Pređi na sadržaj

Imre Karačon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dr.

Imre Karačon
(Karácson Imre)
Imre Karačon
Datum rođenja(1863-02-19)19. februar 1863.
Mesto rođenjaApacatorna, UgarskaAustrijsko carstvo
Datum smrti2. maj 1911.(1911-05-02) (48 god.)
Mesto smrtiKonstantinopoljOsmansko carstvo

Imre Karačon (mađ. Karácson Imre; Apacatorna, 19. februar 1863Konstantinopolj, 2. maj 1911[1]) je bio doktor teologije, direktor učiteljskog zavoda, istoričar, orijentalist, katolički sveštenik.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Karačon je srednje škole završio u Vespremu, Šopronu i Đeru. Kao studentski sveštenik iz okruga Đer, bio je poslat od strane svog episkopa na teološke studije na Univerzitetu u Budimpešti, gde je takođe prisustvovao edukativnim predavanjima. Za vreme studija, pokazao je veliko interesovanje za učenje istočnjačkih jezika, naročito arapskog i turskog. U Đeru je 6. jula 1885. godine postao evharistijski sveštenik, nakon čega je godinu i po dana služio kao pomoćnik pastora u Đemri, a potom je imenovan za nadzornika studija u Maloj bogosloviji u Đeru. Godine 1888. dobio je zvanje doktora teologije na Univerzitetu u Budimpešti. Od 1889. bio je učitelj u kraljevskoj katoličkoj učiteljskoj školi u Đeru, a od 1891. njen direktor. U cilju učenja istočnjačkih jezika, putovao je dva puta na Balkansko poluostrvo i u Malu Aziju, posebno provodeći vreme u Carigradu, gde je preminuo 1911. godine.[3]

Njegovi članci u "M. Njelvoru" (1884-85. Aktuelne reči i izrazi) uključuju: „Katolički nedeljnik” (1885, Boistvvejn, prevod sa francuskog); „M. Sion” (1887, Današnje stanje uporedne religijske nauke i njena dosadašnja dostignuća); „Đer Hirlap” (1890, mađarska istorija turskih pisaca, brojni putopisi, francuski i turski prevodi satiričnih tekstova); „Katolički pregled” (1890, Poslednji dani arhiepiskopa Darboja, život i dela Janusa Panonija, 1894, Mohačko polje, Nigjar Kanum, prevod molitava 1895, prevod iz „Divana ef. Sinasija” i njegove pripovetke); „Istorijski zapisi” (Rat Đerđa I. Rakocija iz 1636, turska „Naima” prevedena iz autorovog dela); „Časopis za religijske nauke” (1890, Pravna osnova za radikalnu validaciju braka, „Čuvanje tajne u ranoj crkvi” satirični tekst); „Bilten Učiteljskog društva Đervidek” (Čitanje o Istoku i školama Istoka); takođe je pisao u „Boromeju” (crkvene propovedi) i bio saradnik „Palasovog Velikog leksikona”.

Dela[uredi | uredi izvor]

  1. Iz XI. i XII. veka ugarski sabori i njihov odnos sa stranim sovjetima, Đer, 1888, (Ism. Kath. Szemle, Századok (folyóirat) 838. 1.)
  2. Ratovi Karla III. protiv Turaka 1737-39. Budapest, 1892, U: Poglavlja knjige turskih istoričara Šakir Bega i Šubbija odnose se na ovaj rat, (Prevedeni sa turskog. Čudan iz Zapisi iz vine istorije)
  3. Muhamedanstvo i hrišćanstvo, Budimpešta, 1892
  4. Turske diplomate o Mađarskoj iz XVIII. veka, Budimpešta, 1894, (Sz. István-társulat kiadványai 3. izdanje društva Sv, Stefan)
  5. Grof Imre Sent, Život i karakterSv. Imreta, stare himne. Győr, 1894
  6. Kralj Sveti Stefan, Đer, 1895
  7. Turske arhive (Stoleća, 1907)
  8. Turski dokumenti emigracije tokom Rakocija (Budimpešta, 1911) Online
  9. Tursko−mađarska arhiva sertifikata; izdato iz njegove privatne zbirke Lajoš Taloci, Janoš Krčmarik i Đula Sekfi, (Budimpešta, 1914)
  10. Turski istoričari III., sa Đulom Sekfijem (Budimpešta, 1916)

Reference[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]