Isparavanje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Isparavanje iznad šolje čaja
Kapljice vodene pare u tiganju.
Demonstracija evaporativnog hlađenja. Kada se senzor potopi u etanol i zatim izvadi da ispari, instrument pokazuje progresivno nižu temperaturu kako etanol isparava.
Kiša koja isparava nakon pada na vreli trotoar

Isparavanje je fizički proces prelaza materije iz tečnog stanja u gasovito stanje (paru) koje se odvija sa povećanjem temperature.[1] Proces isparavanja je suprotan procesu kondenzacije (prelaz iz gasovitog u tečno stanje). Kada se molekuli tečnosti sudare, oni prenose energiju jedni na druge na osnovu toga kako se sudaraju. Kada molekul blizu površine apsorbuje dovoljno energije da savlada pritisak pare, on će pobeći i ući u okolni vazduh kao gas.[2] Kada dođe do isparavanja, energija uklonjena iz isparene tečnosti će smanjiti temperaturu tečnosti, što će uzrokovati hlađenje isparavanjem.[3]

Proces isparavanja zavisi od intenziteta toplotnog kretanja molekula: što je kretanje molekula brže, to je isparavanje takođe brže. Osim toga, na proces isparavanja utiče brzina difuzije. Primer za ovo je isparavanje u vetrovitim uslovima koje je onda brže. Isparavanje zavisi i od vrste materije, tako da alkohol isparava brže nego voda. Isparavanje je proporcionalno otvorenoj površini tečnosti koja isparava.

Proces isparavanja se na molekularnom nivou odvija na sledeći način: molekuli dostižu dovoljnu kinetičku energiju (brzinu) da se odvoje od privlačne sile susednih molekula i odvajaju se od površine tečnosti. Time tečnost gubi deo svoje unutrašnje energije. Tako, na primer, ljudi duvaju iznad vrućeg čaja da bi ubrzali isparavanje i snizili njegovu temperaturu. Merenje isparavanja vrši se pomoću dva specijalna instrumenta — evaporimetra i evaporigrafa. Isparavanje se izražava u milimetrima u toku jedne godine — mm/god.

Teorija[uredi | uredi izvor]

Da bi molekuli tečnosti isparili, oni moraju biti locirani blizu površine, moraju se kretati u pravom smeru i imati dovoljnu kinetičku energiju da savladaju međumolekulske sile tečne faze.[4] Kada samo mali deo molekula ispunjava ove kriterijume, brzina isparavanja je niska. Pošto je kinetička energija molekula proporcionalna njegovoj temperaturi, isparavanje se odvija brže na višim temperaturama. Nakon što molekuli koji se brže kreću pobegnu, preostali molekuli imaju nižu prosečnu kinetičku energiju, a temperatura tečnosti opada. Ova pojava se naziva i hlađenje isparavanjem. Zbog toga isparavajući znoj hladi ljudsko telo. Isparavanje takođe ima tendenciju da se odvija sa većim brzinama protokom između gasovite i tečne faze i u tečnostima sa većim pritiskom pare. Na primer, veš na konopcu za veš će se sušiti (isparavanjem) brže po vetrovitom danu nego po mirnom danu. Tri ključna dela za isparavanje su toplota, atmosferski pritisak (određuje procenat vlažnosti) i kretanje vazduha.

Na molekularnom nivou, ne postoji stroga granica između tečnog stanja i stanja pare. Umesto toga, postoji Knudsenov sloj, gde je faza neodređena. Pošto je ovaj sloj debeo samo nekoliko molekula, na makroskopskoj skali se ne može videti jasan interfejs faznog prelaza.

Tečnosti koje vidljivo ne isparavaju na datoj temperaturi u datom gasu (npr. ulje za kuvanje na sobnoj temperaturi) imaju molekule koji nemaju tendenciju da međusobno prenose energiju u obrascu koji je dovoljan da često daju molekulu toplotnu energiju potrebnu za pretvaranje u paru. Međutim, ove tečnosti isparavaju. Samo što je proces mnogo sporiji i samim tim znatno manje vidljiv.

Evaporativna ravnoteža[uredi | uredi izvor]

Pritisak pare vode u zavisnosti od temperature. 760 Torr = 1 atm.

Ako se isparavanje odvija u zatvorenom prostoru, molekuli koji izlaze akumuliraju se kao para iznad tečnosti. Mnogi od molekula se vraćaju u tečnost, a povratni molekuli postaju sve češći kako se gustina i pritisak pare povećavaju. Kada proces izlaska i vraćanja dostigne ravnotežu,[4] za paru se kaže da je „zasićena“, i neće doći do dalje promene pritiska i gustine pare ili temperature tečnosti. Za sistem koji se sastoji od pare i tečnosti čiste supstance, ovo ravnotežno stanje je direktno povezano sa pritiskom pare supstance, kao što je dato Klauzijus-Klaperonovom relacijom:

gde su P1, P2 pritisci pare na temperaturama T1, T2 respektivno, ΔHvap je entalpija isparavanja, a R je univerzalna gasna konstanta. Brzina isparavanja u otvorenom sistemu povezana je sa pritiskom pare koji se nalazi u zatvorenom sistemu. Ako se tečnost zagreje, kada pritisak pare dostigne pritisak okoline, tečnost će ključati.

Sposobnost molekula tečnosti da ispari je uglavnom zasnovana na količini kinetičke energije koju pojedinačna čestica može da poseduje. Čak i na nižim temperaturama, pojedinačni molekuli tečnosti mogu da ispare ako imaju više od minimalne količine kinetičke energije potrebne za isparavanje.

Faktori koji utiču na brzinu isparavanja[uredi | uredi izvor]

Napomena: Vazduh koji se ovde koristi je uobičajen primer; međutim, parna faza mogu biti i drugi gasovi.

Koncentracija supstance koja isparava u vazduhu
Ako vazduh već ima visoku koncentraciju supstance koja isparava, onda će data supstanca isparavati sporije.
Brzina protoka vazduha
Ovo je delimično povezano sa gornjim tačkama koncentracije. Ako se „svež” vazduh (i.e, vazduh koji nije već zasićen supstancom niti drugim supstancama) stalno kreće iznad supstance, onda je manja verovatnoća da će koncentracija supstance u vazduhu rasti s vremenom, i tako se podstiče brže isparavanje. Ovo je rezultat smanjenja graničnog sloja na površini isparavanja sa brzinom protoka, smanjujući difuzionu udaljenost u stagnirajućem sloju.
Količina minerala rastvorenih u tečnosti
Međumolekularne sile
Što su jače sile koje drže molekule zajedno u tečnom stanju, više energije je potrebno da bi se molekuli odvojili. Ovo se karakteriše entalpijom isparavanja.
Pritisak
Isparavanje se odvija brže ako postoji manji napon na površini koji sprečava molekule da se sami pokrenu.
Površina
Supstanca koja ima veću površinu će brže ispariti, pošto ima više površinskih molekula po jedinici zapremine koji potencijalno mogu da pobegnu.
Temperatura supstance
što je temperatura supstance viša to je veća kinetička energija molekula na njenoj površini i samim tim je veća brzina njihovog isparavanja.

U SAD, Nacionalna meteorološka služba meri stvarnu stopu isparavanja sa standardizovane otvorene vodene površine na otvorenom, na različitim lokacijama širom zemlje. I drugi rade isto širom sveta. Podaci za SAD se prikupljaju i sastavljaju u godišnju mapu isparavanja. Mere se kreću od ispod 30 do preko 120 in (3.000 mm) godišnje.

Pošto se obično odvija u složenom okruženju, gde je „isparavanje izuzetno redak događaj“, mehanizam za isparavanje vode nije u potpunosti razjašnjen. Teorijski proračuni zahtevaju preterano duge i velike kompjuterske simulacije. Brzina isparavanja tečne vode je jedna od glavnih nesigurnosti u modernom klimatskom modeliranju.[5][6]

Primene[uredi | uredi izvor]

  • Industrijske primene uključuju mnoge procese štampanja i premaza; dobijanje soli iz rastvora; i sušenje raznih materijala kao što su građa, papir, tkanina i hemikalije.
  • Upotreba isparavanja za sušenje ili koncentrovanje uzoraka je uobičajeni pripremni korak za mnoge laboratorijske analize kao što su spektroskopija i hromatografija. Sistemi koji se koriste za ovu svrhu uključuju rotacione isparivače i centrifugalne isparivače.
  • Kada se odeća okači na kanap za veš, iako je temperatura okoline ispod tačke ključanja vode, voda isparava. Ovo je ubrzano faktorima kao što su niska vlažnost, toplota (od sunca) i vetar. U mašini za sušenje veša, vrući vazduh se duva kroz odeću, omogućavajući da voda vrlo brzo isparava.
  • Matki/Matka, tradicionalni indijski kontejner od porozne gline koji se koristi za skladištenje i hlađenje vode i drugih tečnosti.
  • Botiho, tradicionalna španska posuda od porozne gline dizajnirana da hladi sadržanu vodu isparavanjem.
  • Evaporativni hladnjaci, koji mogu značajno da rashlade zgradu jednostavnim duvanjem suvog vazduha preko filtera zasićenog vodom.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „the definition of evaporate”. Dictionary.com. Pristupljeno 2018-01-23. 
  2. ^ „Evaporation”. The New Student's Reference Work (1914). 1914. str. 636. 
  3. ^ Lohner, Science Buddies,Svenja. „Chilling Science: Evaporative Cooling with Liquids”. Scientific American (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2018-01-23. 
  4. ^ a b Silberberg, Martin A. (2006). ChemistryNeophodna slobodna registracija (4th izd.). New York: McGraw-Hill. str. 431–434. ISBN 0-07-296439-1. 
  5. ^ Richard Saykally (11. 6. 2015). „Five Things We Still Don't Know About Water”. Nautilus. Arhivirano iz originala 20. 12. 2021. g. Pristupljeno 20. 10. 2021. 
  6. ^ Kotaro Ohashi (18. 5. 2020). „Evaporation coefficient and condensation coefficient of vapor under high gas pressure conditions”. Scientific Reports (na jeziku: engleski). Nature. 10 (8143): 8143. Bibcode:2020NatSR..10.8143O. PMC 7235219Slobodan pristup. PMID 32424295. doi:10.1038/s41598-020-64905-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Liboff, R. L. (1990), Kinetic Theory, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, N. J.
  • Lomonosov, M. (1970) [1758], „On the Relation of the Amount of Material and Weight”, Ur.: Henry M. Leicester, Mikhail Vasil'evich Lomonosov on the Corpuscular Theory, Cambridge: Harvard University Press, str. 224—233 
  • Mahon, Basil (2003), The Man Who Changed Everything – the Life of James Clerk Maxwell, Hoboken, New Jersey: Wiley, ISBN 0-470-86171-1 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]