Mit o nevinosti Vermahta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Mit o nevinosti Vermahta (nem. Mythos der sauberen Wehrmacht) jeste negacionistička ideja da regularne nemačke oružane snage (Vermaht) nisu bile umešane u holokaust ili druge ratne zločine tokom Drugog svetskog rata. Mit, koji su nemački autori i vojno osoblje snažno promovisali posle Drugog svetskog rata,[1] u potpunosti poriče krivicu nemačke vojne komande za planiranje i izvršenje ratnih zločina. Čak i tamo gde počinjenje ratnih zločina i vođenje kampanje istrebljenja, posebno u Sovjetskom Savezu – gde su nacisti posmatrali stanovništvo kao „podljude“ kojima vladaju „jevrejski boljševički“ zaverenici – su priznati, ali oni se pripisuju „korpusu partijskih vojnika“, Šucštafelu (SS), ali ne i redovnoj nemačkoj vojsci.

Mit je počeo na Nirnberškom suđenju održanom između 20. novembra 1945. i 1. oktobra 1946. godine. Franc Halder i drugi lideri Vermahta potpisali su generalski memorandum pod nazivom „Nemačka vojska od 1920. do 1945. godine“, koji je izložio njene ključne elemente. Memorandum je bio pokušaj da se Vermaht oslobodi od ratnih zločina.

U posleratnom periodu, snage zapadnih saveznika postale su sve više zabrinute zbog rastućeg Hladnog rata i želele su da Zapadna Nemačka počne da se ponovo naoružava kako bi se suprotstavila uočenoj sovjetskoj pretnji. Godine 1950. zapadnonemački kancelar Konrad Adenauer i bivši oficiri sastali su se tajno u opatiji Himerod kako bi razgovarali o ponovnom naoružavanju Zapadne Nemačke i dogovorili Himerodov memorandum . Ovaj memorandum je izložio uslove pod kojima će se Zapadna Nemačka ponovo naoružati: njihovi ratni zločinci moraju biti oslobođeni, „kleveta“ nemačkih vojnika mora prestati i strano javno mnjenje Vermahta mora biti transformisano. Takva je bila njihova sve veća briga, Dvajt D. Ajzenhauer, koji je ranije opisao Vermaht kao naciste, promenio je mišljenje da olakša ponovno naoružavanje. Britanci su oklevali da nastave sa suđenjima i ranije su pustili već osuđene kriminalce.

Dok se Adenauer dodvoravao stavovima veterana i donosio zakone o amnestiji, Halder je počeo da radi za Istorijsko odeljenje američke vojske. Njegova uloga je bila da okupi i nadgleda bivše oficire Vermahta kako bi kreirali višetomni operativni izveštaj Istočnog fronta.[2] Nadgledao je pisanje 700 bivših nemačkih oficira i širio mit kroz svoju mrežu. Oficiri i generali Vermahta napravili su oslobađajuće memoare koji su iskrivili istorijski zapis. Ovi spisi su se pokazali izuzetno popularnim, posebno memoari Hajnca Guderijana i Eriha fon Manštajna, i dodatno su širili mit u široj javnosti.

Godina 1995. se pokazala kao prekretnica u nemačkoj javnoj svesti. Izložba Hamburškog instituta za društvena istraživanja, koja je pokazala 1.380 grafičkih slika „običnih“ trupa Vermahta saučesnika u ratnim zločinima, izazvala je dugotrajnu javnu debatu i preispitivanje mita. Hanes Her je napisao da su ratne zločine zataškavali naučnici i bivši vojnici. Nemački istoričar Volfram Vete nazvao je tezu o nevinosti Vermahta „kolektivnim krivokletstvom”. Ratna generacija je snažno i odlučno održavala mit. Oni su potiskivali informacije i manipulisali vladinom politikom. Nakon njihove smrti, nije bilo dovoljno motiva da se održi obmana u kojoj je Vermaht negirao da je bio punopravni partner u nacističkom industrijalizovanom genocidu.

Opis mita[uredi | uredi izvor]

Vermaht je bio kombinovane oružane snage nacističke Nemačke od 1935. do 1945. godine. Sastojao se od vojske (Her), mornarice (Krigsmarine) i vazduhoplovstva (Luftvafe). Nastao je 16. marta 1935. donošenjem Zakona o odbrani Adolfa Hitlera koji je uveo regrutaciju.[3] Vermaht je uključivao dobrovoljce i regrute, ukupno oko 18 miliona ljudi. Otprilike polovina svih nemačkih muških građana služila je vojnu službu.[4][5][6]

Izraz nevini/čisti Vermaht " ( nem. saubere Wehrmacht ) znači da su nemački vojnici, mornari i avijatičari imali „ čiste ruke “; drugim rečima, tvrdi se da nisu imali krv na rukama ubijenih ratnih zarobljenika, Jevreja ili civila. [7] Mit tvrdi da su Hitler i Nacistička partija sami osmislili rat uništenja i da su ratne zločine počinili samo SS . U stvarnosti, vođe Vermahta su bili voljni učesnici u Hitlerovom ratu za uništenje koji je vodio protiv navodnih neprijatelja države. Trupe Vermahta bile su saučesnici ili počinili brojne ratne zločine, rutinski pomažući SS jedinicama uz prećutno odobrenje oficira.[8] Nakon rata, vlada Zapadne Nemačke je namerno nastojala da prikrije informacije o takvim zločinima kako bi oslobodila bivše ratne zločince odgovornosti, ubrzavajući reintegraciju ovih pojedinaca u nemačko društvo.[9]

Map showing Eastern European territories the Nazis intended to conquer
Nacističko rukovodstvo je imalo za cilj da osvoji istočnoevropske teritorije, istrebi slovensko stanovništvo i kolonizuje teritoriju etničkim nemačkim naseljenicima kao deo „Velikog germanskog Rajha“

Zločini u Grčkoj, Poljskoj, SSSR i Jugoslaviji[uredi | uredi izvor]

Trojica muškaraca koji se spremaju da budu obešena pred velikom gomilom vojnika Vermahta

Vermaht je izvršio ratne zločine širom kontinenta, uključujući Poljsku, Grčku, Jugoslaviju i Sovjetski Savez.[10] Prva značajna bitka za Vermaht bila je invazija na Poljsku 1. septembra 1939. godine. U aprilu 1939. Rajnhard Hajdrih, arhitekta konačnog rešenja, već je dogovorio saradnju između obaveštajnih delova Vermahta i Ajnzac grupa.[11] Ponašanje vojske u Poljskoj bilo je uvod u rat za uništenje, Vermaht je počeo da učestvuje u masovnim ubistvima civila i partizana.[12]

Sovjetska Belorusija je opisana kao „najsmrtonosnije mesto na svetu između 1941. i 1944. godine“.[13] Svaki treći Belorus poginuo je tokom Drugog svetskog rata. Holokaust je izveden u blizini naseljenih gradova. Vrlo mali broj žrtava je umrlo u centrima za istrebljenje poput Aušvica.[14] Većina sovjetskih Jevreja živela je u oblasti zapadne Rusije.[15] Vermaht je u početku imao zadatak da pomaže Ajnzacgrupe. U slučaju masakra u Krupkom, to je uključivalo vojsku koja je marširala na jevrejsku populaciju od oko 1.000 ljudi. Nejake i bolesne odvozili su u kamion, a one koji su zalutali streljali su i ubijali. Nemačke trupe su čuvale to mesto i zajedno sa SS-ovcima pucale na Jevreje koji su potom pali u jamu. Krupki je bio jedno od mnogih zverstava ove vrste; Vermaht je bio punopravni partner u industrijalizovanim masovnim ubistvima.[16]

A synagogue used as a brothel. Three German soldiers can been seen entering
Sinagoga u Francuskoj koja je korišćena kao bordel. Vermaht je oteo devojčice od 15 godina da bi ih koristio kao seksualne robinje.

Nemačke vojne javne kuće bile su postavljene širom većeg dela okupirane Evrope.[17] U mnogim slučajevima u istočnoj Evropi, žene i tinejdžerke su kidnapovale sa ulice tokom nemačkih vojnih i policijskih hajki da bi se koristile kao seksualne robinje.[18][19][20] Žene su silovali i do 32 muškarca dnevno po ceni od tri rajhsmarke.[20]

Autorka Ursula Šele procenjuje da je do deset miliona žena u Sovjetskom Savezu moglo biti silovano od strane Vermahta, a svaka deseta je zbog toga mogla da ostane trudna.[21] Prema studiji Aleksa Džej Keja i Dejvida Stahela, većina vojnika Vermahta raspoređenih u Sovjetski Savez učestvovala je u činjenju ratnih zločina.[22]

Jugoslaviju i Grčku zajedno su okupirali Italijani i Nemci. Nemci su odmah počeli da progone Jevreje, ali su Italijani odbili da sarađuju. Oficiri Vermahta pokušali su da izvrše pritisak na svoje italijanske kolege da zaustave egzodus Jevreja iz područja pod nemačkom okupacijom; međutim, Italijani su to odbili. General Alekander Lohr je reagovao sa gnušanjem opisujući Italijane kao slabe.[23] Napisao je ljutito saopštenje Hitleru u kojem je rekao da „sprovođenje zakona hrvatske vlade koji se tiču Jevreja toliko potkopavaju italijanski zvaničnici da u obalskom pojasu – posebno u Mostaru, Dubrovniku i Crikvenici – brojni Jevreji su zaštićeni od strane italijanske vojske, a ostali Jevreji su prebačeni preko granice u italijansku Dalmaciju i samu Italiju“.[24]

Vermaht je ubijao Jevreje u Srbiji od sredine 1941. Ovo istrebljenje je započeto samostalno, bez učešća SS-a.[25] U aprilu 1941. godine, u prvim danima okupacije Srbije, načelnik vojne uprave Harald Tarner je doneo dekret o neophodnosti registracije Jevreja, uključujući prinudni rad i policijski čas. Ovo je kulminiralo u Geiselmordpolitik, ubistvima iz odmazde od strane Vermahta zbog pobune i sabotaže . [26] Septembra 1942. Vermaht je takođe učestvovao u masakru civila u Samarici, gde je navodno ubio 480 „neprijateljskih“ boraca uz gubitak jednog nemačkog vojnika. Istovremeno, Vermaht je bio angažovan u ovim zločinima a istovreno su osudili slične akcije fašističke ustaške NDH.[27]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Beorn 2014, str. 12–17.
  2. ^ Smelser & Davies 2008, str. 64.
  3. ^ Wette 2007, str. 157.
  4. ^ Wette 2007, str. 158.
  5. ^ Müller 2016, str. 16.
  6. ^ „Chapter I – The German Military System”. Handbook on German Military Forces. War Department. 15. 3. 1945. str. [I-57]. Technical Manual TM-E 30-451. Pristupljeno 14. 8. 2019 — preko Hyperwar Foundation. 
  7. ^ Wette 2007, str. 195.
  8. ^ Wette 2007, str. 292–297.
  9. ^ Wette 2007, str. 222.
  10. ^ Beorn 2014, str. 16.
  11. ^ Beorn 2014, str. 46.
  12. ^ Beorn 2014, str. 48.
  13. ^ Beorn 2014, str. 27.
  14. ^ Beorn 2014, str. 27–29.
  15. ^ Beorn 2014, str. 30.
  16. ^ Beorn 2014, str. 65, 76.
  17. ^ Herbermann, Nanda (2000). The Blessed Abyss: Inmate #6582 in Ravensbrück Concentration Camp for Women (na jeziku: engleski). Wayne State University Press. str. 34. ISBN 978-0-8143-2920-7. 
  18. ^ Yudkin, Leon (1993). Hebrew literature in the wake of the Holocaust. International Centre for University Teaching of Jewish Civilisation. Rutherford: Fairleigh Dickinson University Press. str. 13–22. ISBN 0-838-63499-0. OCLC 27265678. 
  19. ^ Lenṭin, Ronit. (2000). Israel and the daughters of the Shoah : reoccupying the territories of silence. New York: Berghahn Books. str. 33—34. ISBN 1-57181-774-3. OCLC 44720589. 
  20. ^ a b Gmyz, Cezary (22. 4. 2007). „Seksualne niewolnice III Rzeszy” [Sex slaves of the Third Reich]. WPROST.pl (na jeziku: poljski). Pristupljeno 13. 8. 2019. 
  21. ^ „Zur Debatte um die Ausstellung Vernichtungskrieg. Verbrechen der Wehrmacht 1941–1944 im Kieler Landeshaus 1999” [On the debate about the Exhibition of the "War of Extermination: Crimes of the Wehrmacht 1941-1944", in the Kiel State House in 1999] (PDF). gegenwind.info (na jeziku: nemački). 1999. str. 9. Pristupljeno 1. 9. 2019. 
  22. ^ Kay, Alex J.; Stahel, David (2018). „Part IV. Wehrmacht”. Mass Violence in Nazi-Occupied Europe. Chapter 8Šablon:DashReconceiving Criminality in the German Army on the Eastern Front, 1941–1942. Indiana University Press. str. 173—194. JSTOR j.ctv3znw3v.11. doi:10.2307/j.ctv3znw3v.11. 
  23. ^ Wette 2007, str. 134–135.
  24. ^ Wette 2007, str. 136.
  25. ^ Wette 2007, str. 137.
  26. ^ Herbert, Ulrich; Aly, Götz (2000). National Socialist Extermination Policies: Contemporary German Perspectives and Controversies (na jeziku: engleski). Berghahn Books. ISBN 978-1-57181-751-8. 
  27. ^ Gumz, Jonathan E. (2001). „Wehrmacht Perceptions of Mass Violence in Croatia, 1941-1942”. The Historical Journal. 44 (4): 1015—1038. ISSN 0018-246X. JSTOR 3133549. S2CID 159947669. doi:10.1017/S0018246X01001996. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]