Korisnik:Golija/Boka (literarni članak)

Ovo je književni članak o Boci, za enciklopedijski članak pogledaj Boka ili Boka kotorska.

Boka - Stjepan Mitrov Ljubiša

Zovu Bokom onaj čarovni zalijev u koji se spuštaju i tonu kršovita i skoro nepristupna brda južne Hercegovine i Crne Gore. Kažu ljudi, koji svijet obađu, da je taj jedan od najljepšijeh položaja zemlje; i zbilja bi rekao da se je ovdje priroda igrala, kad je svoje čudesno djelo na mahove stvarala. Kad dođeš s mora, pošto si se nagledao sitan prosutijeh po pučini dalmatinskijeh ostrvica, što skoro jedna drugu laktom kosi; pošto si se divio visini Velebića i Biokova, stravičnome padu Krke i bojadisanomu Trogiru, krasnoj Neretvi i ljuckomu Dubrovniku, da ti se oku ne dodije, sve odjednom nestanu ostrvice čak do Krfa, pak se, usred ove nestašice, rastvora ušće kotorskoga zalijeva, kao da ga je tvorac tu umjestio da bude topcu spas. Ušće je toliko širom prostrano da se ne mogu presumititi zrna od topova kad sa obje strane gruhaju. Ulaskom Oštri rt ostaje s lijeve; ovo dugo pružalo hercegovačkijeh brda na lik ljemješa o ralu, na šiljku izoštreno bojnijem topom. S desne vidiš zimzelene brežuljke lustičke i grbaljske na mahove potrapljene uz sunčani pripek, su dva otoka u pokos, koje stari zvahu Žanjice, a vrsnici ni, Mamula. Tu su ljudi lomili ljutu lit da joj umjeste bojni top. — S prijed ti se rastvora prostrana luka, gdje se zimi krše i prolijevaju o plitko dno bijesni valovi, uspeti i pognati južnijem vjetrom, te se sustopice zapjenušeni i nabreknuti na dostig sutječu.

Kad se brod kraju doprimakne, vidiš gore i dolje prosutu množ lijepijeh kuća gdje promaljaju izmeđ zelena sada, gdje i gdje hrpom, gdje i gdje usamljene posred ovjenčanijeh perivoja. Ovo je stari Hercegnovi, kojemu je brštan oblačio ispukle zidove da mu skrije plave od olova razvaline. Dva mu krila klonu na bokove: Topla, igalo čak do Sutorine, koju vele, da su Dubrovčani poklonili Turčinu tek da se prođu gorega susjeda; — i Meljine što počinju bonicom mletačkom, a svršuju džebanom ćesarovom, za kojijem promalja kuk, a na kuku crkva kucka. Manastir Savina, što je lijevomu krilu brčno pero, sjedi međ ćeperizom i maslinom, pak ti plijeni nekom tajnom silom pogled. Vrh Novoga grad, koji su zemanom Španjolci utvrdili i svoje mu ime nađeli, jaše kao konjanik na prvom redu zelenijeh brijegova, a iza njega uzdižu se do pod oblak kršovite gore.

Umineš li Meljine, rt od Kumbura otvora novo ušće s desne, pa i novu lokvu dugu do Veriga, a široku do Solila. S ovoga rta do svete Neđelje dugačko žalo krajem vode zovu Bijela; kuća do kuće u poređe, kao labudovi smoče more, a vrh svake loza i voćka s ogradom, dok su ljudi nahodili zemlje da kopaju; pak. opet na više goli kam do planine, koja je svaku posestrimu nadvisila, a ta je Bijela Gora. S druge strane leži na lik obluka Soliocko polje, po dnu kojega vidiš stara solila, sad lužina i močvara, gdje blura i stura rastu preko čovjeka visine. Po sred ovoga obluka pruža se u vodu Prevlaka, pouzani rukav zemlje gdje se nahode stare razvale pravoslavnog manastira arhanđela Mihajla, kojega su Mlečići razurili pošto mu kaluđere otruju; s njega i nose Krtoli ime, Miholjski zbor; jer su bivali nagolo crkovni kmetići; pak ta seoca razdvaju polje od mora sa zelenijem brijegom. Pitomi Tivat zapuča ga na drugi kraj, a kad gledaš sa sred lokve, proteže se Župa ravna i ruda daleko daleko na očnji domah, sa istoka do Spasa vrh Budve, a sa sjevera vidiš uza višnju strmen gdje oholi Lovćen uzdiže nebu čarnu glavu, koju mu zorom obasjaju prvi sunčani zraci, pak iz daleka izgleda kao da mu je pozlaćena.

Ova se lokva buži kod Veriga na lik vrše, jer tu obje obale idu jedna drugoj u susret kao da će se ručiti, pak napravile tijesnac toliko uzak da se s Lepetat kokot čuje na Kamenare; opet se brže bolje raziđu i odale da načine treću luku, koja se opet dijeli na lik vile u dva zalijeva, jedan risanski a drugi kotorski, a peraška strana zasađena među njima kao klin. Sasred ove lokve ugodan izgleda položaj: s desne strane bregovi Stoliva, okićeni kostanjom u osoju, proglušuju ptičijem ćipirkanjem; a s lijeve strmen hercegovačkijeh klisura. S prema izgleda Perast varoš utočena u goloj stijeni kao šipak.

Putuješ li k Risnu, dotakneš otoke svetog Đorđa i Bogorodičin u sred luke, tu je katolički manastir gdje se narod kupi na sajam u sred kolovoza, a pomorci svoje zavjete prilažu od pamtivijeka, —sestre da ne obezbrate, matere da ne obesine, a žene da se u crno ne obaviju. Zalijev je ovdje dosta dobro širok. Pogledaš li na lijevu, Morinj leži po vrh lokve kao u njedrima velike strmeni, a vrh njega Ubli na planini. Pogledaš li desnom, put s Perasta na Risan udjeljan u ljutoj liti bilježi pustoš koju manastir Banja prekida. Risan je davao nekad ime cijelomu zalijevu, dok mu ga ne ugrabi Kotor. Pod visokoj hridi, gdje su Krivošije i Ledenice, leži Risan u dnu zalijeva na strmenitu namješću, počivalo hercegovačko, kao što je Kotor crnogorsko; jedina općina, koja je do danas sačuvala cijelo narodne običaje, pak se i s njima diči kao paun perjem. Među Risnom i Morinjom zeleno zagušena šuma lovorike nikla u grohotu, a jugom iz jame Sopota, pri moru reve jekom silno zapjenušena voda kao iz mlina mučnoga kad se valja s jaže niz strmi vodopad.

Putuješ li k Kotoru, krasno izgleda prirode razlika. Ono golo i kamenito brdo vrh Perasta pruža se čak do Kotora, odozgo naždrijela, a odozdo na zavoje, što padeži ponora i revotočina snuju, i nad kojijem vise grede i klisure oštre i ropave, da ih ni kozja stopa ne dopire. Pod ovijem strašnijem stancem, gdje se leže soko i jaštreb, potok Ljuta, ljeti sušac, dijeli kršni Orahovac od junačke Dobrote. Čudo je da su ljudi uzduž tako tijesnog primorja pogradili onako lijepijeh kuća, sve na niz do Kotora. Ako svratiš okom na protivnu obalu, zeleni vrt i sad pod onijem plavijem nebom, stoje spored druge obale kao zrcalo u komu se ohola lit danimice ogleda i ponosi svojom tužnom ljepotom. I tu su ti skladni dvori obasuli redimice svu pješčanu obalu, pak kad pod njom s broda zaviriš u tihu pučinu, vidiš svaku kuću jednu i po jednu gdje se u vodi kao u caklu ckli i fotografava. Tako se Prčanj i Dobrota hvataju u kolo s Kotorom, koji je kolovođa. Kad brod pod Kotor, a sidro težinom utone i u dno zapne, bore se u putnika dvije želje: htio bi da sljegne na kraj da se odmori i opočine, a onamo žali da nema jošt zalijeva da se bolje naraji. Kuk koji visi nad Kotorom kao povraz nad vijedrom, rekao bi da će na ovi čas ili strmoglaviti ili porinuti, pak grad pod grohot zakopati. Na vrh kuka sjedi grad Jovanov, punan vitijeh topova, a rtenice ošapila mu ograda, koja brani Kotor s kopna. Desnom grada leži trg crnogorski i put na okuke uz Praćišta do međe, a lijevom carska cesta do Budve, koju brane dvije tvrđice: Trojica vrh Kavča i Goražda spored Mirca.

Kad se popneš na prvo ždrijelo vrh Kotora, među te dvije tvrđice, vidiš pod sobom Dugu goru gdje se proteže pravo, kao uz tunju, sa Solila na Jaz,pak dijeli donji Grbalj od gornjega i pada u more, gdje svojijem njedrima načinja Bigovo, da je mrnaru tiho pristanište i utok. Kažu da se u Grblju rodio Lazar Grbljanović poslednji car srpski. Među dva Grblja leži kao ubao utočena Župa, dva polja blizanca Soliocko i Mrčevo. Ono, kao što kazasmo, dopire do zalijeva spored Bijele, a ovo drugo do mora na Jaz, a oba leže kao prostrta zelena dolama, kojoj gr'oce zapučaju gornji Lukaeci na lik kopče, a donji na lik gužve. Sela donjega Grblja, prosuta su od Bigova do Višnjeva uzduž Dola; a gornjega, kosom planina koje druže Lovćen s Kolovirom. Carski put vodi preko sve Župe u Budvu, a pod Spasom s lijeve, pod jasnijem izvorom ostaje vrh puta Podlastva, manastir Bogorodičin. Spas zelen a visok brani da Grbljani ne vide Budve.

Tamo se primorje krivi kao luk, kraji su mu Mogren padež Spasa, i Skočidjevojka u sred Paštrovića; tetivo pjesak; strijela rt Zavale, a kundak otok svetoga Nikole.

Uz prvu polovinu ovoga luka leži Budva u moru, prostranijem žalom do Zavale, a uz drugu stari Paštrovići, nekad slobodna i neodvisna općina. Planine su visoke, do po njih zelene, a od po njih gole i kršovite, svuđ potocima odrte i ispresijecane. Spram Budve sveti Šćepan, i on gradić na moru, kojega su Paštrovići u zavjet gradili turskijem plijenom. Sa Skočidjevojke, od kud se zemanom samodavila djevojka da učuva poštenje, obala ide pravo na tromeđu. Lastva je prvo selo primorsko, a za njim Nadluškopolje, što ga dijeli s lišćem obučena Dubovica od mora, a nago brdo od planine. Vrh Budve put sjevera leže po brdima sela Mahinska, Poborska i Braicka, što ih Mlečić lukavstvom okrnu Crnoj Gori (1718), sa tri manastira pravoslavna, od kojijeh dva bijahu crnogorska, podmainski i stanjevski, pa kad ih ćesar kupi, prestane crkovina (1837). I u Paštrovićima ima njih četiri, svi vasilinskoga obreda. Po planini paštrovskoj, gdje te lipnjem guši miris devesilja i zanoveti, ogradio ćesar tri tvrđice Špiridon, Kopac i Presjeku. Na Kosmaču spored Braića zja četvrta, a u petu pretvori stanjevski manastir.

Tako Boka graniči sa istoka i sa sjevera Crnom Gorom, s juga Arbanijom, s podna morem jadranskijem, a sa zapada Hercegovinom. Ima put koji vodi preko Grude na Dubrovnik, te nas tobož veže Dalmacijom, no on prolazi tursku zemlju, pak ga za to i ne možemo zvati našijem, nego dokle ga čepljemo.

Boka je mjesto zdravo, za to su ljudi snažni i dosta žive. Muški su uopće visoka struka, a žene prikladne, crnooke i tmaste. Ako je istina, što se kaže, da su Srbi među Slavenima najljepši narod, Bokelji su čisto odvojili od svoje braće. Zrak je ugodan, vode žive iz vrela, a pripek sunčani dava bilju osobiti sok, za to su ovdje voćke slatke mimo igdje. Cvijeće cavti i miriše zimi na otvorenoj poljani; snijegu nije traga ali namiri vlaga jesenska i česte kiše, osobito u Kotoru, gdje se oblaci, od svukud zajmljeni, sukobe i jalove u onaj tijesnac kao ukorito. Vino je rumeno i reže; ulje gusto a tanko; sir masan a smočan; meso osobito kusno. Hrana je primorcima najviše riba, a gorštacima varivo i sočivo. Ovi jedu obično hljeba rmetinova pečena pod sačem nacrijepnji, a oni pšenične pokvasnice.

Gore i bregove ogolio je kozji zub i iskop revači, što uzroči ljetnu sušu i zimnu poplavicu. Mislim da se svake godine posijeku dajbudi šest tisuća dubova u badnjake. Da ih se godinom toliko podnjivi, kud sreće! I buba po Boci snuje svoju bogatu svilenu pređu. Pohmili početkom travnja, prve omarine proljetnje, pak četrdesnicom nastane i nestane. Izleže se crv kao mrav, nastane kao gusjenica, zavije se u kožuricu, izleti lepir, pak umre na priječac pošto poprši sjeme da učuva trag. Primorci love ribu mrežom, vršom, tunjom, žegom i strunjom. Gorštaci podižu marvu ovču i kozju.

Ima u Boci popisana naroda 34,770, od kojega žena 17,900; po vjeri dijeli se na katolike 9,500, i na 25,270 pravoslavne. Građani i listom primorci brodare, trguju i promeću se, a gorštaci žive o ratarstvu i stoci. Polovina je muškijeh u svijetu, otkud dovukuju blago da naknade domaćoj nedaći.

Bokezi su nagolo Srbi, govore kući srpski, a u svijetu nauče lako tuđ jezik: u primorju uz srpski čuješ najviše talijanski. Naći ćeš primorca u svakom kraju svijeta, gdje trguje i brodari, a gorštaka najviše po Misiru i Carigradu, gdje kopa na odžake. Dobrocko odijelo: kružat, koret, ječerma, široke gaće i plitka kapa; zovu bokeškijem ruhom.

No se već sad građani i pomorci preodjevaju na francusku. Rišnjani i Paštrovići nose dolame, toke i kopče; gornja sela risanska, gunj, dokoljenice, struku, opanke i saruk na hercegovačku, a Grbljani, Mahini, Pobori i Braići na crnogorsku. Kao obično oružje nose o ramenu dugu pušku, a u pasu male i nož.

Bokelj je ozbiljan, trijezan, čazben, govorljiv i pun ponosa; drži riječ kao amanet. Vjeran drug, postojan muž, ćutljiv otac, srčan junak; sujevjeran, osvetljiv i naprasne ćudi. Najviši je porok društveni u Boci krvna osveta, koju protežu na cijelo brastvo rukostavnika. I grabež djevojački biva često. Kad roditelj neće da da komu kćer u ženu, ovaj je zajmi s puta ili s vode, pak je robinju preruči svojoj majci da mu je čuva i njeguje do vjenčanja. Ne zaruče li se, povrati je rodu čistu, niti ona za to naroka gubi. Ovo su zla, koja se pomiču jošt od viteškijeh doba, i što ih prosvjeta nije iskopala. No prijevara, vjerolomstvo, deračina, preljuba, nijesu poznata, a krađa i paljevina vrlo malo. Boka je starinom pripadala Banovini Zeckoj te su neki zvali Prevalom. Pošto je palo carstvo srpsko, oko nje se pregonili Turci i Mlečići, dok se preda polovinom petnaestoga vijeka Mlecima od straha turskoga, i tako među dva zla izabere manje. Provala turska sa strane hercegovačke bila je jaka i strašna, da se Risan i Novi ne mogoše sili održati, kaošto se održa južna strana u zdravlje Crne Gore. No pomoću Mlečića i Crnogoraca i ti se kraji oproste Turčina, pak čitava Boka ostane mletačka a kad pade i ova vlada (1796), predade se svojevoljno ćesaru bečkomu, koji je izgubi godine pete pak nanovo prisvoji četrnaeste ovoga vijeka.

Pjesnik i vila - Knjaz Nikola I Petrović Njegoš

...Без Боке је Српство било
ка' невјеста без ђердана,
или момак без челенке,
ил' без коња од мегдана.

Ах, дивна је српска Бока,
може Босфор да засрами!
На свој земној површини
чиме она да се сравни?...

Cetinje 1893.

BOKA - Aleksa Šantić

1906.

Наша мила Боко, невјесто Јадрана, 
Покривена небом к'о од плаве свиле, 
Љепша си од твоје приморкиње виле 
И свјетлија од њеног ђердана. 

Никада се тебе нагледао не би', 
Но да ми је једно: да постанем валом 
Сињега ти мора, па пред твојим жалом 
Да вјечито шумим и да пјевам теби. 

И да с тобом гледам на твој Ловћен плави, 
Па једнога дана кад се Господ јави, 
Кад орлови наши високо заброде 

И са твојих рука пану гвожђа тврда, 
Да побједну химну слушам с твојих брда 
И да с тобом славим дан златне слободе!