Moasir Barboza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Moasir Barboza
Lični podaci
Datum rođenja (1921-03-27)27. mart 1921.
Mesto rođenja Kampinas, Brazil
Datum smrti 7. april 2000.(2000-04-07) (79 god.)
Mesto smrti Praja Grande, Brazil
Pozicija golman
Seniorska karijera
Godine Klub Nast. (Gol)
1940—1941
1942—1944
1945—1955
1956
1957
1958—1960
1962
ADSI
Ipiranga Sao Paulo
Vasko da Gama
Bonsuseso
Santa Kruz
Vasko da Gama
Kampo Grande


494





(?)



Reprezentativna karijera
1949—1953 Brazil 20 (0)

Moasir Barboza Nasimento (port. Moacir Barbosa Nascimento; Kampinas, 27. mart 1921Praja Grande, 7. april 2000) bio je brazilski fudbaler, igrao je na poziciji golmana.

Poznat je po tome što je bio prvi golman Brazila na Svetskom prvenstvu 1950. godine. U finalnom meču faze Svetskog prvenstva, koji je odigran 16. jula 1950. na stadionu Marakana u Rio de Žaneiru, Urugvaj je pobedio rezultatom 2:1 reprezentaciju Brazila koja je kao domaćin bila apsolutni favorit. Meč se smatra jednim od najvećih iznenađenja u istoriji fudbala.[1] Navijači, mediji i gotovo celokupna javnost Brazila je optužila Barbozu da je kriv za poraz. Nakon tog meča doživeo je mnogo neprijatnosti, jedno vreme je radio kao domar na Marakani i do kraja života je praktično živeo u bedi.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Klupska karijera[uredi | uredi izvor]

Moasir Barboza Nasimento je rođen u porodici Emidija Barboze i Isaure Fereire iz Kampinasa. Pored njega, porodica je imala još desetoro dece.[3] Fudbalsku karijeru je započeo u amaterskom klubu Atletiko Tamander.[4] Potom je igrao na poziciji napadača u nižerazrednom klubu ADSI,[5] koji je bio u vlasništvu farmaceutske kompanije u kojoj je radio.[6] Dve godine kasnije prešao je u Ipirangu gde je prekomandovan na poziciju golmana.[7][5] Godine 1945. postao je igrač Vasko da Game, zamenivši prvog golmana ekipe Rodrigeza, koji je završio karijeru.[5] U prvoj sezoni pomogao je klubu da osvoji Ligu Karioka, a tim nije izgubio nijednu utakmicu u sezoni.[8] Upravo je ta sezona označila početak stvaranja tima koji je kasnije dobio nadimak „Ekspres iz Vitorije”, osvojili su pet titula Lige Karioka i jedan turnir Rio−Sao Paulo. Najveće dostignuće u tom periodu bila je pobeda u klupskom prvenstvu Južne Amerike 1948. Na tom turniru, Barboza je primio samo tri gola na šest utakmica. I u odlučujućoj utakmici uspeo je da sačuva svoj gol protiv River Plejta, u kome su igrali poznati igrači tog doba Di Stefano, Hose Manuel Moreno, Anhel Labruna i Feliks Lovstau.

Godine 1953. u sudaru sa Žezinjom igračem Botafogoa, zadobio je tešku povredu preloma noge.[9] Nakon toga upao je u depresiju. Ali navijači Vaska koji su ga stalno posećivali pomogli su mu da se izvuče iz depresije. Godine 1956. prešao je u Santa Kruz, a zatim je branio za Bonsuseso, nakon toga ponovo je branio za Vasko da Gamu. 1962. godine Barboza je završio igračku karijeru u klubu Kampo Grande.[5] Dana 8. jula 1962. godine, odigrao je poslednju utakmicu u karijeri.[4] Nakon igračke karijere, dobio je posao domara na stadionu Marakana.[10] Godine 1993, uoči utakmice između Brazila i Urugvaja, Barboza je želeo da pogleda trening tadašnjeg golmana nacionalnog tima, Klaudija Tafarela. Tadašnji brazilski selektor Karlos Alberto Pareira zabranio mu je da prisustvuje, smatrajući da bi to bio „loš znak” i da „donosi nesreću”.[4][11] Poslednjih godina svog života Barboza je živeo u gradu Praja Grande u potpunom siromaštvu.[12][13] Preminuo je od posledica moždanog udara 7. aprila 2000. godine.[11] Sahranjen je na groblju Morada da Grande Planis, a poslednjem ispraćaju prusutvovalo je svega pedesetak ljudi.[14][15][2]

Godine 2006. izabran je u takozvani „drim tim” fudbalskog kluba Vasko da Gama, a proglašen je za najboljeg golmana u istoriji kluba.[6]

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Za reprezentaciju Brazila je debitovao 16. decembra 1945. godine u meču sa Argentinom na Roka kupu, u kojem su Brazilci izgubili rezultatom 3:4, a Barboza je ušao u igru sa klupe zamenivši Oberdana Katanija.[16] Drugi meč za nacionalni tim je odigrao tri godine kasnije na Rio Branko kupu protiv reprezentacije Urugvaja (rezultat 1:1).[17] Godine 1949, Flavio Kosta koji je bio selektor nacionalnog tima i trener Vasko da Game, postavio je Barbozu za prvog golmana na šampionatu Južne Amerike. Branio je na svih osam utakmica, a njegov tim osvojio je zlatnu medalju, prvi put od 1922. godine.[18]

"U Brazilu najveća kazna za krivično delo je 30 godina zatvora. Za zločin koji nisam počinio ja evo plaćam već 44 godine."

— izjava Barboze iz 1994. godine uoči Svetskog prvenstva u SAD.[2]

Bio je prvi golman reprezentacije Brazila na Svetskom prvenstvu 1950. godine, koje se održavalo upravo u Brazilu. U prvom delu turnira, tim je pobedio na dva susreta i jedan odigrao nerešeno. Brazilci su potom pomeli svoja prva dva protivnika u završnoj grupi. Bilo je 7:1 protiv Šveđana i 6:1 protiv Španaca. Pre odlučujuće utakmice protiv Urugvaja, Brazil je bio prvi sa četiri boda i impresivnom gol-razlikom od 13-2, dok je Urugvaj bio samo jedan bod iza (za pobedu su se tada davala dva boda). Uoči utakmice, brazilski mediji su bili sigurni u pobedu te je časopis Gazeta Esportiva napisao naslov: „Sutra ćemo pobediti Urugvaj!“, „O Mundo“ je objavio fotografiju tima sa tekstom: „Ovo su svetski prvaci“. Svi u brazilskom fudbalu bili su toliko sigurni u pobedu da su igrači nacionalnog tima neposredno pre meča dobili zlatni sat s natpisom: „Za svetske prvake“, a Žil Rime, predsednik FIFA, unapred je pripremio govor u kojem je odao počast Brazilcima.[19] Dana 16. jula 1950. godine dogodio se istorijski spektakl nazvan Maracanazo, utakmica odigrana pred zvanično 199.954 gledalaca (dok procene govore i do 215.000) na stadionu Marakana. Brazilu je odgovarao i nerešen rezultat da bi prvenstvo bilo njihovo. Uistinu, činilo se da će Brazil osvojiti prvenstvo nakon vođstva u 47. minutu zahvaljujući golu Friase. Ipak, Urugvaj je uspeo da izjednači, a jedanaest minuta pre kraja utakmice i poveo zahvaljujući golu Alsidesa Giđe. Urugvaj je uspeo da sačuva vođstvo do kraja utakmice i tako postao svetski prvak po drugi put u svom drugom nastupu na svetskim prvenstvima. Mnogi su smatrali da je gol Giđe greška Barboze, pošto je primio gol u bliži ugao i iz jedinog šuta koji je Alsides Giđa uputio na celoj utakmici. Takođe, bio je to poslednji udarac ka golu Brazila.[4][6] Navijači, mediji i celokupna javnost Brazila je gotovo jednoglasno optužila Barbozu za poraz od Urugvaja.[3][20]

Nakon meča sa suprugom Klotildom je otišao kući. Porodica i komšije iz kvarta gde su živeli, unapred su postavili sto kako bi zajedno proslavili pobedu. Kad su stigli, više nikoga nije bilo, a hrana je bila netaknuta.[3]

Suprotno uvreženom mišljenju, poraz od Urugvaja nije bila poslednja utakmica Barboze za nacionalni tim. Godine 1953. pozvan je na svoje drugo prvenstvo Južne Amerike, gde je odigrao čak i jedan meč protiv Ekvadora. Ali na tom turniru prvi golman je bio Karlos Kastiljo, te je odigrao samo tu jednu utakmicu na turniru.[21] Bio je na širem spisku kandidata za odlazak na Svetsko prvenstvo 1954. godine, ali zbog preloma noge godinu dana ranije nije pozvan.[6] Susret sa Ekvadorom bio mu je poslednji meč u dresu brazilske reprezentacije, a ukupno je odigrao 20 zvaničnih i dve nezvanične utakmice za reprezentaciju, u kojima je primio 27 golova.

Stil igre[uredi | uredi izvor]

Barboza je imao veoma hrabar stil igre. Naročito je istrčavao i ulazio u šut napadačima, što ga je često koštalo povreda. Konkretno, imao je šest preloma leve ruke i pet desne. Nevoljno je nosio golmanske rukavice, a često igrao bez njih i samo golim rukama. Još jedna karakterističnost Barboze bila je njegova visina od samo 170 cm,[7] ali je to sve nadoknađivao odličnom skok igrom i izbijanjem lopti iz šesnaesterca.[6]

Trofeji[uredi | uredi izvor]

  • Liga Karioka: 1945, 1947, 1949, 1950, 1952.
  • Roka kup: 1945.
  • Kup Rio-Branko: 1947, 1950.
  • Turnir Rio — Sao Paulo: 1948.
  • Klupski šampionat Južne Amerike: 1948.
  • Kopa Amerika: 1949.
  • Kup Rija: 1953.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Bio je oženjen sa Klotildom, koja je preminula u 56 godini (od raka kičme[15]), a po njegovim rečima to mu je bio najgori trenutak u životu.[4] Poslednjih godina svog života je živeo sa usvojenom ćerkom Terezom. Nije imao svoje biološke dece.[10][12][20]

Bio je optužen da je simpatizer komunizma zbog potpisivanja manifesta Brazilske komunističke partije, koji je u toj zemlji bio zabranjen tih godina. Kasnije je tvrdio da nije ni znao kakav dokument je potpisao.[3]

Godine 1963. priredio je roštilj pred kapijom stadiona Marakana. Abelardo Franko bio je direktor svih stadiona u Riju, a baš u to vreme zaista je FIFA donela odluku da drvene konstrukcije budu zamenjene gvozdenim. Imao je samo jednu želju — da dobije drvenu konstrukciju gola „desno od reporterskih kabina“ na Marakani. Abelardo nije imao kud i Barboza je zakazao oproštajni roštilj i zapalio konstrukciju gola.[6][2]

Prema njegovim rečima, najveću bol koju su mu naneli ljudi, jesu reči žene koja je bila sa sinom u prodavnici i upirala prst u Barbozu a potom izgovorila: „Vidiš sine, ovo je čovek zbog koga je plakao čitav Brazil."[15][2]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Darwin Pastorin, L'ultima parata di Moacyr Barbosa (The Last Save of Moacyr Barbosa) Arnoldo Mondadori Editore, 2005. (Published in Italy) [1]
  • Alex Bellos, Futebol: The Brazilian Way of Life, Bloomsbury, 2002. [2]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]