Imre Karačon
Dr. Imre Karačon (Karácson Imre) | |
---|---|
![]() Imre Karačon | |
Datum rođenja | 19. februar 1863. |
Mesto rođenja | Apacatorna, Ugarska, Austrijsko carstvo |
Datum smrti | 2. maj 1911.48 god.) ( |
Mesto smrti | Konstantinopolj, Osmansko carstvo |
Imre Karačon (mađ. Karácson Imre; Apacatorna, 19. februar 1863 — Konstantinopolj, 2. maj 1911[1]) je bio doktor teologije, direktor učiteljskog zavoda, istoričar, orijentalist, katolički sveštenik.[2]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Karačon je srednje škole završio u Vespremu, Šopronu i Đeru. Kao studentski sveštenik iz okruga Đer, bio je poslat od strane svog episkopa na teološke studije na Univerzitetu u Budimpešti, gde je takođe prisustvovao edukativnim predavanjima. Za vreme studija, pokazao je veliko interesovanje za učenje istočnjačkih jezika, naročito arapskog i turskog. U Đeru je 6. jula 1885. godine postao evharistijski sveštenik, nakon čega je godinu i po dana služio kao pomoćnik pastora u Đemri, a potom je imenovan za nadzornika studija u Maloj bogosloviji u Đeru. Godine 1888. dobio je zvanje doktora teologije na Univerzitetu u Budimpešti. Od 1889. bio je učitelj u kraljevskoj katoličkoj učiteljskoj školi u Đeru, a od 1891. njen direktor. U cilju učenja istočnjačkih jezika, putovao je dva puta na Balkansko poluostrvo i u Malu Aziju, posebno provodeći vreme u Carigradu, gde je preminuo 1911. godine.[3]
Njegovi članci u "M. Njelvoru" (1884-85. Aktuelne reči i izrazi) uključuju: „Katolički nedeljnik” (1885, Boistvvejn, prevod sa francuskog); „M. Sion” (1887, Današnje stanje uporedne religijske nauke i njena dosadašnja dostignuća); „Đer Hirlap” (1890, mađarska istorija turskih pisaca, brojni putopisi, francuski i turski prevodi satiričnih tekstova); „Katolički pregled” (1890, Poslednji dani arhiepiskopa Darboja, život i dela Janusa Panonija, 1894, Mohačko polje, Nigjar Kanum, prevod molitava 1895, prevod iz „Divana ef. Sinasija” i njegove pripovetke); „Istorijski zapisi” (Rat Đerđa I. Rakocija iz 1636, turska „Naima” prevedena iz autorovog dela); „Časopis za religijske nauke” (1890, Pravna osnova za radikalnu validaciju braka, „Čuvanje tajne u ranoj crkvi” satirični tekst); „Bilten Učiteljskog društva Đervidek” (Čitanje o Istoku i školama Istoka); takođe je pisao u „Boromeju” (crkvene propovedi) i bio saradnik „Palasovog Velikog leksikona”.
Dela[uredi | uredi izvor]
- Iz XI. i XII. veka ugarski sabori i njihov odnos sa stranim sovjetima, Đer, 1888, (Ism. Kath. Szemle, Századok (folyóirat) 838. 1.)
- Ratovi Karla III. protiv Turaka 1737-39. Budapest, 1892, U: Poglavlja knjige turskih istoričara Šakir Bega i Šubbija odnose se na ovaj rat, (Prevedeni sa turskog. Čudan iz Zapisi iz vine istorije)
- Muhamedanstvo i hrišćanstvo, Budimpešta, 1892
- Turske diplomate o Mađarskoj iz XVIII. veka, Budimpešta, 1894, (Sz. István-társulat kiadványai 3. izdanje društva Sv, Stefan)
- Grof Imre Sent, Život i karakterSv. Imreta, stare himne. Győr, 1894
- Kralj Sveti Stefan, Đer, 1895
- Turske arhive (Stoleća, 1907)
- Turski dokumenti emigracije tokom Rakocija (Budimpešta, 1911) Online
- Tursko−mađarska arhiva sertifikata; izdato iz njegove privatne zbirke Lajoš Taloci, Janoš Krčmarik i Đula Sekfi, (Budimpešta, 1914)
- Turski istoričari III., sa Đulom Sekfijem (Budimpešta, 1916)