere. Uz imensku riječ u akuzativu mogu stajati prijedlozi na, u, o, po, uz, niz, kroz, pred, među, pod, nad, za i drugi, a može biti i bez prijedloga. Samo akuzativ bez prijedloga u srpskom jeziku označava pravi objekat, a akuzativi sa prijedlozima imaju druge funkcije. U srpskom jeziku, akuzativ imenica muškog roda koje označavaju kategoriju živog (bića) jednak je po obliku genitivu, a akuzativ imenica muškog roda koje označavaju kategoriju neživog (predmeti) jednak je nominativu.
Vokativ služi za obraćanje. Uz njega ne stoje prijedlozi. Ponekad je jednak nominativu. U savremenom ruskom književnom jeziku je akuzativ uvijek jednak nominativu, pa je zato funkcija nominativa u ovom jeziku i subjekat i obraćanje, a vokativ ne postoji.
Opšte značenje instrumentala je zajednica, a ono obuhvata dva uža značenja: društvo (socijativno značenje) i sredstvo (instrumentalno značenje). Društvo se iskazuje instrumentalom s prijedlogom s(a), a sredstvo instrumentalom bez prijedloga. Drugi prijedlozi koji mogu stajati uz instrumental su: nad, pod, pred, za, među i dr. Instrumental društva se dobija na pitanje s kim?, a instrumental sredstva na pitanje čime?. Instrumental može imati i značenja načina, mjere, mjesta, vremena i agensa.
Lokativ je padež mjesta. U savremenom srpskom književnom jeziku po obliku je uvijek jednak dativu, i stoga su i pitanja za lokativ jednaka pitanjima za dativ (kome? i čemu?). Lokativ se uvijek upotrebljava samo sa prijedlozima. Prijedlozi koji stoje uz lokativ su: na, u, o, po, prema, pri i dr. Osim mjesto (na čemu?, u čemu?), lokativ može da označava i predmet (o kome?, o čemu?).
U srpskom jeziku, nominativ i vokativ se nazivaju nezavisnim padežima, a ostali padeži zavisnim. Sistem padežnih oblika svih brojeva jedne imenske riječi naziva se njenom promjenom ili njenom deklinacijom.
Deklinacija imenica[uredi | uredi izvor]
Imenice se mijenjaju po rodu, broju i padežu. Deklinacija (arh. sklanjanje) imenica podrazumijeva promjenu po padežima imenica svih rodova u svim brojevima. U srpskom jeziku imenice se mijenjaju po sedam padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, instrumental i lokativ), tako što se na osnovu imenice dodaju različiti nastavci za određene padeže. U nekim jezicima imenice se ne mijenjaju po padežima dodavanjem nastavaka, već je padež označen prijedlozima koji stoje uz imenicu. U srpskom jeziku svaki prijedlog zahtijeva određeni padež, što nije slučaj u drugim jezicima.
Imenice mogu biti:
- zajedničke ili opšte: čovjek, drvo, knjiga, jezik, tvrđava i dr.
- vlastite ili osobne: Srbija, Evropa, Miloš, Petar, Jovanović i dr.
- zbirne ili kolektivne: lišće, kamenje, dugmad, djeca, gospoda i dr.
- gradivne: voda, kamen, zlato, zemlja, snijeg i dr.
- apstraktne ili mislene: tuga, radost, ljepota, starost, brzina i dr.
- glagolske: pisanje, pjevanje, sijevanje, seoba, patnja i dr.
Zajedničke imenice imaju oblike za sve gramatičke brojeve, dok vlastite po pravilu imaju samo jedninu. Zbirne imenice imaju samo oblik jednine, ali one tim oblikom zapravo označavaju množinu, kao i gradivne, koje takođe imaju samo oblik za jedninu, ali njim označavaju količinu materije (mada mogu imati i množinu i druge brojeve u slučaju kada označavaju vrste iste materije). U svom osnovnom značenju, ni apstraktne ni glagolske imenice nemaju oblike za druge brojeve osim jednine, ali ako se njihova značenja vežu za nešto konkretno, npr. stvari, postupke i slično, onda i one mogu imati oblike množine, dvojine i dr.
Deklinacija imenica u srpskom jeziku[uredi | uredi izvor]
Sve imenice srpskog književnog jezika mogu se svrstati u četiri vrste promjena imenice (više o deklinaciji imenica u srpskom jeziku u članku Deklinacija imenica u srpskom jeziku). Po prvoj imeničkoj vrsti mijenjaju se imenice muškog roda čiji se osnovni oblik (nominativ jednine) završava na glasovno neispunjeni nastavak -Ø i na nastavke -o i -e, i imenice srednjeg roda čiji se osnovni oblik završava na -o i -e i čija osnova kroz sve padeže ostaje neizmijenjena (m. r. učenik, Janko, prozor, zid; s. r. polje, more, selo, nebo). Po drugoj imeničkoj vrsti mijenjaju se imenice srednjeg roda čiji se osnovni oblik (nominativ jednine) završava samoglasnikom -e, a čiju osnovu u zavisnim padežima, osim u akuzativu jednine, čini taj oblik proširen suglasnikom -n- ili -t- (ime, dugme, tele, bure, dijete). Po trećoj imeničkoj vrsti mijenjaju se imenice koje se u nominativu jednine završavaju na -a. One su uglavnom ženskog (npr. žena, sestra), a mogu biti i muškog roda (npr. sudija, arhitekta), ali bez obzira na rod, obrazac promjene im je isti. Po četvrtoj imeničkoj vrsti mijenjaju se imenice ženskog roda koje se u nominativu jednine završavaju glasovno praznim nastavkom -Ø, tj. imaju suglasnički završetak (noć, umjetnost, stvar, pamet, ljubav, prošlost, povijest).
Deklinacija imenica u drugim jezicima[uredi | uredi izvor]
Imenice drugih slovenskih jezika dekliniraju se vrlo slično kao imenice srpskog jezika. Na češkom je lokativ označen kao 6. pad, a instrumental kao 7. pad. Slovački i ruski nemaju vokativ. Na slovačkom jeziku padeže nisu numerisani, već su označeni latino skraćenicama (N, G, D, A, L, I).
U savremenom engleskom jeziku ne postoje različiti oblici imenice za različite padeže, osim za saksonski genitiv, koji označava pripadnost, a gradi se dodavanjem nastavka -'s (apostrof i suglasnik s) na imenicu u jednini (Mary's, Serbia's) i nastavka -' (apostrof) na imenicu u množini (the Simpsons', Serbs'). Saksonski genitiv se uglavnom koristi za označavanje pripadnosti živim bićima (nešto pripada nekome), dok se za označavanje pripadnosti nečem neživom (nešto pripada nečemu) koristi normanski genitiv, koji nema određene nastavke, već je označen samo prijedlogom of (of house, of country).
U latinskom jeziku postoji pet deklinacija po kojima se mijenjaju imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi. To su: prva ili A deklinacija, druga ili O deklinacija, treća deklinacija suglasničke osnove i i osnove, četvrta ili U deklinacija i peta ili E deklinacija. Više o deklinaciji imenica u latinskom jeziku nalazi se u sljedećim člancima:
Više o deklinaciji imenica u drugim jezicima nalazi se u odgovarajućim člancima o tim jezicima.
Deklinacija pridjeva[uredi | uredi izvor]
Pridjevi se mijenjaju po rodu, broju i padežu. Deklinacija pridjeva podrazumijeva promjenu po padežima pridjeva svih rodova u svim brojevima. Budući da su nesamostalne riječi, pridjevi se nalaze u istom rodu, broju i padežu kao imenica uz koju stoje. Više o deklinaciji pridjeva u srpskom jeziku nalazi se u članku Deklinacija prideva u srpskom jeziku. Više o deklinaciji pridjeva u drugim jezicima nalazi se u odgovarajućim člancima o tim jezicima, a o deklinaciji pridjeva u latinskom jeziku vidi članke Pridevi prve i druge deklinacije u latinskom jeziku i Pridevi treće deklinacije u latinskom jeziku.
Deklinacija zamjenica[uredi | uredi izvor]
Zamjenice se mijenjaju po rodu, broju i padežu. Deklinacija zamjenica podrazumijeva promjenu po padežima zamjenica svih rodova u svim brojevima.
U srpskom jeziku zamjenice mogu biti imeničke i pridjevske. Imeničke zamjenice su samostalne i ne zavise od drugih riječi u rečenici. U tu grupu spadaju lične zamjenice (ja, ti, on, ona, ono; mi, vi, oni, one, ona), lična zamjenica svakog lica sebe, se, upitna zamjenica za lica i stvari ko i šta (što) i neodređene i odrične zamjenice složene sa ko i šta: neko , nešto, niko , ništa i opšte zamjenice svako ma ko , bilo ko . Pridjevske zamjenice se upotrebljavaju uz samostalne riječi, uglavnom uz imenice. Ovdje spadaju prisvojne, pokazne, odnosno-upitne, neodređene, odrične i opšte ili određene zamjenice.
U srpskom jeziku, lične zamjenice 1. i 2. lica (ja, ti; mi, vi) imaju posebnu, samo njima svojstvenu promjenu, dok zamjenica 3. lica u svojoj promjeni ima oblike većine pridjevskih zamjenica. Pridjevske zamjenice imaju dvojaku promjenu - pridjevsku i zamjeničku. Više o promjeni zamjenica u srpskom jeziku vidjeti u članku Deklinacija zamenica u srpskom jeziku. Više o deklinaciji zamjenica u drugim jezicima nalazi se u člancima o tim jezicima.
Deklinacija brojeva[uredi | uredi izvor]
Brojevi se mijenjaju po rodu, broju i padežu. Deklinacija brojeva podrazumijeva promjenu po padežima pridjeva svih gramatičkih rodova u svim gramatičkim brojevima. Brojevi mogu biti osnovni ili kardinalni (jedan, dva, tri...) i redni ili ordinalni (prvi, drugi, treći...). Brojevi se u srpskom jeziku smatraju posebnom vrstom riječi, dok se u nekim jezicima osnovni brojevi smatraju imenicama, a redni pridjevima. Pored osnovnih i rednih, u slovenskim jezicima, uključujući i srpski jezik, postoje i zbirni brojevi (dvoje, troje, četvoro..).
U srpskom jeziku osnovni brojevi jedan, dva, tri i četiri su promjenljivi, a ostali nisu, s tim što su brojevi stotina, hiljada, milion i milijarda u ovoj vrsti riječi samo po funkciji, dok su po ostalim osobinama one u stvari imenice, i kao imenice prve i treće vrste se i mijenjaju. Broj jedan ima zamjeničko-pridjevsku promjenu, a brojevi dva, tri i četiri mijenjaju se po promjeni nekadašnje dvojine (duala), s tim što tri i četiri imaju istu promjenu. Međutim, u savremenom jeziku, brojevi dva, tri i četiri uglavnom se koriste sa osnovnim oblikom za sve padeže, kao i zbirni brojevi. Redni brojevi imaju promjenu pridjeva određenog vida. U jeziku se, takođe, u službi osnovnih brojeva od 2 do 99 pri označavanju tačnog broja muških lica često koriste brojne imenice na -ica: dvojica, trojica, četvorica...
