Pređi na sadržaj

Ludmila Frajt

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ludmila Frajt
Lični podaci
Datum rođenja(1919-12-31)31. decembar 1919.
Mesto rođenjaBeograd, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca
Datum smrti14. mart 1999.(1999-03-14) (79 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Jugoslavija

Ludmila Frajt udata Franović (češ. Ludmila Frajtová, provd. Franovićová, Beograd, 31. decembar 1919Beograd, 14. mart 1999) bila je srpska kompozitorka češkog porekla, impresionista. Komponovala je horska, orkestarska i kamerna dela, muziku za filmove i radio-drame, elektro-akustička ostvarenja, kao i muziku za decu. Za svoj rad u oblasti stvaralaštva za decu osvojila je više nagrada.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ludmila (Lida) Frajt potiče iz muzičke porodice. Njen otac Jovan (Jan) Frajt, rođen 1882. u Plzenu (današnja Češka Republika), nastanio se 1903. godine u Srbiji, gde je razvio svestranu delatnost kao violinista, orguljaš, dirigent, kompozitor i muzički izdavač. U Beogradu je osnovao i vodio izdavačku kuću Edition Frajt, koju je nakon njegove smrti 1938. godine preuzeo njegov sin Stevan, takođe muzičar.

Ludmila Frajt

Prva znanja o muzici Frajtova je sticala u porodičnom krugu, zatim je pohađala Muzičku školu u Beogradu gde joj je jedan od profesora bio Josip Slavenski, a 1938. godine je upisala studije kompozicije na tada novoosnovanoj Muzičkoj akademiji (danas Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu), u klasi Miloja Milojevića. Njeno školovanje prekinulo je izbijanje Drugog svetskog rata. Studije je nastavila posle oslobođenja; međutim, pošto je Milojević preminuo 1946. godine, diplomirala je u klasi Josipa Slavenskog, kao prva žena-diplomac odseka za kompoziciju (za razliku od deset godina starije Ljubice Marić, koja se školovala u Pragu).

Pored profesionalne povezanosti, Frajtovu je sa Slavenskim spajalo i blisko prijateljstvo, „ozvaničeno“ time što su on i njegova supruga Milana Ilić bili kumovi na venčanju Ludmile Frajt i Mila Franovića. Nažalost, Franović je poginuo na Sremskom frontu, nakon svega tri godine braka, a posle ove tragedije, kompozitorka se više nije udavala.

Od 1944. do 1945. Ludmila Frajt je vodila dečji hor pionirskog pozorišta u Beogradu[1], a od 1946. do 1952. godine je rukovodila muzičkim odeljenjem Avala Filma, zatim je od 1952. do 1958. bila zamenik glavnog urednika muzičkog programa Radio Beograda, da bi od 1958. do penzionisanja 1972. delovala kao sekretar muzičke komisije Jugoslovenske Radio-Televizije (JRT) u Beogradu. Pored komponovanja, bavila se melografskim radom, a bila je i kolekcionar arhaičnih narodnih instrumenata.

Preminula je u Beogradu u 80. godini života.

Stil[uredi | uredi izvor]

Kompozitorski iskaz Ludmile Frajt u početku se ispoljava kao osobeni spoj francuskog, impresionističkog zvučnog rafinmana i potrebe – prepoznate i kultivisane tokom studija kod Milojevića i Slavenskog – za pronicanjem u najdublje slojeve folklornog stvaralaštva. Umesto da se prikloni kanonu utilitarne ili edukativno-doktrinarne socrealističke muzike, Ludmila Frajt je u prvim posleratnim godinama pronašla svoj stvaralački put intenzivno proučavajući srpski folklor. Međutim, u svojim kompozicijama nije značajnije koristila citate.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka Frajtova je usvojila kompozicione postupke avangarde provenijencije – aleatoriku, „otvorenost“ dela, multimedijalnost, koje je prožela sa svojim već afirmisanim interesovanjem za folklor, ritual, iskon. Uočljiva je i sklonost kompozitorke ka neobičnom, kvazi-arhaičnom zvučnom koloritu i naturalističkim efektima, te Frajtova koristi instrumente poput narodnih svirala, srebrnih kašičica i dečjih igračaka.

Ludmila Frajt se može smatrati pionirkom ženskog pisma u srpskoj muzici, jer su tipične karakteristike njenog muzičkog „govora“ kamernost, liričnost, suptilnost i prefinjenost, ispoljene kako u izboru žanrova i izvođačkih ansambala, tako i u kompozicionom postupku. Pored toga, uočljiva je njena fascinacija ženskim glasom (solističkim ili u okviru horskog medija), kao i komponovanje „ženskih“ vokalnih žanrova kao što su uspavanka i tužbalica.

Značajna dela[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vuk Petrović, „O Česima i njihovim potomcima u Srbiji južno od Save i Dunava“, Beograd, Češka beseda Beograd, 2015

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]