Kraljevina Kandija

Regno di Candia
1205.—1669.
Zastava Grb
Mletački Krit, podeljen u četiri oblasti.
Glavni grad	Kandija
Regija	Mediteran
Zemlja	Grčka
Događaji
Vladavina
• Oblik	Kolonija
Istorija
• Uspostavljeno	1205.
• Četvrti krstaški rat	1202-1204
• Ustanak Svetog Tita	1363-1368
• Kandijski rat	1645-1669
• Tursko osvajanje poslednjih ostataka Krita	1714-1718
• Ukinuto	1669.
Prethodnik Sledbenik Vizantijski Krit Osmanski Krit

Kraljevina Kandija (italijanski: Regno di Candia) ili Vojvodstvo Kandija (italijanski: Ducato di Candia), je bio službeni naziv Krita tokom mletačke uprave, formirane između 1205. i 1212. godine. Ona je trajala do završetka Kandijskog rata 1669. godine. U modernoj grčkoj istoriografiji, ovaj period poznat je kao Venetokratija (grčki: Βενετοκρατία, Ενετοκρατία, Enetokratia).

Prve decenije mletačke uprave

Venecija je imala dugu istoriju trgovinske saradnje sa Kritom. Carske hrisovulje oslobađale su Mlečane poreza, od 1147. godine. Njih je potvrdio Aleksije III Anđeo 1198. godine. Situacija se menja izbijanjem Četvrtog krstaškog rata na inicijativu mletačkog dužda Enrika Dandola. Mlečani zauzimaju Jonska ostrva i Kiklade, kao i Krit. Time sprečavaju svoje davnašnje neprijatelje, Đenovljane, da zauzmu ostrvo od Bonifacija Monferatskog koje je, navodno, Aleksije IV Anđeo obećao ostrvo. Kako Bonifacije od Krita nije imao velike koristi, prodao ga je Mlečanima za 10.000 srebrnih maraka, godišnju nadoknadu od 10.000 perpera i mletačku podršku u zauzimanju Solunske kraljevine. Mlečani se iskrcavaju na ostrvu Spinalonga. Đenovljani su imali tada koloniju na Kritu. Pod komadnom grofa Malte, Henrija, oni su postali gospodari istočnih i centralnih delova Krita, uživajući podršku lokalnog stanovništva. Mlečani zauzimaju ostrvo u periodu od 1209. do 1217. godine. Tek je 11. maja 1217. godine potpisan sporazum kojim se Đenova odrekla svih poseda na Kritu.

Mlečani su za prestonicu odabrali Kandiju. Krit naseljavaju kolonisti iz Venecije. Oni su dobijali zemlju u zamenu za vojnu službu. To je regulisano poveljom od 10. septembra 1211. godine, poznatom kao "Carta Concessionis". Talasi mletačkih kolonista naseljavaju ostrvo do 1252. godine organizovano, dok se kolonizacija nastavlja i nakon te godine. Tokom prvih sto godina mletačke vladavine, na ostrvo se naselilo oko 10.000 ljudi. Sama Venecija tada je imala 60.000 ljudi. Na mestu antičke Kidonije je 1252. godine, usled talasa kolonizacije, osnovan grad Kaneja (današnja Hanija). Krit je postao polazna tačka mletačkih trgovaca ka istoku. Takođe, unapređuje se proizvodnja i izvoz pšenice, vina, drveta i sira.

Pobune protiv mletačke vlasti

Mlečani su se na Kritu suočili sa neprijateljstvom lokalnog stanovništva. Tokom mletačke vladavine zabeleženo je čak 27 velikih i manjih ustanaka. Latinska elita potisla je dotadašnju grčku i stekla monopol nad administrativnim i vojnim položajima. Sami Mlečani pružali su otpor mešanju sa lokalnim stanovništvom, te je do kraja 13. veka npr. bilo zabranjeno sklapanje braka između Krićana i Mlečana. Do prve pobune dolazi već 1212. godine na Lasitejskoj visoravni. Ugušio ju je Marko I Sanudo, osnivač Egejskog vojvodstva, koji je pokušao da zauzme ostrvo i priključi ga svojim oblastima, ali se pred Mlečanima morao povući. Novu pobunu (1217—1219) predvodio je Domeniko Delfino. Završena je pregovorima i nekim mletačkim ustupcima (autonomija manastiru Svetog Jovana Bogoslova na Patmosu, oslobođenje 75 kmetova, sudske olakšice). Sporazumom iz 1219. godine započeto je osnivanje plemićke klase Krićana koji će ubrzo stajati rame uz rame sa mletačkom aristokratijom. Novi ustanak iz 1222. godine izazvan je talasom mletačke kolonizacije. Takođe je okončana sporazumom kojim je Krićanima priznato pravo osnivanja dva viteška odreda. U narednim decenijama izbijale su manje pobune. Veći ustanak izbio je 1261. godine nakon oslobađanja Carigrada od strane vizantijskog cara Mihaila VIII iz dinastije Paleolog. Mihailo se zauzeo za oslobađanje Krita, te je tamo poslao izvesnog Sergija. Ustanak su istovremeno podigla braća Mihailo i Georgije Hortac. Ustanak je besneo četiri godine i završena je delimično uspešno. Mlečani su primorani na nove ustupke. Mihailo VIII je 1268. godine prihvatio mletačku upravu nad Kritom. Njegovo popuštanje delimično je inspirisano pretnjom Karla Anžujskog i antivizantijske koalicije.

Uticajni grčki plemić Aleksije Kalergis predvodi pobune u narednim decenijama. On stupa u savez sa Đenovljanima koji su 1296. godine objavili rat Veneciji. Đenovljanski admiral Lamba Dorija nudi Kalergisu savez i priznanje naslednog vladara Krita. Zaplašen mogućnošću širenja đenovljanskog uticaja nad Kritom, Kalergis odbija i miri se sa Venecijom. Sporazum, poznat kao "mir Aleksija Kalergija" (Pax Alexii Callergi), potpisan je 28. aprila 1299. godine između vojvode Mihaila Vitalija i vođe pobunjenika. Sadrži 33 člana i predviđa opštu amnestiju, povratak konfiskovane imovine i potvrdu ranijih povlastica, uz dvogodišnje oslobođenje od poreza. Ukinuta je zabrana sklapanja braka između Mlečana i Krićana. Kalergis je dobio prava dodeljivanja titula, prava zakupa imovine pravoslavnih manastira, pravo imenovanja pravoslavnih biskupa Ariosa (preimenovan u Kalergiopolis) i susednih biskupija Kalamona i Milopotamosa. Kalergis je tako postao vladar pravoslavnog stanovništva na ostrvu. Do kraja svoje vladavine Kalergis je ostao veran ugovoru i gušio nemire protiv Mlečana. Umro je u Kandiji 1321. godine.

Mir koga je 1299. godine ugovorio Kalergis prekinut je 1333. godine kada su uvedeni novi porezu za finansiranje izgradnje dodatnih galija za borbu protiv piraterije u vodama Krita. Ustanak je izbio u Milopotamosu i trajao je godinu dana. Vođe su uhvaćene i pogubljene 1334. godine. Novi ustanak izbija 1341. godine, a predvodio ga je Leon Kalergis, unuk ili nećak Aleksija. Pobuna je trajala više godina. Ugušena je uz veliku surovost 1347. godine. Pobunjeničke porodice deportovane su u Veneciju. Od 1363. do 1368. godine besnela je nova velika pobuna, poznata kao "Ustanak Svetog Tita". Tom prilikom formirana je republika pod zaštitom apostola Tita. Mlečani uspevaju da potisnu pobunu 1368. godine.

Krit od 15. do 17. veka

Značaj venecijanske kolonije na Kritu povećan je nakon pada Carigrada 1453. godine. Sredinom 16. veka to je bio jedini mletački posed u Egejskom moru, a nakon Kiparskog rata i gubitka Krita (1570—1571), i u celom istočnom Mediteranu. Krit je poprište sukoba prvog i trećeg mletačko-turskog rata. Hajrudin Barbarosa nakratko zauzima delove Krita 1538. godine. Delovi ostrva nakratko su pod turskom vlašću tokom Kiparskog rata. Pojava turske opasnosti poklapa se sa ekonomskim propadanjem Mletačke republike, čime je onemogućena efikasna odbrana ostrva. Unutrašnji sukobi i otpor lokalne aristokratije Krita dodatno su pogoršali problem. Turci zauzimaju Krit tokom Kandijskog rata. Kandija je tokom rata (1645—1669) trpela najdugotrajniju opsadu u istoriji. Mirovnim sporazumom iz 1669. godine Mlečani predaju Krit Turcima, a zauzvrat dobijaju Dalmaciju. Tokom Velikog bečkog rata Mlečani se bore za povraćaj Krita, ali im on nije vraćen Karlovačkim mirom iz 1699. godine, kao ni Požarevačkim mirom iz 1718. godine kojim je okončan poslednji Mletačko-turski rat. Po završetku ovog rata, Venecija prestaje da igra značajnu ulogu u evropskoj politici. Turci na Kritu formiraju Kritski vilajet koji će postojati do kraja Kritskog ustanka. Tada je formirana Kritska država koja će se, Londonskim sporazumom, ujediniti sa Grčkom, po završetku Prvog balkanskog rata.

Izvori

• Abulafia, David: Enrico conte di Malta e la sua Vita nel Mediterraneo: 1203-1230, in In Italia, Sicilia e nel Mediterraneo: 1100-1400, 1987.
• Arbel, Benjamin "Venice's Maritime Empire in the Early Modern Period". A Companion to Venetian History, 1400–1797. . BRILL. 2013. pp. 125-253. ISBN 978-90-04-25252-3. .
• Da Mosto, Andrea (1940). L'Archivio di Stato di Venezia. Indice Generale, Storico, Descrittivo ed Analitico. Tomo II: Archivi dell'Amministrazione Provinciale della Repubblica Veneta, archivi delle rappresentanze diplomatiche e consolari, archivi dei governi succeduti alla Repubblica Veneta, archivi degli istituti religiosi e archivi minori (PDF) (in Italian). Rome: Biblioteca d'arte editrice. OCLC 889222113.
• Detorakis, Theocharis E. (1986). Ιστορία της Κρήτης [History of Crete] (in Greek). Athens. OCLC 715204595.
• Jacoby, David "Cretan Cheese: A Neglected Aspect of Venetian Medieval Trade", in Kittell, Ellen E.; Madden, Thomas F. (eds.), Medieval and Renaissance Venice, Urbana. . University of Illinois Press. 1999. pp. 49-68. ISBN 978-0-252-02461-0. 
• Lane, Frederic C. Venice, A Maritime Republic. . Johns Hopkins University Press. 1973. ISBN 978-0-8018-1460-0. 
• McKee, Sally Uncommon Dominion: Venetian Crete And The Myth Of Ethnic Purity. . University Of Pennsylvania Press. 2000. ISBN 978-0-8122-3562-3. 
• Miller, William (1908). The Latins in the Levant, a History of Frankish Greece (1204–1566). New York: E. P. Dutton and Company. OCLC 563022439.
• Nicol, Donald M. Byzantium and Venice: A Study in Diplomatic and Cultural Relations. . Cambridge University Press. 1992. ISBN 978-0-521-42894-1. 
• Papadopoli, Zuanne L'occio (time of leisure). Memories of seventeenth century Crete; preface & comments by Alfred Vincent, Venice: Hellenic Institute of Byzantine studies in Venice. 2007. ISBN 978-960-7743-41-1.
• Ploumidis, Georgios; Alexiou, Stylianos (1974). "Λατινοκρατούμενες ελληνικές χώρες: Κρήτη" [Latin-ruled Greek lands: Crete]. Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος Ι′: Ο ελληνισμός υπό ξένη κυριαρχία, 1453–1669 [History of the Greek Nation, Volume X: Hellenism under foreign rule, 1453–1669] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. pp. 201–215.
• Setton, Kenneth M. The Papacy and the Levant, 1204–1571: Volume I, The Thirteenth and Fourteenth Centuries. . DIANE Publishing. 1976. ISBN 978-0-87169-114-9. .
• Stallsmith, Allaire B. "One Colony, Two Mother Cities: Cretan Agriculture under Venetian and Ottoman Rule", in Davies, Siriol (ed.), Between Venice and Istanbul: Colonial Landscapes in Early Modern Greece, Hesperia Supplements, 40, The American School of Classical Studies at Athens. 2007. ISBN 978-0-87661-540-9. str. 151-171.