Ентерококe отпорнe на ванкомицин

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Enterokoke otporne na vankomicin
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Vrsta:
Elektronski snimak enterokoknih bakterija otpornih na vankomicin.

Enterokoke otporne na vankomicin ili vankomicin rezistentni enterokokus ( VRE) su bakterije iz roda enterokoka koje zbog svoje otpornost na lek imaju umanjeno antimikrobno dejstvo odnosno ne ubijaju ili ne inhibiraju patogene efekte bakterija kod nekih bolesti.[3] Enterokoki otporni na vankomicin otkriveni su prvi put 1985. godine. Svi bolesnici za koje se zna da su inficirani ili kolonizovani vankomicin rezistentnim enterokokom, potrebno je da budu smešteni u jednokrevetne sobe sa vlastitim sanitarnim čvorom ili ih treba grupisati sa bolesnicima inficiranim ili kolonizovanim istim tipom mikroorganizma.[4]

Opšte informacije o vankomicinu[uredi | uredi izvor]

Vankomicin je lek koji se izdaje na recept za lečenje određenog crevnog stanja (kolitisa) koje se retko može desiti nakon lečenja antibioticima. Ovo stanje uzrokuje dijareju i bol u trbuhu. Kada se vankomicin uzima oralno, on ostaje u crevima da zaustavi rast bakterija koje uzrokuju ove simptome.

Ovaj antibiotik leči samo bakterijsku infekciju u crevima. Neće delovati kod bakterijskih infekcija u bilo kom drugom delu tela ili kod virusnih infekcija (poput prehlade, gripa).

Zloupotreb vankomicina kao i upotreba bilo kog antibiotika kada nije potreban može prouzrokovati zbog nastanka rezistencije da on ne deluje kod budućih infekcija.[5]

Opšte informacije o enterokokokama[uredi | uredi izvor]

Enterokoke su gram-pozitivne okrugle bakterije koje mogu da naseljavaju sluzokože gastrointestinalnog i urinarnog trakta kod ljudi. Enterokoke pripadaju normalnoj crevnoj flori i njihov patogeni potencijal je mali. Međutim u određenim uslovima kao npr. osobe sa oslabljenim imunitetom mogu izazvati infekcije (najčešće endokarditis, uretritis, sepsu). Enterokoke često izazivaju bolničke infekcije. Najpoznatiji predstavnici enterokoka su:

Kako su enterokoke često rezistentne na antibiotike, u praksi se moraju kombinovati sa drugim lekovima.

Rezistencija na vankomicin[uredi | uredi izvor]

Sa medicinskog stanovišta, važna karakteristika ovog roda je visok nivo unutrašnje rezistencije na antibiotike. Neki enterokoki su suštinski otporni na antibiotike na bazi β-laktama (peniciline, cefalosporine, karbapeneme), kao i na mnoge aminoglikozide.[6]

U poslednje dve decenije, posebno virulentni sojevi enterokokusa koji su otporni na vankomicin (vankomicin rezistentni enterokokusa VRE) pojavile su se u bolničkim infekcijama kod hospitalizovanih pacijenata, posebno u SAD javile su s kraja 20. veka,[7] da bi epidemija VRE koja je izbila 2005. godine u Singapuru uspešno zaustavljena.[8]

Iako je kinupristin/dalfopristin (Sinercid) ranije bio indikovan za lečenje VRE u SAD, odobrenje FDA za ovu indikaciju je povučeno.[9] Obrazloženje za povlačenje Sinercida za VRE zasnovano je na slaboj efikasnosti kod (lat. Enterococcus faecalis), što je uključeno u veliku većinu slučajeva VRE.[10][11]

Takođe se pokazalo da tigeciklin ima antienterokoknu aktivnost, kao i rifampicin.[12]

Vrste enterokokoka otpornih na vankomicin[uredi | uredi izvor]

Postoji 6 različitih tipova enterokoka otpornih na vankomicin:

  • Van-A, koji je otporan i na vankomicin i na teikoplanin,
  • Van-B, koji je otporan na vankomicin, ali osetljiv na teikoplanin,
  • Van-C, koji je samo delimično otporan na vankomicin, ali je osetljiv na teikoplanin.
  • Van-D,
  • Van-E
  • Van-F.

Teikoplanin i linezolid se obično koriste za lečenje infekcije enterokokama otpornim na vankomicin.

Posebno su opasne kod pacijente sa oslabljenim imunološkim sistemom. Značajne su i po tome što imaju sposobnost da prenesu gen koji nosi evidenciju otpornosti na vankomicin na druge bakterije.

Mere prevencije[uredi | uredi izvor]

U radu sa pacijentima zaraženim enterokokama u zdravstvenima ustanovame u cilju prevencije i kontrole širenja na vankomicin rezistentnog enterokoka neohodno je primeniti sledeće mere zaštite:

  • Zaštitnu opremu (mantil, masku i rukavica) trebalo bi da nosi svako ko je u kontaktu sa inficiranim ili kolonizovanim bolesnikom i njegovim okruženjem, pre ulaska u prostoriju u kojoj je izolovan bolesnik.
  • Pre oblačenja zaštitne opreme neophodno je izvršiti meru higijene ruku (pranje vodom i sapunom uz sušenje ruku papirnim ubrusom ili dezinfekciju sredstvom na bazi alkohola).
  • Nakon završenog pregleda, nege obolelog, neophodno je poštovati pravilan redosled skidanja zaštitne opreme: (prvo skinuti rukavice i odložiti ih u za to namenjenu kesu, sledi skidanje mantila počevši od vrata i ramena, zatim okretanje spoljašnje, kontaminirane strane mantila unutra, njegovo presavijanje u paket i odlaganje u za to namenjenu kesu i na kraju skiniti kapu i masku vodeći računa da se ne dodiruje spoljna strana maske i odložiti ih u za to namenjenu kesu)
  • Nakon skidanja zaštitne opreme izvršiti meru higijene ruku (pranje vodom i antimikrobnim sapunom, uz sušenje ruku papirnim ubrusom ili dezinfekciju sredstvom na bazi alkohola).
  • Nakon korišćenja, pribor za jednokratnu upotrebu odložiti kao klinički otpad u odgovarajuće vreće, koje se moraju zatvoriti pre iznošenja iz sobe.
  • Sav pribor za višekratnu upotrebu mora biti reprocesovan prema važećim preporukama.
  • Neophodno je opremu tipa stetoskopa, termometra, aparata za merenje krvnog pritiska posle svake upotrebe mehanički oprati i dezinfikovati alkoholom.
  • Instrumenti koji se koriste za promenu zavoja kod jednog bolesnika moraju se sterilisati nakon svake upotrebe.
  • Potrebno je znati da se na površinama i na nameštaju unutar sobe nalaze multirezistentni mikroorganizmi, poput onih na bolesnicima.
  • Sva posteljina i odeća bolesnika mora se menjati dnevno, odlagati u vreće za prljav veš koje je potrebno zatvoriti pre iznošenja iz sobe, a potom bez odlaganja distribuirati u perionicu.
  • Soba se mora svakodnevno temeljno očistiti deterdžentom i vodom, a zatim dezinfikovati sveže napravljanim rastvorom hlora poštujući uputstva proizvođača (1:100). Nameštaj kao i druge predmete u sobi (stalak za infuziju, respirator) dnevno čistiti mokrom krpom i deterdžentom, a zatim dezinfikovati alkoholom.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f h c č š aa ab av ag ad ae az ai aj ak al alj am an anj ao ap ar as at au af ah ac adž Parte, A.C. „Enterococcus”. LPSN. 
  2. ^ LPSN
  3. ^ Moreno, F.; Grota, P.; Crisp, C.; Magnon, K.; Melcher, G. P.; Jorgensen, J. H.; Patterson, J. E. (1995-11-01). „Clinical and Molecular Epidemiology of Vancomycin-Resistant Enterococcus faecium During Its Emergence in a City in Southern Texas”. Clinical Infectious Diseases. 21 (5): 1234—1237. ISSN 1058-4838. doi:10.1093/clinids/21.5.1234. 
  4. ^ Siegel, Jane D.; Rhinehart, Emily; Jackson, Marguerite; Chiarello, Linda (2007). „Management of multidrug-resistant organisms in health care settings, 2006”. American Journal of Infection Control. 35 (10): S165—S193. ISSN 0196-6553. doi:10.1016/j.ajic.2007.10.006. 
  5. ^ Montecalvo, M A; Horowitz, H; Gedris, C; Carbonaro, C; Tenover, F C; Issah, A; Cook, P; Wormser, G P (1994). „Outbreak of vancomycin-, ampicillin-, and aminoglycoside-resistant Enterococcus faecium bacteremia in an adult oncology unit”. Antimicrobial Agents and Chemotherapy. 38 (6): 1363—1367. ISSN 0066-4804. doi:10.1128/aac.38.6.1363. 
  6. ^ Ryan KJ, Ray CG, eds. (2004). Sherris Medical Microbiology (4th ed.). McGraw Hill. pp. 294–5
  7. ^ Fisher K, Phillips C (June 2009). "The ecology, epidemiology and virulence of Enterococcus". Microbiology. 155 (Pt 6): 1749–57.
  8. ^ Kurup A, Chlebicki MP, Ling ML, Koh TH, Tan KY, Lee LC, Howe KB (april 2008). „Control of a hospital-wide vancomycin-resistant Enterococci outbreak”. American Journal of Infection Control. 36 (3): 206—11. PMID 18371517. doi:10.1016/j.ajic.2007.06.005. 
  9. ^ Batts, D. H.; Lavin, B. S.; Eliopoulos, G. M. (2001). "Quinupristin/dalfopristin and linezolid: spectrum of activity and potential roles in therapy--a status report". Current Clinical Topics in Infectious Diseases. 21: 227–251.
  10. ^ Collins, L A; Malanoski, G J; Eliopoulos, G M; Wennersten, C B; Ferraro, M J; Moellering, R C (mart 1993). „In vitro activity of RP59500, an injectable streptogramin antibiotic, against vancomycin-resistant gram-positive organisms.”. Antimicrobial Agents and Chemotherapy. 37 (3): 598—601. ISSN 0066-4804. PMC 187713Slobodan pristup. PMID 8460927. doi:10.1128/aac.37.3.598. 
  11. ^ Singh, Kavindra V.; Weinstock, George M.; Murray, Barbara E. (jun 2002). „An Enterococcus faecalis ABC Homologue (Lsa) Is Required for the Resistance of This Species to Clindamycin and Quinupristin-Dalfopristin”. Antimicrobial Agents and Chemotherapy. 46 (6): 1845—1850. ISSN 0066-4804. PMC 127256Slobodan pristup. PMID 12019099. doi:10.1128/AAC.46.6.1845-1850.2002Slobodan pristup. 
  12. ^ „LOINC 92784-8 Enterococcus sp DNA [Presence] by NAA with probe detection in Positive blood culture”. LOINC (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-07-01. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).